Foto: privatna arhiva
LIKOVI:
OTAC, nastoji se ubiti većinu vremena otkako se otrijeznio, obolio i ostario
MAJKA, nastoji preživjeti najveći dio života
NAJSTARIJI SIN, najveći teret sam sebi
SREDNJI SIN, najveći teret sam sebi
NAJMLAĐI SIN, zadnja tišina
DOKTORI, raznose očevo ludilo u bjelini
(odlomak)
9. BIO SAM VIŠAK, TATA
Najmlađi brat sam je ispod stola. Istog onog, velikog, barem za dječje oči. Braća su valjda vani. Igra se kockama. Majka pere suđe ili nešto već što god da se radi po kući. Otac dolazi do njega. Traje mir. Ali prekasno. Rat je već uselio u sve. U sve je uselio.
NAJMLAĐI SIN:
Radim dvorac.
OTAC:
Dvorac?
NAJMLAĐI SIN:
Da. Ovo su bedemi. A ovo gore je glavni toranj. Okolo su zmajevi. Koji paze na dvorac. I imat će i kanal okolo. I most. Most se može podizati i spuštati. Kao u filmovima.
OTAC:
Bože dragi, na koga si ti ispao tako pametan. Ima li kralja taj tvoj dvorac? I vojske. Svaki dvorac treba vojsku da ga obrani ako ga netko napadne.
NAJMLAĐI SIN:
Ima zmajeve.
OTAC:
Svaki dvorac treba svoje vojnike. Kao što treba seljake da proizvode hranu. To je sustav naprosto. Država, ili kraljevstvo trebaju nekoga da ga vodi. To je kralj. Ili u našem slučaju predsjednik. I vlada. Onda, imaš radnike i seljake koji se brinu da postoji proizvodnja. Hrane, obuće, odjeće i to sve. A ako netko napadne, mora biti i vojska. Ne možeš imati dvorac bez vojnika. Strijelce. Konjanike. Generala i zapovjednika.
NAJMLAĐI SIN:
Zašto ne bi zmajevi bili dovoljno da ih brane?
OTAC:
Što ako netko ubije zmajeve?
NAJMLAĐI SIN:
Nisam o tome mislio. Ali može ubiti i vojnike. Još lakše.
OTAC:
Ali vojnika je više. I lakše ih je naći nego zmajeve.
NAJMLAĐI SIN:
Onda možemo ti i ja biti vojnici.
OTAC:
Možemo. Imam i petarde ovdje pa možemo vidjeti i kako radi eksploziv za dvorac.
MAJKA:
Opet si pokisao. Pusti dijete, što će mu petrade. Zar nisi vidio kako djeca mogu ostati bez šake? Uvijek se prepadnem da će mu eksplodirati u ruci.
OTAC:
Pusti me, znam što radim.
MAJKA:
Ne možeš pijanoj budali dokazati.
OTAC:
Idemo mi. Pusti svoju mater.
NAJMLAĐI SIN:
Ja sam dječak kojeg nitko nije mogao voljeti.
Ja sam dječak koji je pokušao sve voljeti.
Ja sam dječak koji je prepolovljen.
Ili sam umro od gladi. Od tuge. Od bombe. Od mine.
Kad je došao rat.
OTAC:
Čiji rat?
NAJMLAĐI SIN:
Tvoj rat, tata.
Kad su tvojim nahrupili puškama i tenkovima.
Kad su iz tvoje glave izašli pred mene.
Ovo je glad, rekli su mi.
Ovo je smrt.
Ja sam rat koji živi u tvom ocu.
Ja sam rat koji je došao po tvoju braću.
Ja sam umrtvio tvoju majku.
Drhtao sam ispod kreveta.
A on je govorio da mu neću umaknuti!
Šteta ljubavi!
Šteta nježnosti!
Neću mu umaknuti.
Drhtao sam u tim pričama.
Drhtao sam i gledao kako ljubav postaje teret.
Bio sam onaj koji je bio višak.
Uvijek višak. Premalen. Svijet je ogroman. Čini mi se kao da ću sa svakim udahom nestati. Čini mi se kao da sam neprestano sam u beskonačnom ništavilu.
Sad sam i ja rat.
Maleni rat. Usamljeni rat.
Gdje ste?
Zašto sam uvijek tako sam?
I gledao sam kako otac u vašim pričama
prislanja vama na glavu smrt.
Smrt.
Što drugo nego smrt.
Mama je vrištala.
Mama, mama!
Mama.
Nemoj mama, naći će nas.
Taj rat.
Mislimo da smo sigurni, ali nitko nije siguran, mama.
Čut će nas. I nas će naći mama.
Pričali ste kako će doći po mene.
Onda me tukli.
Da ma učinite jakim.
Za rat.
Tako ste rekli.
