Foto: Milutin Marković

Otprilike mjesec i po dana nakon što je formirana klerikalna Vlada Zdravka Krivokapića, urednik ND Vijesti Srdan Kosović oglasio se ambicioznim tekstom „Vuk na vratima: Cetinje – Podgorica – Beograd“. I ne, nije taj tekst bio autorska analiza političke situacije, bila je to klasična konstrukcija, propagandna platforma koja je trebala da opravda formiranje vlade koja će u narednih godinu i po dana zaustaviti i unazaditi EU proces, promovisati segregaciju i kleronacionalizam i najposlije svojim činjenjem produbiti podjele i destabilizovati društvo.

Projektni zadatak Srdana Kosovića bio je da sludi čitaoce i isprepada zapadne partnere pričom o „dva desna, etnopolitička ekstrema“, podjednako opasna po crnogorsko društvo.

Kosovićev je zadatak bio i da promoviše tzv. politički centar u čijem su se središtu u njegovoj tabeli našli Zdravko Krivokapić, Demokrate, URA, „vrh SPC u Crnoj Gori“, Demos i Civis, a potencijalno i SDP i Narodni pokret te Prava Crna Gora. Sve što se na političkoj pozornici dešavalo nakon Kosovićeva teksta išlo je u kontrasmjeru od njegovih projekcija, što mlađanog urednika nije poremetilo u poslu unosnog prodavanja magle.

Priželjkivali su Kosović i njegove gazde buđenje „crnogorskog nacionalizma“, snatrili su o desnim skretanjima DPS-a i SDP-a, željeli su čuti mrzilačke parole i prijetnje Drugom ispod crnogorskih zastava, ali što da se radi. Makar ubijedili sebe da su kadri da proizvedu željenu stvarnost, gazde i uslužna menažerija Vijesti su i na ovome ispitu pali, jer se njihove propagandističke konstrukcije naprosto nijesu dale ovaplotiti pa nijesu pošle dalje od njihovih opskurnih tekstova.

Suočeni s neuspjehom konstrukcije koju su napravili, preostalo im je da čekaju kad će se voda nanovo zamutiti, jer samo u takvoj sredini oni su navikli da love.

Eto otud sad teksta Srdana Kosovića „Tempirana bomba u temeljima države“. U danima kad usljed veleizdajničke odluke Dritana Abazovića ključni nosilac srpske velikodržavne politike u Crnoj Gori, Beogradska patrijaršija, dobija status države u državi a na sebe knjiži ne samo cjelokupnu pravoslavnu sakralnu imovinu u Crnoj Gori, već i onu od 1. vijeka naovamo, koju Katolička crkva nije dosad uknjižila – što je, dakako, najveća koruptivno-kriminalna afera u vaskolikoj crnogorskoj istoriji – spin mašinerija Vijesti se budi i kreće s rifrešovanjem stare propagandne platforme.

Za zaustavljanje procesa integracija više neće biti odgovoran Dritan Abazović koji je svojom samovoljom u interesu druge države i njene matične crkve zapravo ugasio nadu da uskoro možemo dobiti priliku da postanemo članica Evropske unije. Odgovornost za propast pregovora s EU propagandisti Vijesti sad će delegirati DPS-u, SDP-u i „crnogorskome nacionalizmu“.

Kosović se, dakle, vratio omiljenoj temi, polazeći od toga da ako je nacija zaista „zamišljena zajednica“ i on kao mali, propagandni šraf proruske i velikosrpske mašinerije o crnogorskome nacionalizmu može da zamišlja sve što mu se snilo.

Tako Kosović u trenutku dok ministar unutrašnjih poslova Srbije govori o tome da će svi Srbi živjeti u istoj državi, a Vučićev neformalni glasnogovornik Raković najavljuje srpsko-albansko razgraničenje u Crnoj Gori, kontemplira o tempiranoj bombi crnogorskoga nacionalizma.

Veli Kosović da je „crnogorski nacionalizam otišao toliko desno da katkad koketira sa fašističkim i kulturšovinističkim idejama“, a onda, da se Vlasi ne dośete, pravi paralelu i sa srpskim koji po njemu jeste „većih gabarita i duže tradicije, ali i širih prekograničnih ambicija“.

