Foto: Milutin Marković
Posebno mjesto u crnogorskoj filologiji zavrijedio je dijalektolog Luka Vujović. Autor je monografije koja ima izuzetnu važnost za crnogorsku dijalektologiju i nekoliko naučnih članaka, no nepunih šest godina nakon doktoriranja, u godinama kad je mogao ponuditi nove istraživačke radove i sinteze, iznenadna smrt ga je zaustavila.
Luka Vujović rođen je u Komarnu (Crmnica) 1909. godine. Njegovo školovanje vezano je za više sredina ‒ od prvih razreda u zavičaju do Mostara i Podgorice đe je okočao gimnazijsko školovanje, da bi studije na Filozofskome fakultetu u Beogradu završio 1934. godine. Nakon diplomiranja Vujovićevi su lingvistički prilozi nagrađivani, dok je jednu studijsku godinu proveo na Univerzitetu u Varšavi kao stipendista Vlade Poljske. Do Drugoga svjetskog rata radio je kao profesor u Prokuplju, Osijeku i Kotoru, a nakon oslobođenja predavao je u gimnazijama u Baru i Titogradu, Višoj pedagoškoj školi na Cetinju, potom je bio upravnik Bibliotečko-arhivskog odjeljenja muzeja na Cetinju. Luka Vujović bio je učesnik NOR-a. Dobitnik je Nagrade oslobođenja Bara 1970. Nastradao je u saobraćajnoj nesreću 8. februara 1971. godine.
Godine 1965. Luka Vujović doktorirao je na beogradskome Filološkom fakultetu s tezom Mrkovićki dijalekat (s kratkim osvrtom na susjedne govore). Disertaciju je odbranio pred komisijom koju su činili Mihailo Stevanović, Jovan Vuković i Asim Peco. Kao monografija Vujovićev doktorat objavljen je 1969. u poznatoj ediciji Srpskog dijalektološkog zbornika (izdavač SANU). U prestižnim serbokroatističkim časopisima izašla su nekolika Vujovićeva priloga značajna za montenegristiku i južnoslavistiku.
Prikupljanje građe za doktorsku disertaciju Vujović je obavljao 30-ih godina XX vijeka, da bi 1942. u njegovoj porodičnoj kući taj rukopis kompletan bio uništen od fašističkih okupatora. Marljiv i odlučan da posao koji mu je prekinut u nesrećnim okolnostima Drugoga svjetskog rata, Luka Vujović je odmah po oslobođenju krenuo istim tragom kroz Mrkojeviće, sela i zaseoke, bilježeći od mještana jezik u najrazličitijim prigodama. Interpretacija jezičkog materijala iz Mrkojevića potporu ima i u autorovoj dobroj upućenostu u domaću i slavističku dijalektološku literaturu, kao i u etnografske podatke iz ondašnje literature. Obradu ovoga crnogorskog govora Vujović je sumirao u vidu zaključka od 86 tačaka. Utvrdio je da govor Mrkovića predstavlja „najarhaičniji crnogorski govor“, te da su veze te periferijske dijalekatske oaze s našim drugim govorima „bile male još u toku srednjeg vijeka, a od 1571, kada je ovaj kraj zajedno s Barom pao pod tursku vlast, ‒ te su veze bile još manje, zapravo neznatne. Poslije islamizacije Mrkovića u toku XVIII vijeka te veze su sasvim prekinute.“
Vujović se, uza sve ostalo, bavio izvjesnom specifičnošću u izgovoru vokala eª (Ь) ‒ otovreno e čija artikulacija ide u pravcu a, pa konstatuje stabilnost u artikulaciji ovoga vokala. Upoređujući ovu jezičku osobinu sa stanjem u drugim crnogorskim govorima, Vujović veli da ovo eª u Mrkojevićima „predstavlja nesumnjivo stariju fazu u razvitku poluglasnika“.