Za rat.
Tako je i vama tata govorio.
Tako je i on vas tukao. Da budete veći. Jači.
Mene ne tuče. Ali vi ćete me naučiti kad on već ne može.
Ja sam dječak kojem su izrezali srce.
Potom su se šalili.
Kako dječaci poput mene ionako ne zaslužuju biti voljeni.
Što će ratu srce?
To je smiješno.
Premalen sam da bi itko mislio gdje sam i tko sam.
Potom smo se šalili.
Naravno da dječaci poput mene ne trebaju ni srce. Ni bubrege. Ni šake. Ni zube.
Ta ja sam taj rat!
Ta ja sam neprijatelj!
Ja sam meso koje treba biti zaklano!
Ja sam meso koje treba biti spaljeno.
Noževima po mojim malenim godinama.
Ja sam rat!
Čujete li!
Ja sam rat i donijet ću naše glave
i reći ću da je ova pobjeda
najveća, ovako pogrešna i krvava i smijat ću vam se
jer dugo će proći
prije nego shvatite
da pobjede nema.
Da nikad nema pobjede.
OTAC:
Znači, samo ovako držiš i čim zapališ, bacaš iz ruke! Ne smiješ držati u ruci, jesi čuo?
MAJKA:
Premalen je on. Eksplodirat će mu u ruci. Još će dijete ostati invalid!
OTAC:
Neće, nije on mali više. Što ti sad radiš problem? Vidiš da se dijete ne boji. Zar ne?
NAJMLAĐI SIN:
Ali bojim se tata. Bojim se jer ti nikad ne mogu reći ne. Bojim se toga da me nećeš voljeti. Oni mi to govore. Sutra, sutra ću vidjeti. Sutra će biti taj dan kad ćeš me prestati voljeti. Tako si i njih. Ja im vjerujem. Jer ih toliko boli. Ne znaju lagati. Znaju samo plakati noću. Vrištati. Nekad ih slušam, tata. Pitam se kad će taj isti rat doći u moje snove. I bojim se zaspati. Bojim se. Jer sam sam. Jer u mojoj sobi žive čudovišta koja si ti napravio. Pa postajem tvoj sin. Onakav kakav želiš. Postajem vojnik. Da me ne bi prestao voljeti.
Njegov mali idiot.
Tako su me zvali.
Taj strah je strašan jer je stalan, tata.
Živio sam u neprestanom strahu da ćeš me već sutra prestati voljeti.
OTAC:
Vidiš da znaš! Samo zapalimo i baciš.
Petarde pucaju. Kao da padaju bombe. Otac ih baca. Baca ih i sin.
NAJMLAĐI SIN:
Kad će prestati rat, mama?
MAJKA:
Nikad. Ali idemo se igrati. Da je završio. Da je mir. Da je glad prestala. Da je srce cijelo. Idemo iz olupine pokušati izvući naša trupla i gledati kako starimo. Svi osim tebe sine. Ti si živ. Ti si ostao živ.
Tu sam djeco. Ne bojte se.
Doći će i proći će. Igrajmo se. Igrajte se.
Rat, nikad stariji. Rat nikad mlađi. Rat iz nužnosti.
Ja nisam mogla drugačije. Nisam znala.
Kad je ušao u moju postelju i uhvatio me za vrat.
Ja sam rat!
Ja sam rat!
I ulazim u tvoje kosti.
Ulazim u tvoje mlijeko.
Ulazim u tvoju plodnu vodu.
To će biti moji sinovi!
Rat!
NAJSTARIJI SIN:
Ja sam taj rat! Cijeli život nasrćem na zidove i nadam se da će prestati. Da će boljeti manje. Ali rat ne staje! Rat ne prestaje! Umoran sam! Rat sam koji hoće spokoja. Ali mira nema.
MAJKA:
Igrajte, djeco moja. Moja me vjera ozdravila, idem u miru.
Igrajte, djeco moja!
Srca su stala. Naprosto su stala. Izmrcvarena.
Gospodin je pastir moj,
ni u čemu ja ne oskudijevam.
Dok vam se ne zavrti u glavama.
Dok vam noge ne otpadnu.
Igrajte ako boga znate!
I ne čekajte! I ne tražite!
Igrajte! Igrajte!
Došao je novi rat.
NAJMLAĐI SIN:
Rat. Moje kosti, moje meso, moja duša.
Imam li dušu više? Otkako sam postao rat.
Smijem li imati dušu?
Imam li pravo na dušu?
Tata, ja sam njihov neprijatelj.
Ja sam vaš neprijatelj.
Tako su mi rekli.
Gušili bi me.
I rekli da će te netko ubiti ako ikad kažem da sam ostao bez zraka.
Igramo se, mama, samo se igramo.
Ne brini mama, samo sam pao.
