Foto: privatna arhiva
U onome što svijet razdvaja od mene,
smiju se gradovi i nebo je plavo,
sa oblacima dokonim i lijenim –
Ljubavnici jutro poslije –
na uštirkanim jastucima
kakve je samo moja baka imala.
Izašla sam u rano jutro,
sama, nemarne čiste kose,
u lijepom kaputu koji sam kupila
samo zbog toga što je siv, uredan
i prekriva me osam sati dnevno.
Ne volim kada me neko dira po glavi.
Čak ni moje dijete.
Ona što sve zna mi je kazala da je to zbog toga
što su mi je u prošlom životu otkinuli.
Javno.
Na mojoj glavi raste sjajna crvena kosa.
U tome što razdvaja svijet i mene,
dok idem prema poslu,
onda kada nemam para za taksi,
izaberem put kroz stari dio grada,
onaj što vodi do groblja,
i uživam onda kada je sunčan dan i vidim
kako mi u susret dolaze ljudi u crnini,
pod jutarnjim suncem, blistavi, lica sjajnih
od suza i radosti što imaju cijeli dan pred sobom.
Pređem preko mosta,
i gledam Moraču i mislim
kako je divlja i jadna.
Liči mi na ocvalu kurvu što
u sedmoj deceniji troši pare za
silikonske sise i porcelanske zube.
Da ne volim čaj od nane ne bih ni znala za porcelan.
Silikon koristim u kupatilu i kad lijepim stvari.
I ona lijepi stvari i miriše na nanu.
Nikad nisam čula da je neko skočio sa tog mosta.
Dolazim do posla, i trne mi lijeva strana lica.
Pomislim na crvene stolice, koje valjda stimulišu,
prljave kompjutere i moje ruke na njima.
I pomislim na tuđe ruke,
u onome što razdvaja svijet od mene.
JEDAN KRAJ
Ono što nisam sredila završiće se.
Prašinu i mrve čuvam za potomke.
Ono što sam završila, ispraće sva ta usta
koja su me uzimala…ljubila…pljuvala…htjela na silu.
Sve što sam kazala trajalo je manje od gutljaja.
Toliko da poželim u bijelom vinu da vidim.
I nakon zadnje kapi zaboravim i krenem
dalje i mislim da me ne razumiju.
Kada sam radila, ruke su me htjele.
Dolazile iz najčudnijih prostora,
odvlačile me i ja sa prepuštala.
Jer sam bila zauzeta.
Sve što sam pričala je prolazilo kroz jezike.
Preplitalo se i gutalo opet na silu.
Ja sam dobra
svi su htjeli dio onoga što prodajem.
But I’m selling shit.
HLAĐENJE
Jeste li ikada slušali zvuke grada po noći?
Ja jesam.
Možda me grizla savjest zbog nečeg,
ali sam čula kako rani autobusi zavijaju,
kako voz stiže i ječi po šinama.
Kao da su upravo njegovi prsti prošli
preko mojih leđa i ostali negdje
u dnu, zakočeni u jamama
iz kojih je teško izaći.
Jedva sam čekala da svane.
Da ustanem i jasno vidim ulice koje se pune,
čujem taj prvi korak ispod mog prozora,
i zamišljam ko je ta osoba koja je krenula
u 4 i 30 ujutro negdje
i tako nevaspitano remeti tišinu.
To je kao kada posle ljubljenja
osjećaš tuđu pljuvačku po licu i vratu
i pitaš se „Što ja to zaboga radim“
i misliš o mirisu kao odgovarajućem – ili ne.
Ne znam zašto, ali mi nakon nesanice,
na pamet prvo padaju tete koje rade tužne poslove.
Ona je ustala mršava i povijena
ide na neki posao, u cipelama iskrivljenim od čukljeva i
stajanja
ne razmišlja o ONOM paru od juče iz izloga.
Ona nikada ne vidi što ima u njima.
Isto kao kada se prepustiš
i uživaš u orgazmičkim konstelacijama
i budeš toliko tu da sjutra ne možeš
nikome ni da prepričaš kako je bilo.