Lucidnost u interpretaciji jezičkoga materijala Vujović je osobito iskazao na primjerima dugog jata koji su u ovome govoru, kako autor nalazi, „pretežno ekavski“. Svodeći raspravu autor je zaključio: „S obzirom da se u ovom govoru sažima u e i grupa ije koja ne potiče od dugog jata (nijedan > nêdeªn, prionuti ‒ preko prijenuti > oprenȕt), smatram da se dugo jat najprije razvilo u i(j)e, a zatim je sažimanjem salo e. Prema tome ekavizam dugih slogova u ovom govoru je sekundarna pojava (dête, mlêko, pesȅªk).“ Na više puta u naučnim radovima (kod M. Pešikana, D. Petrovića, npr.) nametanu tezu o izoglosama ekavizma koje povezuju taj dio crnogorskih govora sa śever Albanije i Kosova, Luka Vujović je odgovorio ovako: „Prema sadašnjem stanju naše dijalektologije, ja bih teško mogao primiti kao činjenicu ‒ dijalekatski kontakt između Mrkovića i okoline Prizrena preko Skadra i sjeverne Albanije. Što sam imao da kažem o tom, ja sam rekao u članku: Je li postojao ekavski govor u jugoistočnoj Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji (JF XXVI). (…) Za eventualni takav dodir ne može poslužiti kao dokaz ekavski izgovor dugog jata u mrkovićkom govoru, jer je to sekundarna pojava.“
Idući za činjenicom da su najtipičniji arhaizmi ovoga govora razasuti po okolini Bara pa i do granice s Paštrovićima, Vujović je bio spreman da konstatuje da je „mrkovićki dijalekat centralna oblast jednog našeg starog govora koji se protezao od planine Sutormana do rijeke Bojane.“
Mnoge dijalekatske specifičnosti posvjedočene na ovome području potvrđuju da je u pitanju „poseban idiom sa jako izraženom individualnošću“ koji nudi dragocjen materijal ne samo za crnogorsku dijalektologiju nego i slavistiku u cjelini. Ove i mnoge druge pojedinosti iz govora Mrkojevića znamo zahvaljujući radu Luke Vujovića ‒ pouzdanom u pogledu bilježenja jezičke građe i tačnom u pogledu interpretacije.
Jezikoslovac Adnan Čirgić djelima Luke Vujovića, kao uostalom i ostavštini drugih domaćih i inostranih istraživača što su se bavili bilo kojim problemom crnogorske dijalektologije, iskazao je najviše uvažavanje knjigom portreta Dijalektolozi i crnogorski jezik. Uz znatan broj ostalih autora, djelo Luke Vujovića jedan je od temelja i Čirgićeve sinteze Dijalektologija crnogorskoga jezika iz 2017. godine. Sumirajući Vujovićev dijalektološki rad Čirgić, dakle, konstatuje da je Luka Vujović „zadužio crnogorsku dijalektologiju u mjeri u kojoj su to učinili najbolji predstavnici te nauke kod nas“. Posebno su tu nekolika aspekta Vujovićevih proučavanja izdvojena u kapitalne doprinose montenegristici: „rasvjetljavanje dva krupna pitanja naše dijalektologije – pitanje mrkovićkoga ekavizma umjesto nekadašnjega dugog jata i opisa kompletnoga toga govora te razrješenje pitanja hronologije i porijekla gubljenja glagolske rekcije u crnogorskim govorima“.
Savjet Muslimana Crne Gore 2012. godine publikovao je reprint izdanje monografije Mrkovićki dijalekat (s kratkim osvrtom na susjedne govore) i kompletan tiraž poklonio korisnicima u Crnoj Gori i inostranstvu. Uz original doktorske disertacije (str. 11‒337), izdavač se odlučio da reprint izdanje proširi za priređivački predgovor te uz izvorni zaključak iz disertacije doda zaključak preveden na njemački, engleski i francuski. U knjizi se nalazi i biografija Luke Vujovića. Mahnut Metanović autor je predgovora u kojemu su eksplicitno saopšteni motivi za realizaciju projekta, a „cilj ovoga reprint izdanja je da se njime nastavi tamo gdje je autor stao, da se dijalekat afirmiše i kroz nova proučavanja sačuvaju od zaborava njegove jezičkodijalektološke posebnosti.“
U mnogim poslovima savremene montenegristike i zaštite autentične nematerijalne kulturne baštine Mrkojevića ‒ neporecivi i kao izvor prvoga reda stoje radovi dijalektologa Luke Vujovića.