Ništa strašno.
Mama, samo se igramo.
SREDNJI SIN:
Ja sam rat i ja sam taj bog kojem sam žrtvovao i sam sebe.
Ja sam tvoje tijelo, ratu. Ja sam tvoja duša.
Ja sam taj metak koji je ubio sve one koji nisu vjerovali u rat.
Ja sam taj rafal koji je ubijao ljude koji su gledali u zid i molili se ratu.
Ja sam sam onaj rat koji je ostao u dječjim kostima.
Rat koji preživljava.
Rat koji gori iza rata.
Najgori rat. Rat rasijan po nevinima.
A ja sam rat i ovdje sam da dovršim započeto.
Ja sam rat i moram mrziti!
Ja sam rat i moram očistiti svijet tim ljepilom krvi i možda onda,
nakon dovoljno rata svijet uskrsne!
Čuješ li me, ti navodni bože!
Dosta je!
Jebeno je dosta.
Ja ne mogu više gledati u te oči.
Svoje. Njegove. Ni tvoje.
Ja sam brat koji je mrzio brata.
Ja sam brat koji je volio brata.
Ja sam sin koji je mrzio oca.
Ja sam sin koji je volio oca.
Nikada nisam imao šanse postati čovjek.
Ostao sam samo rat.
Ono što ostane kad splasne pobjeda, slavlje
i sve ono u što već svi žele povjerovati.
Ja sam ono što ostaje poslije.
Svi mrtvi u tijelima živih.
Koji će i druge žive zaraziti tom smrću.
Ja ne mogu više nositi to.
Krv je tako teška.
Krv je najteža.
Ta nevidljiva krv koja sjedne na mene
kad pokušam zaspati.
Oni vrište, vrište!
Braco, strah me je!
Tako me je strah!
NAJSTARIJI SIN:
A ja ti kažem da čudovišta ne postoje.
Postoji samo rat.
Ja sam taj rat i kog me boga gnjavite
Ja sam rat zar ne vidite
da nemam izbora?
Ja sam rat i moram samljeti
vaše kuće
vaše ruke
vašu djecu
vašu braću
Ja sam rat i moram zapaliti
svoje kuće
svoje ruke
svoju braću
svoju djecu
I što iza toga?
Nisam htio biti rat, ali tko će slušati.
Nisam htio.
Nisam to volio. Nisam uživao.
Ali rekli su
oni ili mi.
On ili ja.
On ili ja.
I nitko nije rekao da
ima drugog izbora.
NAJMLAĐI SIN:
A ja sam samo htio da me voliš.
Volio sam te.
Tvoje jake šake kojima bi popravio sve pokvarene stvari.
Ljubav nitko ne nauči.
Ljubav se ne može poništiti.
Ljubav se nekad samo mora.
Mora se.
Morao sam te voljeti.
Morao sam te voljeti dok sam te mrzio.
Morao sam čekati da mržnja
nagrize tu ljubav.
Ali to se nikad nije dogodilo.
Nikad do kraja.
Mrzio sam te.
Tvoje jake šake koje bi razbile sve čega se taknu.
Ja ne udaram. Ne znam to. Ne mogu.
U meni udaraju.
Glavom i šakama.
U meni tolike eksplozije.
Čekam da prođe ta bol.
Koja nije manja.
Pa sam čekao da se svijet utiša
i radio što se od mene tražilo.
Slušao sam oca.
Slušao sam majku.
Učiteljicu.
Slušao sam šefove.
Slušao sam generale.
I šutio.
I šutio.
A u meni su ratovi rasli, rasli.
Dok me šutnja cijelog ne bi potopila.
Tako je mračno ovdje. Tako je vlažno.
Ja sam taj rat i samo ja znam koliko je teška ova šutnja preživljavanja rata.
Umoran, sam tata.
Ja sam taj rat i znam da nikad nema pobjede.
10. JEDIMO U MIRU, TATA
Večera. Dva brata su za stolom. Otac traži nešto po kući. Prevrće ladice, ormare, sve čega se dohvati. Traje mir. Dugi mir. Ratovi tinjaju u ljudima, i dalje. O entropiji svemira sve smo rekli. Stanje povećanja stalnog nereda ne prestaje. U svemirima, u gradovima, u ljudima.
NAJSTARIJI SIN:
Što sad on izvodi?
SREDNJI SIN:
Kaže da traži pištolj.
NAJSTARIJI SIN:
Mama, nemamo mi pištolj u kući valjda?
MAJKA:
A vrag bi ga znao. Osim ako nije sakrio negdje onaj koji je donio iz rata. Ali to smo bacili. Koliko se sjećam.
NAJSTARIJI SIN:
Ma taj više ne bi mogao ni raditi. Daj mi soli.
