Foto: Fokalizator
“Osmanlije iz Bihora, odnosno garnizona u Sjenici, opazile su kretanje ekspedicije i pokušale njihovo probijanje kroz Osmansku teritoriju, međutim u drugoj polovini juna, korpus Vasojevića je već bio na srpskoj granici na Javoru. Srpski graničari koji nijesu imali informaciju o dolasku veće skupine ljudi iz Crne Gore nijesu znali kako da reaguju na njihov dolazak. Ubrzo su srpske vlasti izdale naređenje da se Vasojevići razoružaju, što oni odbijaju. Međutim trupe kneževine Srbije, kojima je komandovao Ranko Alimpić, nakon tri dana to uspijevaju izgladnjivanjem korpusa.”
Prije oslobođenja Vasojevića od osmanske vlasti postojao je kult Cetinja i njegovih vladara među stanovnicima ovoga plemena. Još je Njegoš, kada je kod njega došao u audijenciju, Miljanu Vukovu dao barjak/vojvodsku titulu. On je uz pomoć vlasti na Cetinju i organizovao jednu centralnu vlast unutar plemena sa njim na čelu.[1] Nakon toga, Vasojevići su, kao i druga pogranična plemena, na mig sa Cetinja ulazili u sukobe sa osmanskim trupama. Posle stupanja na crnogorski prijesto Danila Stijepova, reorganizacijom države i energičnijom spoljnom politikom taj uticaj postaje još jači. Knjaz Danilo i njegov brat vojvoda Mirko vrše agitaciju među plemenima 1857. godine koja rezultira akcijama u Hercegovini a koje su praćene pojačanim aktivnostima u Vasojevićima. Ove aktivnosti su rezultirale time da Miljan Vukov krene na Mateševo i prema Bihoru. Ove manje čarke podižu intenzitet neprijateljstva između Crnogoraca i Osmanlija tokom 1858. godine, a kulminaciju doživljavaju u bici na Grahovcu 13. maja. Pobjeda crnogorske vojske pod vođstvom vojvode Mirka protiv regularnih osmanskih trupa imala je ogromnog odijeka među susjednim plemenima ali i u evropskoj javnosti. Zahvaljujući ovoj pobjedi, Crna Gora se uvećala za polovinu njene dotadašnje teritorije. To je podrazumijevalo, između ostalog, Grahovo, pola Banjana, Župu dva dijela Drobnjaka, Kuče i Vasojeviće[2], odnosno samo Gornje Vasojeviće.
Gornji Vasojevići obuhvataju, između ostalog, Lijevu Rijeku. Odatle i potiče Miljan Vukov Vešović, čiji je sin, kasniji ministar vanjskih poslova Crne Gore, vojvoda Gavro Vuković. Pomenuti vojvoda održao je kult Cetinja, a posebno knjaza Danila, kojem je pripisao da “učinio je više za deset godina vladanja Crnom Gorom nego do tada skoro svi vladike”[3]. Svoje mišljenje o oslobodiocu Vasojevića potvrđuje i kada komentariše njegovu smrt, koja je bila žalosna i za vojvodinog oca ali i pleme:
“Tako je Crna Gora izgubila svog prvog svjetovnog vladara, kojeg je imala poslije nekoliko vladika; izgubila je muževnog, dobrog, nenadmašno energičnog, naumitno strogog, pravičnog, pristupačnog narodu i u svemu razboritog vladara.
Nije se smjelo istraživati čija ga zlobna ruka smače. Da je spoljna paklena intriga, može se zaključiti i po tome što je ubica odmah uhvaćen i bez ispita u Kotoru obješen.
Vojvoda Miljan izgubio je moćnog zaštitnika, branitelja od svačije suparničke intrige, svemoćnog pobratima viteškog i mudrog vladara.
