Foto: FCJK

Cetinje – Trodnevni naučni simpozijum Cetinsjki filološki dani, održani su u organizaciji Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju, a brojni referati i prateći programi posvjedočili su o naučnim dometima cetinjske akademske zajednice, koja izrasta u jedan od najznačajnijih slavističkih centara.

„Crna Gora je posljednjih tridesetak godina razapeta između intencije da se utemelji u državnoj samostalnosti te snažnog spoljašnjeg i unutrašnjeg osporavanja crnogorske državne ideje. Razapeta je između samosvijesti koju su njeni ljudi skoro hiljadu godina branili od svakog okupacionog posezanja i žudnje za uništenjem te samosvojnosti. Najveći dio najvrednijeg što je u montenegristici postignuto u povijesti dogodilo se u ovih trideset godina: ustavno-pravno priznanje postojanja crnogorskoga jezika, kao službenog jezika države Crne Gore; crnogorski jezik je standardizovan, postao jezik nastave u školama  i crnogorska književnost počela dobijati mjesto koje joj pripada. Osnovana je visokoškolska institucija za obrazovanje kadra za izučavanje crnogorskoga jezika, književnosti i kulture, pokrenut časopis Lingua montenegrina, a na slavističku mapu svijeta montenegristika je, napokon, upisana pokretanjem naučnog skupa Cetinjski filološki dani koji pokazuje sigurni kurs njegove plovidbe naučnim vodama“, poručio je prof. dr Milenko Perović, predśednik Upravnog odbora Fakulteta za crnogorski jezik i književnost, prilikom otvaranja četvrtog izdanja Cetinjskih filoloških dana danas na FCJK, na Cetinju.

Skup su pozdravili i podržali i naučnici iz inostranstva: Marc L. Greenberg, (University of Kansas), Сергiй Пирожков (вiцепрезидент Нацiональної академiї наук України, академiк НАН України) i Marco Biasio (University of Modena and Reggio Emilia).

ČIRGIĆ LAUREAT

Na svečanosti otvaranja Cetinjskih filoloških dana Povelja FCJK uručena je profesoru Adnanu Čirgiću za poseban doprinos montenegristici.

„Naše su nagrade, pogotovo najviše državne, više puta kompromitovane, što od članova žirija, što od laureata. Ova mi nagrada predstavlja posebnu čast zbog toga što je do sada niko nije  kompomitovao i čast mi je da je podijelim s ljudima koji su bili članovi ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskoga jezika i s autorima prve Istorije crnogorske književnosti“, kazao je Čirgić.

Otvaranju Filoloških dana prisustvovali su ambasadori i drugi diplomatski predstavnici Bosne i Hercegovine, Makedonije, Ukrajine, Poljske i Hrvatske.

O KRLEŽI

U raznim sekcijama simpozijuma učestvovalo je preko 60 naučnika iz Crne Gore, te iz 19 zemalja Evrope i SAD. No osim naučnim sekcijama, gosti simpozijuma nastupali su i u bogatome pratećem programu, kakav je bio i okrugli sto “130 godina od rođenja Miroslava Krleže”.

“Miroslav Krleža, hrvatski i jugoslovenski književnik, bolji status ima u drugim zemljama nego u Hrvatskoj. U svim sredinama prepoznat je kao literarna veličina, a u Hrvatskoj, iako se njegova djela objavljuju i njegove drame igraju u pozorištu, ipak se prije svega doživljava kao politička figura. Krležina djela prevedena su na više stranih jezika, manje ili više uspješno, dok se u Crnoj Gori izučava u školama i na fakultetima, ali, nažalost, njegova djela ne izvode se u crnogorskim pozorištima”, istaknuto je na međunarodnom okruglom stolu: 130 godina od rođenja Miroslava Krleže, održanom u okviru Cetinjskih filoloških dana, na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, na Cetinju.

“Zbog toga što Krležu u Hrvatskoj doživljavaju više kao političku nego literarnu figuru, vjerovatno dugo nije bilo obilježavanja godišnjice njegovog rođena, ni 1983, ni 1993, ni 2003. godine, tek 2013. i kasnije objavljene su knjige o Krleži i njegovom djelu. Situacija se popravlja posljednjih desetak godina. Krleža je dobio nekoliko spomenika, ali nema previše interesovanja za bavljenje Krležom u filološkom smislu”, istakao je Tomislav Brlek, profesor Sveučilišta u Zagrebu.

