Foto: Fokalizator

Ne čuje se vrisak, ali zidovi znaju. Znaju stolice koje su bile bačene. Ogledala koja više ne odražavaju ništa. Kuhinje u kojima se kuvao strah umjesto ručka. I sve izgleda uredno: zavjesa na prozoru, cvijeće zaliveno, osmijeh na stepenicama kad prolazi komšinica. Ali iznutra: krhotine, geleri riječi, ožiljci što ne krvare.

On viče. Ona šuti. I tako već godinama. Jer tako se to danas nosi. U javnosti parfem, u privatnosti prijetnja. U dnevnoj sobi gostoprimstvo, u spavaćoj sobi ratno stanje. Komšije slušaju, ali pojačaju televizor. Rođaci znaju, ali ne žele da se miješaju. Policija dolazi samo ako neko zove, a niko ne zove. Jer šta ako on sutra izađe? A svi ovdje žive zid do zida, lice do lica, strah do straha. I svi znaju. I svi šute.

U školi dijete crta kuću bez prozora. U ambulanti žena kaže: „Udarih se o ormar.“ U kafani on kaže: „Zna ona gdje joj je mjesto.“ I niko ne pita: a gdje je nama mjesto, kad na nasilje stavljamo šminku i osmijeh?

Znamo tačan datum kad stiže novi iPhone, ali ne znamo kad je žena iz komšiluka posljednji put zaspala bez stomaka u grču. Pratimo kad kreću sezonske rasprodaje, ali ne primijetimo kad dijete iz stana do našeg pogne glavu kad čuje očev korak. Znamo šta je viralno, šta je u trendu, čije se vjenčanje prenosi uživo, ali ne znamo koliko puta se jedna majka izvinila što je još živa. I sve je, naravno, u redu – dok šminka pokrije podliv, a na Instagramu filteri pretvore modricu u rumenilo. Jer danas nije važno šta ti se desilo, nego kako to izgleda kad se objavi.

Jer ovdje je sve stvar običaja. Tako je uvijek bilo. Muškarac „drži kuću“, a žena da šuti i rađa. Kao da brak dolazi s uputstvom za šamaranje. I niko ne piše o tome. Jer nije viralno. Jer nema sliku. Jer nema šminku. Samo tišinu, iza vrata koja niko ne otvara.

I tu ne umire samo ljubav. Umire dostojanstvo. Umire djetinjstvo. Umire pravda. I na kraju žena.

Nije je ubio metak. Nije nož. Nije ni šaka. Ubijena je riječima koje su šutjele. „Ne miješamo se u tuđe brakove.“ „Neka djeca imaju oca, makar takvog.“ „Muškarac je muško.“ „Valjda je sama kriva.“ Ubijena je prvi put kad su je roditelji vratili kad je došla uplakana. Drugi put kad su je policajci posjeli s njim da smire situaciju. Treći put kad joj je socijalna radnica rekla: „Bitno je da nije pred djecom.“

Nakon toga, ko je više brojao?

A nasilnik ne nosi rogove niti ima rep. Nosi ime, prezime i ugled. Nekad je trener. Nekad profesor. Nekad policajac. Nekad sudija. Nekad doktor… Nekad samo čovjek koji „voli previše“.

Sistem? Šta je to? Postoji telefon koji zvoni u prazno. Policajac koji pita: „Jeste li ga provocirali?“ Sudija koji kaže: „Prvi prekršaj, dobiće uslovnu.“ Komšija koji okreće kanal. Društvo koje pravi infografiku kad je mrtva, ali joj ne vjeruje dok je živa.

Zato ne pitajte ko ju je ubio. Svi ste znali. Samo ste čekali da postane vijest.

Nije je ubio samo on. Ubijali ste je svi, pomalo. Vi što ste rekli „neka se snađe“. Vi što ste je tjerali da ostane „radi djece“. Vi što ste se divili kako mu je „žena fina i tiha“.

Znate li koliko žena večeras večera u strahu? Koliko njih spava s jednim okom otvorenim? Koliko njih nosi korektor na modrici i izgovor na jeziku?

A mi i dalje pitamo: „Zašto nije otišla?“ Jer da jeste pitali bismo je: „Šta ti fali, ženo?“, „Ko će te sad uzeti?“, „Zašto razaraš brak?“

I zato umire. U tišini. Sa papirom u ruci na kojem piše da je tražila pomoć. I s podlivima koji više ne bole jer je duša već napustila tijelo. Jer ovdje se više cijeni bračna fasada nego ženin život.

A nasilnik? On će sutra u kafani pričati vic. I svi će se smijati. Osim jedne žene. Koja više nema nijedan zub. Šamar nije problem. Problem je što dolazi s opravdanjem.

I u ovoj zemlji, dok ruka udara a komšije šute, pravda se ne traži, ona se šminka. I guta.