SREDNJI SIN:
Mama, kad si već tamo, daj ponesi i meni još vode.
MAJKA:
Gdje vam je brat?
SREDNJI SIN:
A što nas to uvijek pitaš? Što mi znamo gdje je on?
MAJKA:
Kako je s poslom? Nešto si mi zadnji puta pričao da razmišljaš da odeš.
SREDNJI SIN:
Ma zajebavaju kao i uvijek. Ništa posebno.
NAJSTARIJI SIN:
Još joj nisi rekao da si mjesecima bez posla?
Mama, jeste spremili drva?
SREDNJI SIN:
Nisam. Što te tebe boli briga. Neću da se brine. Nema oko čega. Naći ću posao.
MAJKA:
Jesmo. Dovezao susjed iz pilane s vašim ocem i pomogao mu da da pocijepa. Bit će. Ne trošimo mi puno sami. Ja naložim ujutro. Tijekom dana tako držimo da se ne ugasi. Dobro se obučemo. A onda rano i legnemo. Već u pet sam ja u krevetu i gledam televiziju. Pa ni ne ložim.
NAJSTARIJI SIN:
Dobro.
Dolazi i najmlađi. Opet u uniformi koja pokušava pobjeći s njega.
NAJMLAĐI SIN:
Evo me, zadržali me. Neka strka oko sutrašnje komemoracije. Di je tata?
NAJSTARIJI SIN:
Eno ti ga.
SREDNJI SIN:
Opet bi se ubio.
NAJMLAĐI SIN:
Tata, hajde dođi jedi.
(Ljubi majku)
MAJKA:
Ajde jedite. Da se ne ohladi.
NAJSTARIJI SIN:
Mama, što je sa susjedom preko puta? Nisam ga vidio ne pamtim.
MAJKA:
Iva? On je završio na liječenju isto. Ima već dugo. Ali ga ne puštaju. Previše je opasan za druge, kaže mu žena. Bome se i ona nagutala njegovih govana.
SREDNJI SIN:
Svi su se nagutali takvih govana. Tako bi trebali i ovog našeg zatvoriti. Da ne radi cirkus. Ovdje samo tebi otežava stvari. Mama, znaš, to je zbilja opcija. Neka se tamo oni brinu za njega. Bit će ti puno lakše. Ionako je sve brzo gotovo. Znaš da su doktori rekli da je samo pitanje vremena.
MAJKA:
Ne griješi dušu.
SREDNJI SIN:
Nego, imaš ti možda one svoje fine pite od jabuka?
MAJKA:
Evo, samo da svi pojedu. Pa donesem. Zvala me jučer tetka Ivka. Umro je tetak.
SREDNJI SIN:
Zar on nije bio isto već dugo bolestan? Mislim, nije da je neočekivano.
MAJKA:
Ma da. Ima već godinama da se bori kao i ja s onim đavlom. Samo se njemu sad sve proširilo. Metastaziralo posvuda. Nisu mogli više ništa. Sprovod je sutra.
NAJSTARIJI SIN:
Daj, stari, samo ti nisi jeo još.
OTAC:
Što me zajebavate? Ne može se čovjek u miru ni ubiti u ovoj kući.
NAJSTARIJI SIN:
Ajde, stari, da si ti htio bit mrtav, već bi odavno skončao. Ovako samo nas zajebavaš. Ne možemo ni jesti u miru. Mama, hoćeš da te odvezem na taj sprovod?
MAJKA:
Ma grijeh je da ne idem. Ona se uvijek brine za nas. I za vas. Bit će joj teško samoj.
OTAC:
To je, vama je sve ovo zajebancija. Boli vas briga za mene. Znate da mi je odzvonilo i sad samo čekate. Da ne nema. Sve ja znam.
NAJMLAĐI SIN:
Tata, hajde stvarno dođi jedi.
OTAC:
Ali sad sam ga našao!
Prislanja si pištolj na sljepoočnice. Pištolj mu se čini jednak kao onda davno. Kad ga je prvi puta primio. Ne pripada mu. Želi pobjeći od njega. On nije njegov čovjek. Ni tad, ni sad.
MAJKA:
Neka mu netko uzme taj pištolj.
NAJSTARIJI SIN:
Ma mama, to je staro preko dvadeset godina, nema boga da još radi. I otkuda mu meci? Ja ću sad lijepo opet nazvat doktora i neka se on ide odmorit opet malo. A ja moram ionako dalje jer imam dogovor. Budem te ja sutra ujutro nazvao da se dogovorimo. Kad je sprovod tetku?
MAJKA:
U tri. Ali voljela bih u nje doći ranije da joj pomognem ako što zatreba. Znaš kako to ide, treba spremiti hrane za mezu poslije sprovoda.