Upregao je Kosović sve manipulativne jezičke i tehničke strategije i mogućnosti da bi na što manje prostora što grđe okarakterisao tzv. „crnogorski nacionalizam“, a da uz pridjev srpski nije stavio čak ni odrednicu „nacionalizam“, ne pominje se ni fašizam, ni kulturšovinizam, već samo tradicija, gabariti i prekogranične ambicije. To što Kosović pominje uz pridjev srpski ovako uopšteno i lišeno referenci i etikecija moglo bi čak biti i poželjno…

No, zašto bi se on bavio „ekspanzionističkom politikom prema susjedima, ratnim zločinima, masovnim grobnicama“ kao obilježjima srpskog nacionalizma, kad mu je u zadatak dato da raskrinka mnogo opasniji narativ – crnogorski nacionalizam. I kad konačno uslijedi „analiza“ te stravične pošasti, Kosović tek uz pomoć Baće dolazi do spasonosne formule o „asimptomatskom nacionalizmu“, onom koji „proizvodi sve političke posljedice kao drugi nacionalizmi, iako nema sve njihove vidljive osobine“. Moram priznati da sam doslovno pao na dupe pred ovom definicijom. Crnogorski nacionalizam je po Kosoviću & Baći takav da zapravo ne emituje nikakve simptome – ne vidiš ga, ne čuješ ga, ne proizvodi vidljive posljedice, ali je jako opasan, jer kad bi se taj vajni crnogorski nacionalista usudio da to zlo izbaci iz sebe, ma samo da kine, proizveo bi posljedice apokaliptičnih razmjera.

No, što da se radi, u iščekivanju vidljivih simptoma nacionalizma, Kosoviću je palo u zadatak da sve njegove podmukle tragove potraži u tekstovima i izjavama onih koji su inače dežurna meta propagandne mašinerije Vijesti, onih koji radije vjeruju svojim očima nego Željkovim kolumnama i onih što su imali petlje da javno saopšte da je uloga propagandističke platforme Vijesti pogubna po Crnu Goru.

Ako bi čovjek pomislio da svaki nacionalizam kao ideologija iza sebe mora imati ozbiljnu institucionalnu pozadinu, jaku medijsku i propagandnu logistiku i – važnije od svega – obilježje „masovnoga sentimenta“ u široj populaciji, iz Kosovićeva teksta saznadosmo da crnogorski nacionalizam nema ništa od toga, do paterfamilijasa Milorada Popovića, meštra od temelja Nemanju Batrićevića i nešto posluge zadužene za zidanje međe na temeljima udarenim početkom septembra 2020. godine na „patriotskome skupu“ u Podgorici.

Nema „crnogorski nacionalizam“, kako proishodi iz Kosovićeve „analize“, čak ni platformu, ciljeve, makar kakvu deklaraciju, no ga čine patrljci izjava i autorskih tekstova ove inkriminisane družine, istrgnuti po Kosovićevu nahođenju i montirani da liče na neke daleke i mutne odjeke šovinizma, da prestrave svojom opakom rezonantnošću ugroženo Drugo na koje kidišu.

Da ne idem dalje u analizu Kosovićevih montažnih kolaža, osvrnuću se na djelove njegova teksta u kojima demaskira moj „nacionalizam“. Kosović pokušava da u riječima Milorada Popovića pronađe ono za čim tako silno žudi ne bi li za svoj projektni zadatak uspio fabrikovati i dokaze, pa za sintagmu „srpski Kadirov“ što ju je Popović nađenuo Niku Đeljošaju, kao odgovor na Đeljošajevo targetiranje Popovića kao fašiste, veli da se poklapa s tezom koju sam iznio krajem 2020. godine predstavljajući „tipologiju četništva“ đe sam „u posebne tipove četnika uvrstio GP URA, pojedine nevladine organizacije, pa čak i neke pripadnike manjinskih naroda“.

Ovako montirana Kosovićeva konstrukcija mogla bi neupućene navesti na zaključak da ja kao navodni eksponent crnogorskoga nacionalizma kolovodim hajkom na Uru i predstavnike manje brojnih naroda.

U tekstu „Sve što ste oduvijek htjeli da znate o četnicima a nijeste smjeli da pitate“, koji Kosović pominje, zaista nudim tipologiju četništva, iznoseći stav da se danas ta odrednica vezuje za promotere velikosrpske državne ideologije: „Četnik je, dakle, u fenomenološkom pogledu pripadnik ili pripadnica nekad oružane grupacije, a danas češće političke stranke ili nevladine organizacije koji je svoj politički i ideološki kredo vezao za uspostavljanje pretile svesrpske države (ili zajednice srpskih država).“

Za razliku od Kosovićeva teksta „Vuk na vratima“ kojem je istekao rok prije nego se osušila štamparska tinta, moja tipologija, nažalost, i dalje je aktuelna. Ne mogu reći da mi je to neka satisfakcija, no činjenica je da je URA danas vidljivije nego ikad upregnuta u realizaciju srpskih velikodržavnih planova – kandidujući se za treću grupaciju u okviru moje tipologije četnika – što potvrđuje silom na sramotu izgurani tzv. Temeljni ugovor kojom su Beogradsku patrijaršiju učinili vlasnikom crnogorske istorije, a po svoj prilici i budućnosti.

