Foto: privatna arhiva
U zahuktalom vrlom novom svijetu svoju superiornost demonstrira fascinantni progres tehnologije i njenih sofisticiranih projekata vještačke inteligencije, što (do)nosi i opasnost da čovjek vremenom izgubi moć razmišljanja i moć svojih čula. Atrofija senzibiliteta prema okruženju, prostoru i vremenu, sledstveni je odraz tehnokulture na čijem vidiku su mašine koje će se zvati čovjek. Bionička tehnologija stigla je do mogućnosti da vještačka ruka može imati osjećaj dodira. Homo Mašina na djelu.
Znači, kao i svako gigantsko otkriće od Prometejeve vatre do naših dana, i tehnologija u svojoj veličanstvenosti nosi razne opasnosti, ne manje, nosi i mnoga otvorena pitanja i konstrukte za čijim odgovorima će se tek tragati. Biće to riječ o dugom putovanju – u vremenu i prostoru.
Posledična refleksija nove digitalno – virtuelne “pametne” stvarnosti ogleda se (i) u fenomenu brzine kao prostornog, vremenskog i čulnog iskustva. Karakter društveme promjene, ove i svake, zakonito ne ostavlja ništa netaknutim, pa naravno da ne ostavlja ni samu ontologiju savremene umjetnosti i umjetničkog djelovanja.
Brzinom kao faktorom i fenomenom društveme akceleracije, veoma originalno u formi multimedijalnog, eksperimentalnog, umjetničkog, sportskog kazivanja, bavi se akademski umjetnik Mladen Blažević. Naime,on znalački traži, projicira i anticipira moguće odgovore na mjesto i poziciju umjetnosti u sociološko – filozofskom optikumu savremenog, postmodernog, svetehnološkog društva sadašnjosti i budućnosti.
“Želim da ubrzam umjetnost, zato što smatram da zaostaje u odnosu na brzinu društva “….kazaće ovim povodom Blažević.
Shodno načelu i iskustvenosti da vrh kome teži svaki umjetnik jeste njegova misao, savršeno formulisana i sintetizovana u jedinstven pojam,kod Blaževica se opredmećuje u konvergentnosti fenomena estetike brzine kao cjelovitog istraživačko – praktičnog diskursa. Aristotelovski rečeno ovaj fenomen se odnosi na enetelehiju kao njegov ultimni cilj.
U ustrojstvu postmodernog svijeta i spektakla iluzija lažne stvarnosti, Blažević propituje i inventivno traga ka misaono djelatnim mehanizmima- inspirativnim alatima ubrzavanja publike i umjetničkog djelovanja. I sve to, kao osobena i sinergija i simetrija odgovora na (bez) razložne strahove fenomena dinamizma socijalnog ubrzanja. Kazaćemo, na temelju inspiracije fenomena brzine Blaževićev umjetnički koncept i situacioni socio – estetski kontekst je provokativan i u originalnosti zavodljiv.
Memorijski kodovi njegovih radova amalgam su različitih medija i različitih istraživačkih faza koji mu dopuštaju da između analogne i digitalne epohe tretira fenomen brzine kao radikalan faktor promjene umjetničkih praksi.
Konceptualno izložbenim shemama estetike brzine Blažević paradigmom mehaničkih svojstava trkačkog, karting automobila provocira novu iskustvenost i biološkog sistema u odnosu na tehnički sistem.
(O) gledanje brzine kao specifično i (nad) realno viđenje ljudskog u kulturi mašine
Blaževićeva izložba”Ubrzana umjetnost “(mart- april 2022) je i neka vrsta performansa, video – igre i inkluzije publike koju autor pluralnim tehnikama i raznim medijima motiviše, provocira i poziva da (pod) svjesno “prolazi ” kroz razne tematske transformativne doživljaje iskustva kvantiteta i kvaliteta brzine, propitujući na taj način i svoj unutrašnji doživljaj vremena i prostora u nama i oko nas. Složićemo se da “prisustvo” ovovremene brzine suštinski mijenja samo – razumijevanje čovjeka, života i svijeta.
Konačno u ovom diskursu teoretski neograničena količina iskustva estetike brzine kritički nas motiviše da iskusimo svijet kako bi se lakše orjentisali u njemu i time izbjegli bilo kakva iskušenja njegovog jednostranog tumačenja.
Svakako da Blaževićev umjetnički rukopis, između ostalog, treba čitati i u metaforama nadolazećeg posthumanog identiteta u kojem faktor brzine označava i kraj tradicionalnih stereotipnih koncepcija doživljaja i iskustva vremena i prostora.
U poruci da “umjetnost ne može da funkcioniše mimo društva”, Mladen Blažević afirmiše dijalektički princip povezanosti, uzajamnosti, uslovljenosti i isprepletenosti u čijim elementima bitiše ontološka dimenzija brzine u čijem ishodištu se i sama umjetnost u novim formama istražuje i događa.
Svojom estetikom brzine svjedoči o tome upravo umjetnik Blažević, svjedočeći na taj način o karakteru i vremenu društveme promjene samog čovječanstva i u njemu nužnosti umjetničkog ubrzanja, odnosno ubrzanja umjetnika.
