Foto: Milutin Marković
JU Biblioteka „Radosav Ljumović“ realizovala je za crnogorsku kulturu i nauku jedan dragocjen projekat – reprint izdanje Njegoševa kalendara Grlica. Knjiga je objavljena koncem 2021. a potpisuju je Sanja Vojinović kao koordinatorka projekta te kao urednik izdanja Mašo Miljić.
Njegošev kalendar Grlica izlazi od 1835. do 1839. godine, a bio je to časopis s jasnom strukturom, uređivačkom politikom i svojevrsnom misijom.
Uz nesumnjivi značaj za ukupnu crnogorsku kulturu, vrijednost kalendara Grlica nalazi se i u korpusu materijalima za filološku i tekstološku analizu.
Duh emancipacije što ga je nosio evropski romantizam u izvjesnoj će mjeri zahvatiti i crnogorko društvo vremena Petra II Petrovića Njegoša. Taj će vladar dobro upoznati prilike na evropskim dvorovima i kulturnim krugovima ondašnje Evrope. Rezultati njegovih činjenja, velikoga ugleda i ličnih kontakata s kulturnim radnicima i reformatorima iz drugih zemalja vidni su u znatnim promjenama na društveno-političkom planu te obrazovnom i uopšte kulturnom. Pokretanje štamparije, otvaranje značajne škole za taj dio podlovćenske Crne Gore, ustanovljenje časopisa, promovisanje književnoga stvaralaštva i poznatih ličnosti iz svijeta književnosti, samo su dio postignuća ostvarenih po ugledu na prevladavajuća kretanja u evropskim društvima onoga doba. U takvome ambijentu začeta je Grlica. Kad je riječ o Njegoševoj štampariji u kojoj se štampa Grlica, ona se imenuje kao „Mitropolitska knjigopečatnja“ te „Knjigopečatnja Pravitelja crnogorskoga“.
Bitan aspekt u priči o Grlici su saradnici. Crnogorski je vladar osobito pratio kulturne projekte južnoslovenskih naroda, mnoge je od njih podržavao a s istaknutim nacionalnim prvacima okolnih zemalja sarađivao i imao bogatu prepisku. Na usmjerenje i koncept Grlice presudno je uticala osoba koju je Njegoš angažovao za taj posao – urednik Dimitrije Milaković. Bio je to obrazovan čovjek, filološki obrazovan u Pešti te u tom pogledu bio blizak zalaganjima i reformatorskim težnjama Vuka Stefanovića Karadžića. Ideološka i politička obojenost Milakovićevih usmjeranja, razumije se, vidno će uticati na kulturni i prosvjetni život crnogorskoga društva onoga doba a i kasnije. Takođe, Simeon Simo Milutinović, za Njegoša i njegove aktivnosti vrlo je značajna ličnost. Ostala je anegdota da je ubrzo po dolasku u Crnu Goru i nekog razgovora s glavarima jedan od njih rekao „tako mi boga, ovaj je Čubro nekakav čojković“, što se Milutinoviću dopalo i kasnije je kao pseudonim koristio Čubro Čojković. U Grlici objavljuju Petar I i Petar II. Na spisku autora nalaze se i Đorđe Petrović, Đorđe Nikolajević, Aleksandar Sergejević Puškin s dvije pjesme na ruskome jeziku itd.
Registru važnijih činjenica u vezi s Grlicom,da to i istaknemo, pripadaju i tzv. opšti podaci. A oni govore da je prvu, drugu, četvrtu i petu godinu uredio Dimitrije Milaković, a treću (1837), za vrijeme Njegoševa boravka u Rusiji, arhimandrit Petronije Lujanović, inače učitelj u Njegoševoj školi. U tome broju Lujanović objašnjava kako je on nastavio s izdavanjem Grlice jer se Milaković, veli on, „ne nalazi ovđen“. Uređivačkom koncepcijom Grlice zastupljeni su prilozi iz novije crnogorske istorije, geografsko-statistički spisi Crne Gore i Boke Kotorske, narodne pjesme s temama iz novije naše istorije, kalendar za tekuću godinu, rodoslov evropskih vladara.
Ovaj dio naše časopisne periodike u enciklopedijama i sličnim publikacijama jugoslovenske zajednice nije bio dobio mjesto kakvo zaslužuje. O Grlici i povodom tekstova u njoj objavljenih za pet godina izlaženja pisano je iz uglova različitih naučnih oblasti, pisano je i s nenaučnim, isključivo ideološkim motivima stručne publike da ospori postojanje crnogorske kulture, tradicije i jezika smještajući ih u korpus srpske kulture. Jedan od posvećenijih istraživača crnogorske književne periodike kod nas je Radivoje Šuković. U više navrata bavio se ovim pitanjem, dok je njegova knjiga Crnogorski almanasi i kalendari (1835–1914) (Centralna narodna biblioteka „Đurđe Crnojević”, 1980) donijela sažete zaključke, istoriju ovoga pitanja i proučavaoce, a ukazano je na nepreciznosti ili nedostatke u tretmanu crnogorskih almanaha i kalendara kod nekih autora. Nekim autorima Šuković zamjera neadekvatno miješanje termina alamanah i kalendar, dok će nekima poput Trifuna Đukića zamjeriti zbog zapostavljanja varijanata nekih pjesama objavljenih u Grlici. Šuković se istakao kao autor dobro upućen u literaturu o ovome pitanju i zbog toga zaslužuje pohvalu odluka filološkinje Sanje Vojinović i istoričara Maša Miljića, dvoje najzaslužnijih za realizaciju reprint izdanja, da Šukovićev tekst štampa kao prilog uz ovo izdanje Grlice.