Njihovu ulogu trećerazrednog četničkog argatluka potvrđuje i bezrezervna podrška Vučićevom projektu Otvorenoga Balkana, toj novoj, mimikrijskoj platformi Velike Srbije (ovoga puta pomirene s Prirodnom Albanijom), koju propagandna platforma Vijesti najavljuje naslovom „Korist za građane, dilema za političare“, onako kako su pokušaj terorizma organizovan od strane agenata GRU svojevremeno propratili naslovom „Na državu udarili krojač, ribar, bravar…“

Da je GP URA i retorički prigrlila četničku platformu potvrdio je, uostalom, i Dritan Abazović u Potočarima relativizujući, odnosno negirajući genocid u svome sramnom govoru. Danas više nego ikad jasno je zašto je Matija Bećković poručivao da će srpska omladina „Dritona“ nositi na rukama.

Kosovićev, pak, pokušaj da me na osnovu moje tipologije četnika optuži za negativan odnos prema manjinama koliko podmukao, toliko je i stupidan.

Naime, u tekstu u kojem se podrobnije bavim studijom slučaja jednog pripadnika manje brojnih naroda što je u danima poslije 30. 8. pozivao svoje sugrađane da evidentiraju ko na balkonima kači crnogorske zastave jer će to biti korisno „u nekim danima koji ubrzo dolaze“, tog sam tipa smjestio u četvrtu kategoriju četnika, definisanu ovako: „najneobičniju i izuzetno rijetku grupu četnika čine oni koji su 90-ih odrastali u strahu od istih, kao pripadnici manjina, izloženi šikaniranju i diskriminaciji, što danas veselo poskakuju od sreće u čast oslobođenja Crne Gore nakon 75 godina antifašističkoga ropstva, radosno se nudeći da budu smokvin list multikulturalizma nove vlasti.“

Žao mi je što se i u današnje dane potvrđuje da projekat Velike Srbije nailazi na podržavaoce čak i među manje brojnim narodima u Crnoj Gori, za što je potvrda njegov predani pobornik Dritan Abazović.

Ne manje je podmukao i glup Kosovićev pokušaj da mi pripiše homofobiju – koja potom po modelu svog periodnog sistema kriminalizacije Crnogoraca treba da posluži kao čvrsti dokaz opšte vrijednosti „crnogorskog nacionalizma“ – jer sam u jednom tekstu, demaskirajući kulturrasistički ideološki obrazac jednog „lovca na nacionaliste“, njegov metod nazvao „šaputanjem iz ormara“ pozivajući ga da se „autuje“.

U tekstu u kojem se nijesam bavio, kako to implicira Kosović, „fizičkim izgledom neistomišljenika“, kojeg i ne poznajem, niti njegovom seksualnom orijentacijom, već njegovim maskiranjem vlastitih ideoloških pozicija, homofobije ima taman koliko i nacionalizma u ocjeni da je GP URA svojim činjenjem dio četničkog, odnosno velikosrpskog ideološkog projekta. Da mi Kosović ne zamjeri što sam ga zaobišao, neka ponovo pročita tipologiju, pa vjerujem da će se ovaj put i sam tamo naći.

Koliko je bilo potrebno akumuliranoga stupiditeta uložiti u unaprijed konstruisanu teoriju razornoga „crnogorskoga nacionalizma“, bjelodano svjedoči i to što rasističke elemente te ideologije Kosović pronalazi i u izjavi beogradskoga profesora Nikole Samardžića, koji, bar koliko mi je poznato, ni nacionalnim samoiskazom a ni rođenjem – nije Crnogorac. Tako je ono što bi teorija definisala heterostereotipom, dakle stereotipom koji drugi reprodukuju o vama, u Kosovićevoj interpretaciji transformisano u rasistički autostereotip, po modelu – ako dokaza nema, treba ih izmisliti.