NAJSTARIJI SIN:
Pa ima i ona djecu da joj pomognu, što se ti toliko brineš. Ali, dobro, nazovem te sutra ujutro kad vidim kakav mi je raspored pa se dogovorimo.
MAJKA:
Vi nećete na sprovod?
SREDNJI SIN:
Ma ja ne mogu uzimati slobodno opet. Već me zajebavaju da sam i previše bio na bolovanju. To ti je država. Ne može čovjek ni kad je bolestan više ne ići na posao.
NAJMLAĐI SIN:
Ja sam na toj komemoraciji.
MAJKA:
Hoćeš tatu odvesti da vidi? Možda bi to njemu bilo drago. Ipak je i on bio tamo kad su oslobodili grad. Mislim, ne moraš. Vidiš kakav je. Ali možda bi mu to pomoglo.
OTAC:
Rat, rat, rat! Ja sam vaš rat. Tišina zabijena u meso. Rasparano tijelo koje se više ne može sastaviti. Ja sam taj metak i ta bomba i ja sam ova krv koju ne mogu isprati. Nikad je neću moći isprati, a ona će teći mojom krvlju i najednom nikad više neću moći biti svoj. Bit ću njihov, vaš, bit ću rat, rat, rat. Kad opet padnu bombe, moje će šake letjeti! Bježite, moja voljena djeco! Nisam to ja, to je rat, rat, rat! Bježite ako boga znate! Bježite dok se i vama nije uvukao po kožu. Rat, rat, rat! Kada sam vam došao, mekanima, toplima, tom mlijeku koje je razrjeđivalo tijelo vaše majke, a učvršćivalo vaše kosti, taj ja sam nosio svoje srce i znao da je već toliko ubijeno da nisam mogao ostati živ, čak ni kraj vas. Taj ponor je zvao, taj ponor me vukao i ja sam urlao na njega, urlao sam svom snagom i trgao se. I nisam mogao. Nisam.
NAJSTARIJI SIN:
Ma kakva mrtva komemoracija! Zar ne vidiš da je on potpuno opet poludio pa da još tamo napravi neko sranje. Mama, ne treba njemu podsjećanje na to sve. Njemu treba liječenje. Od tog sranja.
OTAC:
Sjedi u dnevnoj sobi, drži i dalje pištolj na glavi, ali nitko se ne obazire na njega.
Znam ja da vi mene više ne shvaćate ozbiljno. Sad kad sam već pred istekom trajanja, tko me jebe. A sve sam vam dao što sam mogao. Sve. Sad sam vam samo smetalo. Nikog više ne boli briga. Samo dragoga boga. Jedino on na mene još misli.
Najstariji sin se oblači, uzima mobitel, zove psihijatra da rasprši Očev rat.
SREDNJI SIN:
Stari, hajde nas se okani. I radi te predstave nekom drugom. Nama je zbilja već dosta. Ti si nama sve dao? Jesi, stari, i previše. Trpjeli smo te sve ove godine.
OTAC:
Sad ću ja otić pa će vam svima bit lakše bez mene!
MAJKA:
Ma uzmite mu pištolj, ako boga znate.
NAJSTARIJI SIN:
Znaš što. Neka se ubije više. Meni je ovog cirkusa svaki puta pun kufer. Svaki puta ista priča. Stari, ne pušimo mi to više. Dovoljno si štete već napravio. Dosta je.
Mama, ne brini ti ništa, evo zovem doktora. Odvest će ga opet da se sredi i sve ok. Halo? Dobar dan. Ma da, ne bih vas zvao da opet nije hitno. Opet živčani slom. Da da. Ako može samo da ga netko skupi. Super, hvala.
(Govori Ocu)
Već mi te je zbilja dosta.
SREDNJI SIN:
I meni. Idemo? Kasnim već ionako. Dogovorio sam se s Draganom da se vidimo.
NAJSTARIJI SIN:
To je ona koka s posla?
SREDNJI SIN:
Aha. Čini se dobra cura.
OTAC:
Ja sam taj rat.
NAJSTARIJI SIN:
Mama, mi idemo. Oni će doći po njega. Ne može to opaliti. Zajebava nas samo svaki puta. Traži pažnje. Ne brini. Znaš da to ide tako s njim. Doći će ovi iz bolnice sad za pola sata pa će ga opet srediti pa će biti lakše.
Dva sina odlaze. Njihova su leđa natovarena njihovim svjetovima. U ta leđa gledamo i znamo da je čin ljubavi prema sebi često i otići. Kad je za to vrijeme.
MAJKA:
Daj mu uzmi taj pištolj. Strah me. Radio ne radio.
NAJMLAĐI SIN:
Tata, daj mi pištolj.
OTAC:
Ne dam. Imam pravo umrijeti kako ja želim. I kad ja želim.
