Foto: Relja Brković
Kad su ga onih lednih mjeseci sa bolesnicima i prtljagom bacili u plićak Valdinosa Mavro Jani je, na drugoj strani zaliva, opazio ogoljenu zaravan, na čijem kraju, gotovo sraslu uz šumu, bješe oslonjena neugledna koliba: kameni zidovi složeni s obje strane suvomeđom do litice, i nešto nalik krovu na jednu vodu od spletenog i uvezanog šiblja brnistre. Iz kolibe se izvijao dim. Pored staništa, uz poveće stablo usahle smrče, bila je vezana koza koja je, primijetivši došljake, meketala. Čovjek koji je tada izašao iz kolibre na gumno bio je crnac, onizak i suv kao pomenuta smrča. Jedva se kretao ka stablu da razmrsi konop i smiri životinju. Zaklanjao je šakama čelo gledajući u pridošlice. Uz njega se stvori i žena, mlada, visoka, nad njegovom grbom uspravljena kao čempres. Hitro su ušli u kolibu, vukući kozu za sobom. Očito su oboje znali: u uvalu je pristigla nova grupa gubavaca, kojima se ne smije prići.
Kasnije je Mavro Jani ispričao Athanasu da je taj crnac bio isluženi bokeljski matroloz-najamnik, koji je, zapoviješću kotorskog providura, bio prognan u uvalu. Isti je mogao u izgnanstvo povesti sobom i ženu. Otpremninu je činilo par domaćih životinja, lično naoružanje sa buretom baruta, gusarski durbin i nešto odjeće. Po ondašnjem običaju, bolje reći zakoniku koga se kotorska vlast držala uzorito, prognanik je izgonom gubio pravo na identitet. Ni u koje naseljeno mjesto nije smio ući, niti je ko smio da ga prihvati. Mjesto izgona bila je njegova zadnja stanica. (Kako je naš starac sve to znao, kao i za druge vijesti iz bijela svijeta, koje je, s vremena na vrijeme pominjao Athanasu, neka ostane tajna. Ne treba ljudima razgrtati zagušljivu tugu, mukli bol u prsima onog koji je i sam bio prognanik.)
Maštoviti čitalac svoju radoznalost može dopuniti listajući dnevnik ranije pomenutog putnika-putopisca; ovaj, moguće mletački doušnik, avanturista vješt lijepom pisanju, koji, sâm, na gajèti sa veslima i jednim jedrom, tumara priobaljem na putu iz Kotora do Drača, pominje kako je u Valdinosu kratko razgovarao i sa nepoznatom mlađom ženom.
„La povera orana delle colline montenegrine fu colta in un atto scandaloso in un luogo pubblico e quindi, in un breve procedimento giudiziario, fu punita con la persecuzione insieme al compagno. (Uboga sirotica je, il flagrante delicto, zatečena tokom skarednog čina na javnom mjestu, pa je stoga, po kratkom postupku, prognana zajedno sa matrolozom u ovu pustinju.)“
(DAD Copie di lettera diverse“, knjiga 1, od 8 oktobra 1579.)