U cijelom svom pismenom zadatku Kosović zapravo nevješto manipuliše pojmom nacionalizam, ne praveći distinkciju između njegovih različitih pojavnih oblika. Gradeći vještačku simetriju između navodno dva podjednako razorna nacionalizma – srpskog i crnogorskog – Kosoviću pomen ovoga prvog – kojim se na koncu uopšte i ne bavi – služi samo za plašenje ovim drugim, na osnovu prostora koji mu posvećuje – kobajagi opasnijim.

Za vještačku analogiju između dva opaka nacionalizma Kosović koristi i jedan postojani pseudoargument iz domena ikonografije, pa veli: „Dok prvi najčešće koriste lik kvislinga Krsta Zrnova Popovića, drugi na isti način glorifikuju brojne četničke saradnike okupatora.“

Manipulacija je ovđe prilično perfidna i tiče se relativizacije zločinačke ideologije s ciljem izjednačavanja „nacionalnih simbola“. Nema nikakve dileme da je Krsto Popović u Drugome svjetskom ratu bio saradnik okupatora i uz tu konstataciju nema nikakvog ali, ipak, međutim i sl. Kao što nema nikakve dileme da oni koji, recimo, na fudbalskim utakmicama ističu lik Krsta Popovića protivničke navijače provociraju parolom „Burek sa sirom!“ Dok, s druge strane, oni koji ističu krajnje obezličene i uopštene „četničke saradnike okupatora“ (valjda da im se ime ne ukalja) redovno svoju privrženost toj ikonografiji prate parolama „Nož, žica, Srebrenica“ ili „Šiptar, Hrvat, balija, nisu moja bratija“. Upravo u toj slici zrcali se i jedna sasvim jednostavna istina o „nacionalističkoj“ ikonografiji.

Oni, naime, koji ističu slike Krsta Popovića to – jasno je na osnovu cjelokupnog njihovog javnog nastupa – ne čine zbog njegova kolaboracionizma u Drugome svjetskom ratu – koji će najčešće pravdati ne stavom da je to bio ispravan izbor, već stavom da je to bilo nužno zlo, što, razumije se, ne opravdava revizionistički karakter tog opravdanja – već zbog njegove ustaničke misije iz 1918. godine, kad je u nemogućim uslovima poveo borbu „Za pravo, čast i slobodu Crne Gore“.

S druge, pak, strane slavitelji, recimo, Pavla Đurišića, ne biraju taj lik za uzor zbog njegova učešća u Trinaestojulskom ustanku, već zbog toga što je osim kao kolaboracionista u istoriji zabilježen kao ratni zločinac, što je po direktivi Draže Mihailovića izvršio etničko čišćenje stravičnih razmjera (danas bi se reklo i genocid) nad muslimanskim stanovništvom u Podrinju i Polimlju.

Kosovićevu manipulaciju pojmom nacionalizma fino je uočio i Ljubo Filipović s pravom naglašavajući da nije problem u postojanju crnogorskoga nacionalizma – jer nacionalizam jeste pratilac svake nacije – već u njegovoj prirodi.

Ono što je Ljubo nazvao crnogorskim građanskim „nacionalizmom“ sociolog Luis Leo Snajder u knjizi Vrste nacionalizma naziva „patriotizmom“, defanzivnom ideologijom zasnovanom na ljubavi prema svojoj zemlji, razlikujući ga od „nacionalizma“ koji „poprima izvjesno svojstvo agresivnosti, što ga čini jednim od glavnih uzroka ratova“. Koja je ideologija u proteklih tridesetak godina imala „svojstvo agresivnosti“ i koja je ideologija bila pokretač ratova u bivšoj Jugoslaviji ne zna samo ko neće da zna. Tu ideologiju Kosović i družina danas spominju uzgred, relativizujući je i prikazujući kao produkt paranoje „crnogorskih nacionalista“, kojima čak ni moba nije još uspjela utvrditi simptome.

Izigravajući dijagnostičara Srdan Kosović se zapravo svojim tekstom legitimisao kao anesteziolog-amater, koji po zadatku uvrijeđenih gazda svoje čitaoce treba da ubijedi u postojanje nekakvog paralelnog univerzuma u kojem Crnoj Gori najveća opasnost prijeti od nekoliko crnogorskih intelektualaca i građanskih aktivista što u djelovima svojih tekstova i istupa asimptomatično šire maligni crnogorski nacionalizam.

To Kosovića zapravo i prikazuje u pravom svijetlu – kao lažnog novinara i jeftinog propagandistu. Njegova sklonost manipulaciji i manipulativni relativizatorski pristup iz iste je  kuhinje kao i Dritanov komentar usred najtužnijeg mjesta na Balkanu da genocid nije vršen nad Bošnjacima no nad ljudima.