NAJMLAĐI SIN:
Tata, urazumi se i daj mi taj pištolj. Opet plašiš mamu bezveze.
OTAC:
Što ću vam, a? Ionako nikome ne trebam više. Ionako ću brzo otići pa barem da to izaberem sam da se ne mučim.
MAJKA:
Nemoj tako.
NAJMLAĐI SIN:
Ajde, tata. Molim te. Nemoj da ti ja moram uzeti taj pištolj. I meni je već stvarno dosta.
OTAC:
Čega je tebi dosta? Sve sam ti dao. Sve sam te naučio. Tebe sam najviše volio. Sve sam ti ugađao. Ti si bio moj sin kojem sam dao cijeli život. Školovanje sam ti priuštio. U kući nismo jeli mesa mjesecima da bi ti bio sad ovdje gdje jesi. Znaš li to? Znaš li koliko smo štedjeli da bi ti mogao biti ovo što danas jesi? A ti se okrećeš protiv mene. I ti! Sve te tvoje škole. Znaš li koliko sam se borio? Koliko se tvoja mater borila da ti sve to omogućimo? Koliko smo istrpjeli da bi ti mogao biti ovdje gdje si danas? Govno jedno nezahvalno. Ti ćeš meni da ti je dosta. Mene nitko više ništa ne pita. Ni ne postojim. Tko me jebe! Da ne mislite na koga ću kuću prepisati, ostavili bi vi mene u onoj ludari po cijele dane, znam ja! Ne znate vi što oni meni tamo rade! Nemate pojma. I boli vas briga. Ma fuj.
Otac pljuje pred sina. Najmlađi sin otima mu pištolj.
NAJMLAĐI SIN:
Dosta je, tata.
Umoran sam.
Stvarno sam umoran.
Prislanja pištolj na glavu. Otac i majka ne stignu se ni snaći. Najmlađi sin se ubija.
11. TATA, MOGAO SI BITI PJESNIK
Traje neki, negdje rat. Svaki je rat isti. Svaki je vojnik jednak. U svemu je ista bol. Rat. Otac susreće sam sebe. Kako bi drugačije moglo i biti? Stvari su uvijek takve da nađemo to mjesto na koje se vraćamo, vraćamo, vraćamo. Ludnica. Bjelina. Ili kako god tko zamisli. Traje negdje neki mir. Ali uvijek traje rat. Rat. Rat. Beskonačne količine rata.
OTAC:
Mogao sam biti pjesnik
Mogao sam biti netko tko vjeruje da nas ljubav sve može spasiti
Mogao sam više šutjeti kada sam trebao i ne sipati svoje otrove
Mogao sam možda i voljeti jače i srčanije
Ne tako mlako
Ne tako na sigurno i tako proračunato da sam znao da će ostati tu kraj mene
ako svaki puta pokažem tu neku mrvu ljubavi
Šake, pa ljubav
Šake, pa ljubav
I svaki put sam znao da neće otići
Umjesto nje volio sam tu šugavu naviku
da sam ništa
Ništa koje tone u još veće ništavilo
Volio sam voljeti tu prazninu u kojoj sam mogao
biti loš muž, loš otac
Tu prazninu u kojoj sam mogao reći
da je sve već tad prestalo za mene
Bio sam govno koje je moglo povjerovati u ljubav
Ali možda nisam ni htio
Bio sam tako ljut
Tako ljut na svijet da sam odlučio
da me nitko ne može spasiti
A ljubav je to možda mogla
Možda sam mogao biti pjesnik
i vjerovati da me riječi mogu izliječiti
Možda sam njima mogao dati sve te otrove
da plešu po papirima
Umjesto šaka
Umjesto udaraca
Ali ja sam vjerovao da je tad sve prestalo
OTAC:
(Trideset godina mlađi)
Ali sve je tad i prestalo. Dražo sam u rukama ovo govno i okinuo. Onda sam osjetio takvu bol kao da mi je netko ruku presjekao. Pao. Kako su se samo smijali.
SREDNJI SIN:
Vidi se da nisi imao veze s ratom dosad. Pa skoro si sam sebe ubio.
NAJSTARIJI SIN:
Što radiš ti ovdje? Gle te mekane ruke.
NAJMLAĐI SIN:
Opet nam šalju djecu. Opet nam šalju balavce da im zamrljamo krvlju cijeli život ili da ih pokopamo. Šalju nam djecu da ih nepovratno uništimo.
Idi doma, jesi me čuo. Vrati se curi, roditeljima, ženi, momku, kog god da imaš tamo. Vrati se dok možeš čitav. Dok ti ne uzmemo organ po organ, riječ po riječ. Dok u tebe ne posijemo toliko da postaneš zarazan. Prenosit ćeš rat. Svima. Ako sada ne odeš. Dok još možeš.