Pleme vasojevićko, kao i njegov vojvoda, uživalo je neograničeno povjerenje, naklonost i ljubav Kneževu, koji je na njega polagao velike nade u pogledu Stare Srbije”[4]
Potreba za dužim citatom proističe iz namjere da se riječima vojvode ilustruje što je knjaz Danilo značio Vasojevićima. Ovo mišljenje je dijelio i njegov otac, jer se kroz cijele Memoare da zaključiti da je svoje stavove o Petrovićima Gavro formirao posmatrajući kako su se oni ophodili prema njegovom ocu. Znači, za svoje savremenike, dvojice vasojevićkih vojvoda, jednog dokazanog junaka, a drugog vrsnog intelektualca, Danilo je bio pravičan, ali strog vladar koji je stradao zbog svoje energične politike od ruke intriga stranih sila. U poređenju sa tadašnjim percipiranjem, danas se o njemu formiralo umnogome suprotno mišljenje među dijelom stanovništva
Donji Vasojevići, onaj dio koji je nakon razgraničenja 1858/1859. godine ostao pod osmanskom vlašću nije bio zadovoljan svojim stanjem u Carstvu, ali i činjenicom da su odvojeni od svojih saplemenika. Zbog toga su se dešavali manji sukobi, što je eskaliralo paljenjem kuća u Velici od strane Osmanlija, a bila je planirana i jedna veća ekspedicija da umiri vasojevićko stanovništvo. Nakon sugestija od strane francuskog konzula u Sadru, Ekara, knjaz Nikola i vojvoda Mirko poručuju da se povinuju skadarskom paši jer nijesu bili u mogućnosti da im pomognu. To je rezultiralo slanju molbe Donjih Vasojevića crnogorskom knjazu da ih primi u svoje podaništvo. U molbi navode da su spremni da Osmanlijama plaćaju porez za zemlju na kojoj žive, ali da su oni “samo božiji i vaši” i traže njegovu zaštitu. Kako nije mogao izaći u susret ni ovoj molbi, knjaz Nikola preko svoga sekretara Jana Vaclika šalje konzulu Ekaru da “Ovi stanovnici žele da budu vraćeni u podaništvo crnogorsko” i da utiče na Abdi-pašu da im dozvoli da emigriraju u Crnu Goru. Konzul je u odgovoru knjazu objasnio da nije u nadležnosti jednog lokalnog upravnika, poput skadarskog paše, da dozvoli da osmanski podanici postanu podanici druge države, ali i ukoliko bi to bilo moguće, oni svakako ne bi mogli posjedovati zemlju na teritoriji Osmanskog carstva, što je bilo navedeno u molbi. Ni intervencijom knjaza, a ni konzula, molba nije mogla biti ostvarena, jer je predmet molbe svakako bio nerealan, da jedna država prepusti drugoj svoje podanike bez ikakvog sukoba ili kompenzacije, ali zahvaljujući njoj nije došlo do kaznene ekspedicije koja je trebala da krene na Vasojeviće.[5] Sem Ekarovog angažovanja po ovom pitanju, interesantno je da je iste godine izdejstvovao i oslobađanje zarobljenih Vasojevića koji su prodavani kao roblje na pazarima Plava i Gusinja.[6]
Da bi nastavio aktivnost svog prethodnika, knjaz Nikola počinje agitaciju među stanovništvom u Hercegovini i Sandžaku. Luka Vukalović 1861. podiže novi ustanak u Hercegovini. Paralelno sa tim vojvoda Mašo Vrbica, nastoji da isto učini na teritoriji Sandžaka, u okolini Pljevalja, Kolašina i Peći. Plan je bio da se formiraju udarni korpusi, koji bi na prepad osvojili Pljevlja i Kolašin. Nakon širenja ustanka krenuli bi sjeverno prema granici Srbije i primorali je na zajedničke ratne akcije protiv Osmanskog carstva. Druga verzija, jer nije tačno dokazano koji su bili planovi ni knjaza ni njegovog oca vojvode Mirka, govori da je ova ekspedicija trebala da iz Srbije preuzme određenu količinu municije i time pokaže junaštvo Crnogoraca.[7] Paralelno sa radom vojvode Vrbice, sličan zadatak je dodijeljen i Miljanu Vukovu, koji okuplja 260 ratnika kod Đurđevih Stupova krajem maja 1861. godine.