Složenost ovih pitanja, kao što se vidi, nije mala, ona je očigledna i iz ovako u grubim rezovima predstavljenih činjenica. Jasno je, naime, da gorespomenute činjenice moramo imati u vidu da bismo mogli pristupiti analizi tekstova iz Grlice kao dragocjenih materijala za istoriju crnogorske književnosti, jezika i pismenosti, u širem smislu za istoriju naše filologije.
Iako je u pogledu strukture i sadržaja Grlica najsličnija Karadžićevoj Danici koja je pokrenuta desetak godina prije, tekstovi u Grlici se ipak razlikuju upotrebom predvukovske grafije. Što je to tako zasluga je, prije ostalih, urednika Milakovića koji je nastojao da poštuje osobenosti narodnoga jezika. Na jednome mjestu u kalendaru iz 1836. u tekstu koji počinje „Dika crnogorska Simeonom Milutinovićem Sarajlijom sočinjena“, nalazi se i ova Milakovićeva rečenica: „da se našeg pohvaljenog poete ovo djelo čistotom srpskog (gotovo crnogorskog) jezika daleko otlikuje od svije njegovije do sada pečatanije djela“. U ovome reprint izdanju to je na stranici 277. A kako se, inače, na jezik Crne Gore i dijela crnogorskih plemena koja su tada nazivali hercegovačkim gledalo svjedočio je u više prilika i sam Vuk Karadžić. U jednome pismu on veli: „ništa drugo ne pomaže nego ići u Crnu Goru i Hercegovinu i svojim ušima slušati kako ljudi govore“.
Filološke i tekstološke analize Grlice donose i izazove utvrđivanja autorstva s obzirom na to da je znatan broj priloga nepotpisan, odnosno da ispod tekstova stoji samo šifra, inicijalima, inicijalima pseudonima ili što drugo. Istraživači smatraju da je jedan od razloga toliko nepotpisanih teksova i to što je autor nekih deseteračkih junačkih pjesama Petar I a prije svega zbog toga što se u tekstovima govori i o njegovoj ulozi u tim događajima. Otkrivanje autorstva na osnovu oskudnih podataka ne daje pouzdane zaključke, pa su istraživači pristupali jezičko-stilskim analizama tekstova. Na tome je polju visok nivo naučnog pristupa književnim tekstovima iz Grlice demonstrirao montenegrista Vojislav P. Nikčević. Nikčevićeve su jezičko-stilske analize i tumačenja ranih Njegoševih djela pouzdana literatura koju su podjednako hvalili i filolozi i istoričari.
Između ostalih, primjer koji je podsticao razmišljanje o autorstvu jeste pjesma, odnosno crnogorska junačka popjevka, Sinovi Ivanbegovi, objavljena u prvom godištu Grlice. Povodom nje je Nikola Banašević napisao da pretpostavlja da je djelo Petra I, a Vojislav P. Nikčević će u doktorskoj disertaciji Mladi Njegoš, odnosno u studiji Problemi autorstva nekih pjesama mladog Njegoša dokazati da su Sinovi Ivanbegovi pjesma Petra I. U istome radu Nikčević ispituje autorstvo Njegoševih pjesama u Grlici a konkretno pjesama Odlazak Karađorđija iz svoga otečestva i Na pređašnju pjesmu odziv 1830. ljeta. Posebnu pažnju usmjerava na inicijale koji se nalaze ispod pjesama te na bilješke Vuka Vrčevića u kojima iznosi podatak da se u svakome broju Grlice nalaze Njegoševi tekstovi. Nikčevićev je, dakle, zaključak da su spomenute dvije pjesme Njegoševe. Isto se može viđeti i u Nikčevićevoj jezičko-stilskoj analizi pjesme Spomen Ramu Lazarevu. Tako i za mnoge druge primjere. Ove su pjesme posmatrane u kontekstu cjelokupnoga Njegoševa djela omogućile istraživačima sagledavanje i praćenje razvitka Njegoša kao stvaraoca od samih početaka. Pisali su o tome spletu problema mnogi i nakon Nikčevića, ali je on prvi sve te segmente Njegoševa ranog stvaralašta postavio kao sistem uklopljen u kontinuitet crnogorske književnosti i kulture. I tako bi se redom dalo govoriti o mnogim pojedinostima iz analiza ovih tekstova.
Grlica kao prvijenac u crnogorskoj periodici i štampi čini dio istorijskoga toka naše kulturne istorije i filologije. Takvo joj mjesto u crnogorskoj istoriji nije pripalo kakvom aklamacijom nego je ono na pouzdanim zaključcima temeljeno i naučno duboko opravdano. U slavu tih principa struke i nauke zahvalni smo Biblioteci „Radosav Ljumović“ na ovome reprint izdanju Njegoševe Grlice.