***
Zadugo, gubavci i dvoje sa zaravni gledali su se izdaleka. Kad je majska igra prirode sa okolnih visova spustila u uvalu blagoslovene darove neba i mirise cvatova iz makije, matroloz bi sišao do obale i na svom počivalu: dasci koju je izbacilo more i uglavilo je između dvije stijene, odsjedio dobar dio dana. Virkao je kroz durbin na lazaret, vrebao pogledom pećinu nad Vilinom Gredom. Kad je Mavro Jani to opazio, uzeo bi i on svoj dalekozor, sjeo pred pećinu, pa su obojica vremenom razmjenjivali poglede kroz okulare, kojiput mašući jedan drugom; uz pomoć durbina crnac je svjedočio ponašanju usamljenika: visok čovjek, garave kose, mota se oko gubavaca, svlači mantiju crnorisca i ulazi s njima u vodu; bolesnici se u plićaku šibakaju i pozljeđuju rane: sveštenik ih okuplja oko sebe, gubavci ga miluju i vuku na žalo, dok iza njih ostaje mrki trag od krvi koga pjena talasića isteže pličinom kao trakavicu. Durbin ostarjelom crncu potom danima odaje: bo55
lesnici spravljaju hranu od jestivih trâva koju beru po obroncima; po stijenju koje viri iz vode tuku mačem ljigava morska stvorenja, otvaraju ježeve i palasture i srču iz njih meso; dugo žvaću jestivo korijenje i mlado lišće drača, crvene i crne bobice; sumanuto trče za sitnom ribom po plićacima; bišću kao majmuni jedan drugoga; grizu sopstvenu kožu; deru sa obraza i nosa osušene ljuspe tkiva, nakon čega lipti krv; nožem sijeku zamršene vijence kose; u sumrak zamiču u koloni stazama ka Mandri, a vraćaju se u zoru uz kikot: nose između sebe, nogama o štapinu privezano prugasto mladunče divljeg prasca, koga potom Mavro Jani čereči kratkom piratskom sabljom i baca na žar pred lazaret; svi kleče podignutih ruku pred suncem što narasta nad briježjem Ćafe, potom odlaze na pučinu i plivaju daleko, često se i ne vide njihove glave među talasima; vraćaju se oko podna iz mora, drhteći i, pogrbljeni od umora, liježu na ugrijan pijesak i oblutke da im ugriju rane od gube.
Žena je rijetko izlazila iz kolibe; hitro bi obavila potrebu, ali je redovito, vraćajući se, bacila pogled na sužnje. Ovi bi joj, kad god bi je ugledali, uporno mahali, dok ne bi zamakla kroz vrata kolibe. Danima tako: prate se pogledima, jedni drugima ne prilaze, ali ih sâmo vrijeme zbližava kao susjede, ćutljive prijatelje: neobičan rod jedni drugima.
Sve poslove obavljala je žena; starac, nalik crnoj fleki na žućkastoj ploči uz vodu, samo zvjera kanočalom, dan za danom sve grbaviji; a ona radišna, za dvije glave viša od njega, i mlađa za onoliko koliko je i sama mogla imati godina. Često bi, kročeći obilaznim putovima, odlazila na izvor sred trsteništa. Vodu je u kolibu odnosila u drvenom barelu, vezujući teret oputom za široka ramena. Da ne bi susretala bolesnike grabila je uz makiju, grebla ruke i lice stazama kojima zvjerinje puže.
Jednom je zatekla Mavro Janija kraj vode. Stala je na visu iznad njega kao sleđena. Mirno je digla glavu, nazvala mu boga i zamolila da se udalji od izvora dok ona vodu ne uspe. Govorila je na crnogorskom. Mavro Jani je razumio molbu i udaljio se. Gacala je u opancima po žabokrečini, sigurnom rukom pridržavala ispod tankog mlaza grlić ovalnog barela. Vrhovi kose ticali su vodu oko trske, kao pijavice savijali su se pramenovi u struji koja nosi slamčice i sjeme maslačka. Otišla je nasmijana, uljudno klimnuvši glavom u znak zahvalnosti, zamakla u gorobilje.
Mavro Jani je zapazio da je bremenita, ali je žena, hodajući pod teretom, još zdravo zanosila bokovima, nalik barci koju talasi ninaju. Odmakla je kroz šiblje – na izvoru za tren osta miris ženskog tijela. Mavro Jani ga uzdahom upi u grudi.
Viđao bi je do jeseni još kojiput, razmijenili bi osmijeh. A krajem oktobra, kad su krenule kiše, u modru zoru, uvalom je pukao ženin vrisak. Usamljen pa time i stravičniji, kao urlik izdajnika u ùmirućoj uvali. Za vrištanjem uskoro stiže plač novorođenčeta, ali ne kao glas radosti, več cika jauka ljudskog u vrijeme oskudice.
Svi iz lazareta izađoše na kišu. Iz kolibe je žmirkala svjetlost.
Neki od gubavaca, ponesem glasićem života, poče da rida od radosti. Jutro ih je maltene sve razbacalo po obroncima gdje su brali još nezrele žute maginje i jeli ih. Uskoro su, od vrenja plodovlja u želucima, bili opijeni, pa su cijeli dan teturali uvalom, pjevajući nerazumljive pjesme. Slavili su, na svoj način, novi život u Valdinosu, mjestu zaboravljenog dijela svijeta.