„Komunizam i jugoslovenstvo za Krležu nijesu u suprotnosti sa hrvatskim identitetom, ali jesu za njegove poklonike koji bi željeli da toga nema i to bi htjeli maknuti, a sa druge strane je Krležu nemoguće maknuti, iako je bilo pokušaja“, kazao je Brlek.

Naglasio je kako je u Americi jedan američki izdavač nedavno objavio šesto izdanje prevoda romana „Povratak Filipa Latinovića“, te da postoje i tri različita prevoda na njemački jezik.

Profesorica Angela Richter iz Njemačke osvrnula se na Krležine putopise „Izlet u Rusiju“, koji će uskoro biti prevedeni i objavljeni u Austriji.

„Krleža je u Sovjetskom Savezu bio dvadesetih godina 20. vijeka, ‘kada Lenjinov leš agituje poslije smrti’. Iako je Krleža bio ljevičar, imao je kritički stav o lenjinizmu na moskovskim ulicama, o atmosferi u kojoj je Lenjinova slika svuda, pa i na jeftinim predmetima, od manžetni do čaša i šolja i to je nazvao kičom“, kazala je prof. Richter.

Prevoda Krležinih djela na španski jezik ima, ali, kako je kazao profesor Francisko Javier Juez Galvez iz Madrida, nijesu svi baš najbolji, te da nije dobro i to što ta izdanja nemaju predgovore, te je „percepcija wikipedijska“.

Dubravka Drakić, dramska umjetnica i docentkinja na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) na Cetinju, žali što nema priliku da igra neki Krležin lik, jer u crnogorskim pozorištima nije postavljeno nijedno Krležino djelo. Ipak, Krležini tekstovi izučavaju se na FDU, a nerijetko se dešava da kandidatkinje za prijemni ispit pripreme neki monolog Krležinih ženskih likova.

„U našim pozorištima nijesmo imali prilike da gledamo ni ‘Gospodu Glembajeve’, ni ‘Ledu’, ni ‘U agoniji’. Nijedno naše pozorište nije imalo snage da se suoči sa onim što je, slobodno mogu reći, Šekspir u salonu“, istakla je Dubravka Drakić.

Na kraju programa Dubravka Drakić je pročitala pjesmu iz Krležine kajkavske.zbirke Balade Petrice Kerempuha.

SLAVISTIKA O RUSKOJ OKUPACIJI UKRAJINE

U sklopu simpozijuma, održan je i okrugli sto „Ruska agresija na Ukrajinu u očima slovenske filologije“

“Ruska agresija na Ukrajinu svakako će uticati na jezičku situaciju u Ukrajini i na slavistiku uopšte. Ukrajinci koji govore ruski, sve više se trude da govore ukrajinskim jezikom. U posljednje vrijeme u slavistici postoji sve veća zainteresovanost za izučavanje ukrajinskog jezika. Bez jezika nema ni kulture, posebnosti ni napretka jednog naroda”, poručili su učesnici okruglog stola Ruska agresija na Ukrajinu u očima slovenske filologije, koji je održan u okviru Cetinjskih filoloških dana na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost na Cetinju.

„Vlada Ukrajine, nakon osamostaljenja, 1990. godine ostavila je mogućnost učenja različitih jezika, tako da sada imamo više ljudi koji govore ruskim i školuju se na ruskom nego na ukrajinskom jeziku. Od početka agresije, Ukrajinci se trude da više govore ukrajinskim“, istakla je Ljudmila Vasiljeva, profesorica univerziteta iz Ukrajine. Kada je riječ o izučavanju ukrajinskog jezika van Ukrajine, interesovanja, kaže, ima. U Hrvatskoj postoji katedra za ukrajinski jezik, ali sada postoji problem što studenti ne mogu otputovati tamo da bi usavršavali taj jezik.

Svih ovih godina u Ukrajini, kazala je profesorica Vasiljeva, bila je jaka ruska propaganda, mediji su bili na ruskom jeziku i ljudi su se vjerovatno i bojali. Zemlja se našla u situaciji da nije imala čime ni da se brani.