Osmanlije iz Bihora, odnosno garnizona u Sjenici, opazile su kretanje ekpedicije i pokušale njihovo probijanje kroz Osmansku teritoriju, međutim u drugoj polovini juna, korpus Vasojevića je već bio na srpskoj granici na Javoru. Srpski graničari koji nijesu imali informaciju o dolasku veće skupine ljudi iz Crne Gore nijesu znali kako da reaguju na njihov dolazak. Ubrzo su srpske vlasti izdale naređenje da se Vasojevići razoružaju, što oni odbijaju. Međutim trupe kneževine Srbije, kojima je komandovao Ranko Alimpić, nakon tri dana to uspijevaju izgladnjivanjem korpusa. Oni su zatim dislocirani u manjim grupama na teritoriji Srbije, da bi ubrzo u istim tim grupama koje su brojile 20 do 30 osoba, bio dozvoljen povratak ka Crnoj Gori nakon dolaska Crnogorske delegacije. Prva od ovih grupa, predvođena kapetanom Milunom Novovim Vešovićem, vraćajući se preko osmanske teritorije biva napadnuta od strane Osmanlija. Osim Vasojevića iz Lijeve Rijeke, u njoj se nalazila i tročlana delegacija Katunjana koja je pregovarala sa srpskim vlastima povratak u Crnoj Gori. U tim sukobima njih šestorica gube živote, četiri Ljevorečanina i dva Katunjanina iz Bajica. [8]
Cijela ova epizoda pogoršala je ugled Srbije kako u Crnoj Gori, tako i kod pograničnog stanovništva, ali je uzdigla uticaj Vasojevića do te mjere da je na Cetinju, u pomen poginulima i njihovim saborcima, podignut prvi profani spomenik u crnogorskoj prijestonici. Spomenik je podignut pored Vlaške crkve. Prema sačuvanim izvorima spomenik bio visine pet metara na kojem je stajao natpis o događajima kojima je i posvećen kao i spisak imena svih učesnika koji se završava sa imenima poginulih:
I vječna pamjat
Marku Matovu Martinoviću
Marku Daičinu Martinoviću
Miliji Petrovu
Iliji Jovanovu
Mijo Mišovu
Jovanu Radovanovu
Knjaz Nikola I
Svojim u Giljevu do klisure udiviteljno borivši se junacima. 17. Julija 1861.[9]
Foto: Saša Kovačević
Spomenik je, nažalost, kasnije uklonjen. Prva teorija je da je uklonjen jer je Katunjanima smetalo da se pored njihovih podviga na Cetinju veliča junaštvo Vasojevića. Ova teorija je malo vjerovatna, što i potvrđuje i Gavro Vuković.[10] Protiv ove teorije ide i činjenica da su na tom spomeniku pomenuta i dva Katunjanina i to među prvim poginulim. Druga teorija je da je uklonjen zbog posjete kralja Aleksandra Obrenovića Cetinju 1897. Spomenik je u narodu bio poznat kao “Spomenik izdajstva Srbije” i cetinjske vlasti su smatrale da bi takav spomenik smetao srpskom kralju prilikom njegove posjete. Uklanjanje spomenika su pravdali obećanjem da će isti podignuti na pogodnijem mjestu, međutim to nikada nije ostvareno.[11] Jedini preživjeli dio spomenika je kamena ploča na sa dijelom “Javonu Radovanovu (Vešović – Popović) /Knjaz Nikola I /Svojim u Giljevu do klisure udiviteljno borivši se junacima. 17. Julija 1861.”, koji se i dan danas čuva u Muzeju kralja Nikole, kao svjedok vasojevićkog junaštva i žrtve za Crnu Goru.
Foto 2: Ostatak ploče sa spomenika Vasojevićima. Iz fonda Muzeja kralja Nikole.
Foto: Saša Kovačević
Pored toga, napisano je i više epskih pjesama od kojih je najupečatljivija Prelazak Vasojevića u Srbiji 1861. g. od Vuka P. Adžića. U predgovoru autor navodi da je još 1910. (pjesma je objavljena 1925. godine) počeo sakupljati materijal za nju razgovarajući sa učesnicima i savremenicima ekspedicije. Iako je nastala u vrijeme Kraljevine SHS, epska pjesma dokazuje da se kult Cetinja i Crne Gore održao u Vasojevićima.