OTAC:
Ali ja nisam htio otići.
OTAC:
(Trideset godina mlađi)
Ne želim otići. Ja nisam kukavica. Ja nisam ovdje da… Ne znam zašto sam ovdje. Ne znam. Jebeno ne znam. Ali ako sve ovako propada, možda i ja moram dati to što imam. Rekli su da moram. Kome da odem? Gdje da pobjegnem? Mislio sam da moram braniti. Ono što dolazi. Postao sam tata. On je malen i kad me gleda imam osjećaj da se prošlost i budućnost spoje u jednu jedinu točku. U njegovo oko. Tu zjenicu. Imam osjećaj da vrijeme stane i da je bitno obraniti tu ljubav.
Bit ću opet tata.
To mi je javila neki dan.
Dva djeteta. Dva svemira.
Plakao sam kao malo dijete.
Dok sam držao stražu.
Pisala je da maleni stalno pita kad ću se vratiti.
Velika je sad već. Dobro im je.
Nije kao kod kuće, ali snađu se.
Dvoje djece. Obitelj.
NAJMLAĐI SIN:
Ljubav se ne brani ratom. To ćemo svi shvatiti. Kad se vratimo krvavi. Kad donesemo svoje glave toj ljubavi, a onda pred nama crkne. Rat smo hranili mecima, ljubav ubijali. Ubijali svaki dan. Što nas je moglo dočekati osim smrti u nama samima?
Odi dok još imaš vremena.
NAJSTARIJI SIN:
Ma kud će mali? Vidiš da je zdrav kao dren. Može samo dezertirati…
OTAC:
A i nisam imao love. Da sam i htio lagati kako mi škripi lijevo koljeno ili oko krivo pogledava u loše ljude, nisam imao čime platiti da ta laž prođe. Nisam imao kako kupiti svoj život natrag od ove države. Ili od raspada one države. Tko zna pod čije se vlasništvo taj život vodio. Tko zna tko ga je trebao Pa sam došao. Opalio jednom.
OTAC:
(Trideset godina mlađi)
Opalio još jednom. Pa još jednom. Ruka se naviknula. Sad držim pištolj. Sad držim pušku. Tako da ni ne trepnem. Držim svijet. Držim cijeli svemir.
Ali gdje je ljubav?
Ljubavi, gdje si? Ostali smo samo rat i ja. Ja i rat.
Tebe sam branio.
Da se vratim u mir. U toplinu. U nježnost.
NAJMLAĐI SIN:
Rat se može dobiti samo ljubavlju. Ako se sve puške spuste. Ako se sve mržnje potope.
SREDNJI SIN:
Pucaj! Pucaj kad ti kažem! Opkolili su nas!
NAJSTARIJI SIN:
Opkolili su nas! Jebem vam mater svima! Pucajte! Ne gledaj, samo pucaj!
Napit će nam se krvi! Drži lijevu stranu.
NAJMLAĐI SIN:
Pucajte ako boga znate!
Buka. Buka svijeta. Buka rata. Buka svega. Iznimno nepodnošljiva buka. Svijet koji se raspada. Svijet koji voli svoje raspadanje. Ljubav prema padanju, rekao bi Kundera.
Ne pucajte ako boga znate!
OTAC:
Pucali smo. Pucali smo kao da ćemo spasiti svijet. Ili ga zapaliti. Pucali smo i umirali od straha. Pucali smo i uživali. Pucali smo i osjećali se kao bogovi koji su dobili moć promjene svoje vlastite sudbine, ili tuđe. Mi, krvnici, ili spasitelji. Ovisi kako tko uzme. Ovisi tko je s koje strane povijesti. Pucali smo puni mržnje prema svemu što je dolazilo. A bila su to uplašena djeca s druge strane. Djeca koja trčala u svoju smrt, i sad je samo bilo pitanje tko će prije do koje smrti, oni ili mi.
NAJMLAĐI SIN:
Oni ili mi. Ta djeca koja pucaju na djecu. U vojsku sam otišao radi svog oca. On je vjerovao da je to smisleno. Da ću postati dobar čovjek. A ja sam htio biti sličniji njemu. Ali nismo znali da smo svi već mrtvi. Jer i oni koji ostanu…
OTAC:
Znaju. Sve znaju. Nose tu djecu, tu drugu djecu u noćnim morama. Nose te krikove. Rasute utrobe. Nose mučninu sve te godine i samo ih daju dalje. I te mrtve sade u svoju djecu. Ne možemo pustiti. Ne možemo zaboraviti. Samo rastu. Ponori. Bio sam dobar čovjek. Nekad sam bio dobar čovjek. Hito sam biti dobar otac. Tata. Tata.