„A ratovi se događaju, i oni donose najviše društvene, ali i jezičke promjene. U Ukrajini sada ljudi koji su govorili ruski trude se govoriti ukrajinski i to iz političkih razloga. U lingvističkom smislu je zanimljivo i pokušavam kolege iz Ukrajine da podstaknem da tu sociolingvističku situaciju prezentiraju javnosti. Tu se može desiti da se jezik koji je bio potiskivan koristi i službeno, kao što se dešava u Ukrajini. I sam predśednik Ukrajine Zelenski sada govori ukrajinskim jezikom.“

„Primjere da Ukrajinci ne znaju svoj jezik vidimo i u našim sredinama. Izbjeglice iz Ukrajine, koje dolaze u Hrvatsku, govore ruski jezik“, istakao je profesor Mate Kapović iz Zagreba.

Dodao je da sličnih primjera potiskivanja jezika ima i u drugim zemljama. U Bjelorusiji se potiskuje bjeloruski, kao i u Crnoj Gori crnogorski.

NE SMIJEMO PREĆI U NACIONALNU KUKNJAVU

U pratećem programu predstavljena je knjiga Dušana Pajovića „Između propasti i nade: Crna Gora između kapitalizma i klerofašizma“

“Da bismo izašli iz situacije u kojoj se danas nalazi Crna Gore, treba da stegnemo zube, jer se ovo neće ubrzo završiti. Možda potraje i deceniju-dvije, ali ne smijemo preći u nacionalnu kuknjavu, već učiti od neprijatelja, odnosno imati sistem organizacije kakav je imao Amfilohije (Radović). Crkva je reagovala tamo đe je zakazala država”, poručio je kolumnista Dušan Pajović, autor knjige „Između propasti i nade: Crna Gora između kapitalizma i klerofašizma“, koja je večeras predstavljena na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, u okviru programa Cetinjskih filoloških dana.

Pajović ističe da, iako je često pesimista, ima nade i da je svjetlost izlaz iz tunela, a ne drugi voz koji će da nas ubije. Zračak nade postoji, nada nas održava, ostvariva je i treba da se borimo, da damo sve od sebe! On je kazao da je u svojim kolumnama, koje čine Knjigu, ukazao na putovanje od propasti do nade, na političku situaciju u Crnoj Gori nakon smjene vlasti 2020. godine i kako je do toga sunovrata došlo.

Dušan Pajović je mlad, trezven, neopterećen, bez nostalgije u odnosu na devedesete godine 20. vijeka, jer je rođen poslije toga. Oslobođen je kompromisa, piše konkretno, bez uvijanja, lijepo promišlja o svemu i prije i poslije 2020. godine. Nema metafora, a publika to voli. On je rijetka pojava u Crnoj Gori, tako mlad, a tako zreo! Tako Dušana Pajovića vidi Dragana Erjavšek, novinarka i književna kritičarka.

„Pred generacijom Dušana Pajovića, koji je rođen (1997) nakon svih događaja i ratova devedesetih godina na prostorima bivše Jugoslavije, je težak zadatak, jer je naša generacija upropastila jednu priliku. Sada je još teže. Ono što jednom propadne teže je podići. Međutim, ma koliko loše stajale stvari, mora se biti precizan u definiciji. Mi često zaboravljamo đe živimo“, ocijenio je književnik Andrej Nikolaidis, ističući da današnja Crna Gora nije mnogo bolja od one iz 1993. i 1994. godine.

„Lažu svi koji kažu da su bili zavedeni i da nijesu znali što se dešavalo 1991, ’92, ’93, ’94. i ’95. u Hrvatskoj i Bosni. Svi koji su podržali tadašnje crnogorsko rukovodstvo podržavali su i agresiju na Hrvatsku i Bosnu i apsolutno su znali sve o tome. I mislili su da tako treba“, istakao je Nikolaidis te dodao da smo „mi u pokušaju emancipacije CG od 1997. godine imali državu na svojoj strani, a da je danas nemamo, ali da nema mjesta pesimizmu, već da se treba boriti“.

Dušan Pajović, ljevičarski aktivista i pisac, po obrazovanju magistar psihologije, neko je ko je najveća nada na crnogorskoj sceni. Kad bi svi mladi ljudi u Crnoj Gori bili kao Dušan, Crna Gora bi bila najsrećnija zemlja u Evropi, smatra Boban Batrićević, profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost.

Dušan je, kazao je Batrićević, vrlo precizno i otvoreno rekao da je Crna Gora propala, da se nada nazire, ali da još nema rješenja. Kritikuje kapitalizam u Crnoj Gori, koji je došao kao predatorska varijanta tranzicije nakon raspada Jugoslavije, i to što se Crna Gora našla u okovima kriminalaca, ruskih agenata i Srpske pravoslavne crkve, koji su se obogatili.