Pjesma počinje stihovima:
“Sitnu knjigu knjaz Nikola piše/ Sa Cetinja polja širokoga/ Iz Biljarde Dvora visokoga/ A šalje je u Vasojeviće / Na čuvene junake plemiće”
“Pa izbiraj trista Vasojevića…/ Da vide braća Šumadinci/ Šta su naši dični Crnogorci”
“Vasojevići moja braćo draga, Nema ljepšeg na svijetu blaga,/ Nego slava, hrabrost i junaštvo,/ za svog knjaza i otačastvo…/ Vaše ime ostanut će slavno,/ U spomenik: na Cetinje ravno”
“Časna riječ vašeg gospodara, /Vi ste četa junačkoga lika,/ Napravit ću vama spomenika,/ Na Cetinju kraj mojega dvora,/ Da ga gleda cijela Crna Gora”/ Vasovići knjazu pristupiše/ I natrag se skupa povratiše, /Nek im ime na vjekove liči, / Nek se pleme Vasojevo diči”[12]
Ovim stihovima se završava epska pjesma.
Ubrzo je počeo i novi rat sa Osmanlijama, predvođenih Omer-pašom Latasom, istim onim koji je u početku vladavine knjaza Danila ušao u rat sa Crnom Gorom. Još na početku rata ističe se Miljan Vukov koji je vodio koji je išao preko Vasojevića i izvojevao pobjedu nad osmanskim trupama 5-7 (17-19) IV kod Rudeša, a koje je predvodio Ferik Husein Paša. Drugi front je vodio od strane Hercegovine a treći sa Primorja.[13] Međutim, kako se ratna sreća okrenula i osmanske snage nastupale ka unutrašnjosti Crne Gore, ka Rijeci Crnojevića prema Cetinju, knjaz šalje pisma svim plemenima da pošalju pomoć u odbrani Cetinja, koju je predvodio vojvoda Mirko. Među njima se našao i vojvoda Miljan sa 1.500 Vasojevića. Ratovanje je nastavljeno nepovoljno za Crnu Goru i samo zahvaljujući evropskoj diplomatiji, osmanske trupe nijesu dospjele do Cetinja, već je mir potpisan u Rijeci Crnojevića.[14] Mir je bio nepogodan za Crnu Goru. Ubrzo nakon njega, energičnost prognanog vojvode Mirka u Beču, delegaciji crnogorskih predstavnika u Istanbulu i generalno pozitivnim evropskom mnjenju prema Crnoj Gori, nepovoljan mir je uskoro postao prazno slovo na papiru. Kako se u ovom ratu istakao kao veliki vojskovođa, čija je reputacija dostigla i do austrijskoga cara, Franjo Josif je poslao knjazu Nikoli dvjesta dukata da kupi najljepšu ledenicu vojvodi Miljanu. Razlog ovog dara je to što mu nije mogao poslati orden koji je zaslužio za svoju hrabrost zbog “turske osjetljivosti”. Na tu “tursku osjetljivost” nije mnogo mario ruski car koji je vojvodu odlikovao krstom Svete Ane sa mačevima.[15]
Nakon druge Omer-pašine godine, Crna Gora se našla u nezavidnoj situaciji. Njen status nezavisne zemlje je kratkotrajno bio okrnjen, ali to stanje nije trajalo dugo. Diplomatskim misijama izgnanog vojvode Mirka u Beču, Đura Matanovića i Jana Vaclika u Istanbulu stanje se vraća na ono u period prije rata. Međutim, energija potrošena u ratnim i diplomatskim djelatnostima osjetila se na pograničnim područijima. Tokom 1863. gdine vidimo povećanu djelatnost osmanskih pograničnih vlastodržaca. U svojim obraćanjima Janu Vacliku, tada već konzulu u Skadru, vasojevićki glavari ga obavještavaju o stanju u Vasojevićima. Žale se prvenstveno na samovolju Ali-bega gusinjskog, koji pljačka i uznemirava tamošnje stanovništvo usljed čega dolazi i do smrtnih slučajeva. Glavari, među kojima je vojvoda Miljan Vukov, Miloš Milošević “učitelj osnovac” i pop Josif mole konzula Vaclika da interveniše kod paše u Skadru. U pismima insistiraju da “Selim beg ovdašnji kahmekan sa ostalim Turcima ne priznaje mir