OTAC:
(Trideset godina mlađi)
Rekli su pucajte. I ja sam pucao. Pucao sam i gledao kako meci zuje oko moje glave. Zažmirio bih i pucao naprijed, lijevo desno. A kad sam otvorio oči vidio sam kako padaju tijela ispred mene kao debla u šumi, nijemo. Buka je nadglasala svijet i njihove smrti i njihova bol bila je tako prisilno ugušena. Kupali smo se u krvi. A krv je govorila. Govorila nam da se nikad više nećemo pomaknuti s ovog mjesta. Tko prolijeva krv, proklet je. Za sva vremena. Sva ta buka…
Volio bih da sam pjesnik.
da mogu opisati trenutak u kojem svijet utone u tišinu iako je sve toliko glasno da imam osjećaj da će mi uši propasti u tijelo iako je sve toliko glasno da vibriram kao zujanje zraka kada ga sijeku meci i topovi i sva ta čuda radi kojih smo bogovi mi mladi bogovi spremni da jedan svijet pošaljemo u pakao da oduzmemo život
i vidio sam tada kako je pao i kako se trzao na zemlji i gledao sam te suze i to lice koje je moglo biti moje lice jesam li to zapravo bio ja jesam li ubio tada već sve što je moglo doći jesam li tada kad sam ubio to mlado lice ubio svog prvog sina jesam li poslije ubio drugog mog trećeg sina jesam li ih sve ubio gledao sam godinama u snovima kako njegova majka pokapa tog jedinog sina i proklinje onoga tko ga je uzeo gledao sam kako njegov otac tjednima pijan obilazi grad tražeći sina i gledao sam kako se sve raspada onako kako se uvijek raspada ali mi smo bili bogovi mladi bogovi i rekli su nam da ubijemo prije nego nas ubiju rekli su im da ubiju prije nego ih ubijemo i tko je mogao ikada živ izaći iz takve igre
NAJMLAĐI SIN:
A šalju nam tu djecu. I to dijete koje pada pokošeno pred nama, trčim po njega. Njihov je. Ali je dijete koje ni ne zna zašto je ovdje. Znam da ni naša djeca ne znaju. Ne znaju da je sve ovo nečija glupa igra. Ubij! Stoj! Ubij!
Pokopat ćemo ga. Jer svatko zaslužuje leći u zagrljaj zemlje. Ako ne može u majčin.
SREDNJI SIN:
Palo je zatišje! Prestalo je.
NAJMLAĐI SIN:
Sad spavamo!
OTAC:
Jer nikad više nećemo spavati. Cijeli život trčat ćemo i bježati. Cijeli život lovit ćemo. Cijeli život taj će smrad živjeti u meni i ja ću godinama povraćati da pomirim tijelo i njegovu povijest. Toliko je sve ovo pogrešno.
NAJMLAĐI SIN:
A oni nam stalno šalju novu djecu!
Djecu koja će donijeti rat.
Svojoj djeci.
I ta zaraza trajat će. Toliko dok svijet
ne postane mrtav.
Rat!
Ja sam taj rat! Ja sam tvoje mrtvo dijete, tata.
Ja sam rat koji nije smio odrasti.
Ja sam dijete koje je moglo pobjeći
i odrasti u oca. U nečiju ljubav.
Samo sam htio voljeti, tata.
Samo sam htio da se ta ljubav vrati.
Mogao sam biti nečiji otac, tata.
Mogao sam biti pjesnik.
Mogao sam opjevati te glupe uniforme
i te smiješne čizme
i to kako su uvijek bježale od mene
jer su znale da nisam njihov. Nisam.
Nikad nisam bio njihov, tata.
Nikad nisi bio njihov, tata.
Mogao sam biti pjesnik i pisati
kako samo ljubav može zatrpati te ponore.
Kako nas samo ona može isprati.
Mogao sam sebi povjerovati, tata.
Mogao si mi ti povjerovati.
Ja sam tvoja nagrižena ljubav.
Ali samo nas je ljubav mogla spasiti, tata.
Jedino nas je ljubav mogla spasiti.
Ako ne mi, netko će to već shvatiti.
Ako ne mi, netko će već spustiti oružje.
Ako ne mi, netko će leći i reći
da ovdje sve prestaje.
Ljubav.
Samo nas ljubav može spasiti.
Samo te ljubav može spasiti.
Nešto ulijeće u rov.
NAJSTARIJI SIN:
Netko je bacio granatu! Bježite! Bježite!
Najmlađi sin uzima granatu i poljubi je. Tama. Eksplozija. Entropija je uvijek u rastu.Umiruće zvijezde rasvijetle cijelu galaksiju, ponekad. Ponekad traju danima. Dok sva njihova ljubav i svjetlo ne ode do svakog kutka svemira. Pa se rode neki drugi svemiri. Neki drugi sustavi. Neke druge zvijezde. U tim grobovima.
