Foto: Fokalizator

Miloš Vukanović piše za Fokalizator o kulturi śećanja u Crnoj Gori. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Ključni problem sa ignorisanjem izgradnje kulture sjećanja je taj da koliko god se zvanično trudili da zaboravite, odnosno poričete negativne i osjetljive događaje iz sopstvene prošlosti, vremenom, one uvijek pronađu način da se vrate i negativno utiču na sadašnjost. Crnogorsko društvo je skoro dvije decenije igralo ulogu stabilnog građanskog društva koje zrelo korača ka svojoj evropskoj budućnosti. Međutim, ta predstava je bila praćena intenzivnim procesom stavljanja pod tepih mnogih elementa sopstvenog nepoželjnog i teškog nasljeđa. Danas, kada je nestabilna politička situacija skoro pa urušila fasadu najboljeg regionalnog đaka, ne treba da iznenadi česta zaokupljenost dnevne politike sa temama iz prošlosti.

U ovom članku analiziraću problematiku (ne)izgradnje kulture sjećanja za dva perioda crnogorske prošlosti koja imaju najveći uticaj na dnevnu politiku, odnosno na period Drugog svjetskog rata i period 90-ih. Konkretno, ne radi se o dva vremensko-istorijska doba, već o političko-ideološkim konceptima koji su nastali u tim periodima, a koji su oblikovali savremeno crnogorsko društvo. Govorim o konceptu antifašizma i antiratnog pokreta.

Važnost ova dva koncepta je u tome što su nastala na temeljima makar formalne tolerancije i suživota koji su građeni u knjaževini i kraljevini Petrovića, a na čijim temeljima je nikao osnov crnogorskog nacionalnog identiteta. Ovaj razvoj temeljnih vrijednosti je suština iz koje je nikla ideja crnogorskog građanskog društva. Samim tim, antifašizam i antiratni pokret su ugrađeni u crnogorsko građansko društvo kao vrijednosni elementi. Međutim, to nije spriječilo sve devijantne trendove tranzicione politike da kontaminiraju ova dva koncepta i suštinski ugroze njihovu vrijednosnu komponentu.

Antifašistička kultura sjećanja pokrenuta je nakon uspostavljanja SFR Jugoslavije, kada se krenulo u izgradnju novog društvenog, ekonomskog ali i ideološkog poretka. Društvena transformacija je uključivala i izgradnju novih vrijednosnih stavova kulture sjećanja, uveliko oslonjena na žrtve i pobjede izvojevane tokom Drugog svjetskog rata.

Republike nastale raspadom Jugoslavije imaju određene društvene i kulturološke razlike, tako da je antifašističko nasljeđe u svakoj od njih dobilo sličan, ali ipak drugačiji oblik. Za Crnu Goru antifašističko nasljeđe predstavlja uspostavljanje republikanskog i građanskog društvenog ustrojstva koji je pripadnost državi stavljen kao prerogativ umjesto nacionalnog i vjerskog okvira. To je nasljeđe koje potencira društvenu, socijalnu, ali i polnu jednakost. Kao takvo, antifašističko nasljeđe predstavlja ključnu evolutivnu fazu crnogorskog društva i, iako je to ponekad teško razumjeti, fundamentalno i istorijsko okretanje Crne Gore zapadnim vrijednostima.

Jedan značajan dio izgradnje kulture sjećanja obuhvatao je i podizanje ogromnog broja spomenika, spomen-ploča i spomen-bisti, osnivanje muzeja NOB-a, memorijalnih muzeja, kao i inkorporiranje partizanskog nasljeđa u lokalne muzeje. Dodatno, i pored određenih zabluda, izgradnja kulture sjećanja u komunističkoj Jugoslaviji nije ignorisala zločine, kako okupatora tako i domaćih kolaboranata.

Raspad Jugoslavije donio je nacionalistički ekstremizam, uveliko zasnovan na poraženim idejama iz Drugog svetskog rata. U takvom svijetu nije bilo mjesta za antifašističko nasljeđe koje je isključivo gledano kroz prizmu antinacionalnog socijalističkog nasljeđa. Raspad Jugoslavije i kraj komunističke vlasti donio je i nove političke i ideološke percepcije Crnoj Gori. Stanovništvo, temeljno lojalno antifašističkoj ideji, se našlo u identitetskom procjepu između nacionalne i vjerske obnove pada komunizma, odbrane jugoslovenske ideje i traženja sopstvenog identiteta. Svedena na poslušnu provinciju Beograda, bez političke elita koja ima hrabrosti da samostalno iskorači u neizvjesne 90-e, Crna Gora je u osnovi bila zamrznuti posmatrač dešavanja oko sebe, sa nekoliko tragičnih i krvavih epizoda koje će zauvijek ostati mrlja u njenoj istoriji.

Nacionalno i političko buđenje građana Crne Gore, koje se intenziviralo u drugoj polovini 90-ih, a rezultiralo obnovom nezavisnosti 2006. godine, trebalo je da prevaziđe tradicionalnu podijeljenost stanovništva na dva antagonizirana tabora. Međutim, zaustavljena tranzicija, socijalna nejednakost i neizgrađenost institucija, krajem druge decenije 21. vijeka samo su na vidjelo izbacili činjenicu da su podjele u Crnoj Gori življe nego ikad.

U takvom atmosferi, antifašizam i antifašističko nasljeđe Crne Gore je prvo dugo bilo zaboravljeno, da bi kasnije dobilo svoj relativni preporod jer je proklamovano kao jedno od temeljnih vrijednosti crnogorskog društva. Kroz tu proklamaciju ono je suštinski postalo oružje političke scene. Tokom 90-ih, ali i prve decenije 21. vijeka, antifašizam i antifašističko nasljeđe u Crnoj Gori su od strane države zamrznuti u vremenu, dok su na suprotstavljenim polovima političke scene rasli narativi koji su ga sa prezrenjem odbacivali. Antifašizam je tokom 90-ih suštinski predstavljao nepoželjno nasljeđe koje je bilo prepušteno zubu vremena. Politički nasljednik Komunističke partije, Demokratska partija socijalista je prvo deceniju ignorisala, a potom nije znala što da radi sa antifašističkim nasljeđem. Tek u posljednjoj deceniji su se javile ideje o širem inkorporiranju antifašizma u crnogorsko nacionalno i građansko biće.

Sa druge strane, ideologija koja je danas okosnica, u nedostatku boljeg termina, pro-beogradske politike, je bila primarni generator revizionizma antifašističkog nasljeđa. Na talasima nacionalnog i vjerskog preporoda, tri decenije je ta ideologija intenzivno radila na oživljavanju poražene ideologije četničkog pokreta. Evolucijom, ova ideologija je inkorporirala i određene društvene strukture koje u srži imaju antifašizam, a od podržavalaca prozapadnog antikomunističkog kursa, okrenula se ruskom i putinofilskom kursu.

U takvom rasporedu snaga dobili smo perverziju ideje antifašizma gdje doskorašnja vlast konačno pokušava da inkorporira antifašizam u crnogorsko građansko biće, ali istovremeno kreirajući i enormne socijalne razlike. Sa druge strane, partije koje su osvojile vlast nakon 2020. godine iako nominalno izjašnjene da žele da grade Crnu Goru na građanskim i antifašističkim temeljima, istovremeno revitalizuju četnički pokret, dok primarnom negatoru antifašizma, pravoslavnoj crkvi, daju masovne ustupke. 

Takav odnos kreira konfuznu atmosferu u kojoj je antifašizam postao politička floskula bez suštinske vrijednosti.

(Nastaviće se…)