koji je za vreme učinjen no jednako biju i haraju; od kad je mir učinjen dosad 8 ljudi je poginulo”. Kako su pisma datirana početkom avgusta, već se sredinom toga mjeseca osjeća intervencija Vaclika, što potvrđuje pismo popa Josifa u kojem navodi da je paša poslao svoga pomoćnika kome su se oni žalili na lokalnu upravu. Međutim ubrzo ponovo nastupaju osmanske represije nakon čega smjenjuju Selim bega čime se stanje stišava. O cijeloj ovoj višemjesečnoj agoniji pop Josif obavještava i knjaza Nikolu. Nakon toga, Vasojevići mole konzula da se postara o njihovim saplemenicima koji su sprovedeni u Skadru zbog hajdučine. U svom posljednjem obraćanju pop Josif sa Vaclikom dijeli informacije lične prirode pominjući svoga prijatelja Kariman – bega koji će uskoro doći u Skadar. Po njegovoj preporuci Vaclik mu je posvetio dosta pažnje a u pismu knjazu navodi da je “u Skadru i Kariman – beg… kojega mnogo ljube vasojevićki glavari”[16] Iz ovog kratkog pregleda burnih pet godina crnogorske istorije, koji su obilježeni velikom pobjedom, promjenom vlasti, jednom velikom pogibijom, izgubljenim ratom i početkom poslijeratne obnove, možemo zaključiti da su se Vasojevići prema gospodarima na Cetinju odnosili kao prema zaštitnicima. Vlast je, zauzvrat, pokazala poštovanje prema njihovim djelima podizanjem spomenika u čast njihovoj pogibiji. Oslobađanje cijeloga plemena završeno je tek u sljedećem vijeku, međutim i pored osmanske uprave, Donji Vasojevići su knjaza, kasnijeg kralja, smatrali svojim gospodarem gledajući prema Staroj Crnoj Gori “nadajući se vetru od Lovćena da razćera mrčne oblake koji su se nad nama navukli” kako to pop Josif pjesnički izražava.[17]
[1] Vešović Radosav, “Limska dolina Vasojevića”, Zapisi, Knjiga III, sveska 1 i 2, Cetinje, 1928, str. 65
[2] Lainović Andrija, “Štampa Zapadne Evrope o Grahovskoh bitci 1858 (8), Studije i ogledi iz istorije i diplomatije, Beograd, 2007, str. 143
[3] Vuković Gavro, Memoari, Cetinje, 1996, str. 77
[4]Vuković Gavro, Memoari, Cetinje, 1996, str. 72
[5] Vujović Dimo, „Molba Donjih Vasojevića 1860. da se pripoje Crnoj“, Istorijski zapisi, Knjiga XX, sveska 2, Titograd, 1963, str. 303-307
[6] Vujović Dimo¸ Crna Gora i Francuska 1860-1914., Cetinje, 1971., str. 41
[7] Vešović Radosav, “Prelazak trista Vasojevića u Srbiji”, Zapisi, knjiga 3, sveska 6, Cetinje, 1928, str. 323
[8] Jovanović Radoman, Politički odnosi Crne Gore i Srbije 1860-1878., Cetinje, 1977, str. 54-56
[9] U literaturi se pominju različite varijacije imena poginulih poput: Maja Mašanova, Majo Mišov, Jovan Radojev, Ilija Mitrov i Ilija Petrov.
[10]Vuković Gavro., Memoari, Cetinje, 1996, str. 76
[11] Vešović Radosav, “Prelazak trista Vasojevića u Srbiji”, Zapisi, knjiga 3, sveska 6, Cetinje, 1928, str. 326
[12] Adžić Vuko, Prelazak Vasojevića u Srbiji 1961. Godine, Andrijevica, 2007., 25 – 61
[13] Pavićević Branko, Istorija Crne Gore, Knjiga četvrta, Tom drugi, Podgorica, 2004, str. 37-39
[14] Pavićević Branko, Istorija Crne Gore, Knjiga četvrta, Tom drugi, Podgorica, 2004, str. 68-78
[15] Vuković Gavro, Memoari, Cetinje, 1996, str. 76
[16] Dragićević Risto, “Vasojevići i Cetinje 1863. . godine”, Zapisi, Knjiga XII, sveska 1, Cetinje, 1939., str. 15-24
[17] Dragićević Risto, “Vasojevići i Cetinje 1863. . godine”, Zapisi, Knjiga XII, sveska 1, Cetinje, 1939., str. 23
