Foto: Milo Petrović
Osmehni se i toj sreći:
Na zapadnom nebu plamsa
satanin suncobran. Sad znaš
da jednom si bio obešen. Tvoj jezik
ostatak je konopca.
Novica Tadić
Kako se čama kali u dragocjenu kovinu slikarstva? Ako se možemo pozvati na Muzilovu nedoumicu da li pjesnik (umjetnik) treba da bude dijete svoga doba ili tvorac svoga vremena, rećićemo da je pred nama umjetnik u delikatnoj misiji, da je pred nama slikarstvo u kojem se vrijeme sadašnje izliva i iskazuje u složenoj, reklo bi se radikalnoj, stvaralačkoj akciji. Slikar koji sabira iskustvo svoga doba i izvornom radnjom duha tvori umjetnost koja konstituiše nove zakonitosti: iz lokalnih i neposrednih u univerzalne i opšte što sabrane i povezane u najvišu subjektivnu cjelinu drže otvorenim alhemijski likovni svijet Luke Sekulića.
Na Sekulićevim slikama i crtežima vlada atmosfera prisustva sadašnjem trenutku – vremenu i gradskom prostoru koji se izjednačavaju sa predsmrtnim vremenima. Redikuli i sablazni u ambijentu izgubljenog gradskog pejzaža, ponoćne jeze na karnevalima ispod mosta, zrikave mjesečine među blokovima zgrada, u ambijentu parka koji pohode utvare, stadiona, praznih gradskih grobnica obraslih karanfilima i smiljem… nepatvoreni su prikazi oblikovani iskustvom (koje se nadvilo nad nama u opominjućem naslovu ciklusa Znaćeš šta pričam samo ako ti se desi). Svaka je nevolja ovdje prije svega lična, i svaka bol vlastita prije nego što je našla svoje opšte mjesto i otjelovila se u svjetskom bolu koji pulsira u svakom potezu, koji kao ledeni vjetar u naprslinama grada jauče unutar svakog njegovog crteža. Weltschmerz koji kriči sa izgubljenih pogleda (hulje) kao čekrk steže usamljena i izdeformisana bića u beznadežnom leglu čamotinje i propasti svijeta. Lukina inspirisanost evropskim pjesničkim simbolizmom ovdje je očigledna, a njegovo interesovanje za tekst posebno je primjetno na crtežima, čiji je neizostavni dio.
Unutrašnja tjeskoba, patnja i zabrinutost za sudbinu svijeta prevodi se linijama i zapisima koji djeluju kao prognanikova pisma. Usamljeno, bezrazložno i jedva razumljivo. Pa opet, ta slova koja dopunjuju baskijatske prikaze gradskih otpadnika oko uzglavlja im pletu dijademu, kao znak posvećenja i znak čuđenja nad demonskim, posrnulim, savremenim čovjekom. Te snažne linije crteža i teksta su čiste, zvonke poput, kroz maglu pronešenog, odjeka lepeta gavranovih krila. Sa druge strane, jednako razborito, ali sa manje turobnih slutnji grade svakodnevnu atmosferu urbanog splina, asociraju na grafite, i oblikuju mnoštvo popularnih sadržaja poput gradske ceste, razbacanih zgrada, saobraćajnog znaka… televizora – koji je čest motiv u formi likovnog prikaza ili teksta. Nekada i cijeli crteži liče na izmaglicu naseljenu u plastičnoj kutiji od sna.
Temu izgubljenosti čovjekovog bića i njegovih osobina u prostorima imaginarnog grada Sekulić dovodi do granice besmisla. Veoma svjesno se upušta u ambijente apsurda i uobičajenih situacija bezimenih ulica, kafea, galerija. Ispoljava hrabrost, kako u već navedenim motivskim odrednicama, tako i u bojama: nekada nadomak fluorescentnog sugeriše na vještačko stanje u odnosima među ljudima, u gradovima, pa i u umjetničkim scenama. Sve to čini prilično samoironično dodajući neke čudne i cinične osobine tim junacima i njihovim krajolicima prikazanim u jarkoj paleti. No ta veselost boja više govori o praznini datih svjetova ali istovremeno pogađa u srž šarenišu vrijednosti. I upravo ovdje se nazire ključni smisao: pod neonskom svjetlošću unutar grafitnih kazivanja Sekulić ispoljava umjetničku odbranu svijeta kome pripada. To se pojavljuje na različite načine. Nekad se čini da pojedini likovi posjeduju višak hobotnički: osmokrako, petokrako, hibridno biće kao kakva nepravilna lopta kreće se među nama samima. Tako i mi, ne šetamo samo pogledom ovim slikama, već našim prisustvom – bića se odbijaju jedna od druga, prožimaju, okreću se, levitiraju, odstranjuju im se svojstva…i to već nije svijet kojeg zamišljamo već onaj u kome sudjelujemo. Najedanput, svi postajemo dio njegovih vizija. Zakovani u nekoj snolikoj, limbičnoj stvarnosti.
Pri tome treba naglasiti da je Sekulić znalac detalja. To se ne ogleda samo u vrijednostima minucioznog crteža već i u njegovoj neobičnoj tankoćutnoj prirodi koja mu omogućava da ima uvid u ono što je suština umjetnosti – da primjećuje.
Stvaralački svijet Luke Sekulića sadrži iluziju i kritiku. On je čulno ispoljenje bića i kritika postojećeg svijeta. On je odraz istine utkane u plemenitost lirske simbolike koja nam otrkiva umjetnika neobjašnjive poetske tuge i neprilagođenosti, sumnje i otmjene nesigurnosti, ali i snažnog individualizma i smionosti, beskompromisnog u izricanju unutrašnjeg nivoa stvarnosti, čiji su graničari tmaste mrlje sklopljenih očiju.
