(odlomak iz istoimenog romana)

To sa suncem kao božanstvom počelo je ovako. Dok je Mavro Jani hodao stazom od lazareta do rta, zagledan jutrom u kristalno poigravanje morskog dna podno stijenja, zarila se najednom u svijesti crvena misao da je u svjetlosti istina. Bljesnula je u njegovom, inače tvrdom karakteru, spoznaja da u suncu biva božanska vječnost koja daruje, bez ikojeg uslovljavanja, jasnoću svemu živom. A da je hrišćansko bogoštovlje lažni mamac za ljude, obmana nad obmanama. Okrenuo se tada oko sebe, i u srebrnastoj magli maslinjaka, u liniji horizonta od grobljišta do Ćafe, ugledao kako se rađa vatrena lopta, darovalac života na zemlji. Nova vjera se u njemu nametnula staroj. Učini mu se da svoju kožu svlači, da se novim ruhom, u toplini jutra, njegovi mišići kite, umjesto krvi potekoše njime meka snoplja, tanani pipci topline; kao da ostarjele oči neko puni novim slikama. Zatvorio je kapke sjećajući se svoje mučne prošlosti. Kad ih je otvorio, već je vreli dan okupao njega i sve oko njega.

Disciplinom ranijeg monaha gradio je misao novog paganina: dolazimo na svijet, kažu, nevini a plačni, nesvjesni mjesta koga tek zauzimamo, uloge koja nas čeka. Sa prvim naučenim riječima koje čusmo od strpljivih matera i tihih kućnih staromudraca, usele se u naš svjetonazor pojmovi o bogu Ocu i njegovom odabraniku, Sinu mučeniku. Uče nas vjeri u njih, uče nas nadi sa njima. Ne znamo gdje su, ne treba da pitamo gdje su, ali jesu; ne znamo kako izgledaju, ne treba da znamo kako izgledaju, ali je njihova sveprisutnost nesporna; ma što mislili poduk je njihov nesporan: vjeruj u Oca, Sina i Duha svetoga; što taknemo već je dotakla i oblik tome dala njihova božanska ruka; što steknemo njihovim je dopuštenjem dato; od čega se opraštamo, njihovim je sudom i voljom otišlo od nas…

Sunce sija.

Vele knjige i jednobožački misionari; trava niče i žitarice zriju, jaganjci doljem

skakuću i zvijeri šumama gaze, ljudi se vole i množe voljom Svevišnjeg…

Sunce samo sija.

Tuge naših života, zadnje putovanje u životu pod teretom krsta Sina ili lune Proroka, božjem liku znaci su, a žalosti naše radi tog saznanja uskrsnuću Sina istovjetne jesu…

A Sunce – sija.

Kad ratovi bjesne, bolesti satiru nahije i države, i to božjom voljom dešava se…

Suncu je dato samo da sija i toplinu nudi svemu pod sobom.

Misao svetaca o čovjeku, čahure duše, galop srca, zdravlje i bolesti tjelesne, dar je ili kazna boga Oca i sažaljenje Sina Njegovog…

Sunce iznova samo sjati umije. Ne stižu od njega pravila, ništa ne zahtijeva, ništa ne uslovljava; ni traga prijetnjama, ni potrebi za molbom, ne šalje Sunce konfuzne rečenice kakvih su prepune skaske jevangelista i hafiza iz svetih knjiga.

A Sunce ćuti. Jedino ga oblačina kojiput skrije, da razum čovječiji osjeti kako je kad Sunca nema. Tek što se zemaljsko biće u strahu upita: gdje je, hoće li nam se vratiti, a Njega opet evo nad zemljicom, nevoljan da prijeti, neuk da se ljuti, iznad svih sjenovitih doba, bez prijekora i jednako darežljiv. Ranije, kad ljude skòli misao na grijeh što ga sebi ili bližnjima počiniše, savjest kad nas dirne, to je, dogmati vele, neposlušnima upozorenje od Boga oca i Sina. Jer njih dvoje: oni najprije upozoravaju i prijete, potom obećavaju; sve svete knjige pune su prijetnji i ograničenja. Ta obećanja, kad ih ponude, uslovljena su obavezama. Darova

je malo. Uvijek i samo od Boga oca i Sina njegova stiže uslovi: ali i ako, kad ti ovamo oni će onamo, budeš li – biće, ne budeš li, tek će biti.

Sunce ništa ne traži, niti išta obećava.

Ono sija.

Ono utopljava.

Ono na rađanje navodi.

Nema sokova u svetim knjigama. Nema radosti, sve plač i ispaštanje, ustaljen poredak, krajolik bez boje i mirisa, sve mrgodno i kruto. U svetim knjigama smiju se i raduju samo oni koji su proglašeni neprijateljima. Sveci se odreda mrgode, jedino se đavo cereka. Junaci iz svetih knjiga boje se zdravlja i igre. Svi su oni za smrt. Zajednica nekrofila.

Sunce je za život. Ono uvijek od smrti prema životu ide. A ljudi, poučeni da se uvijek od mladosti starosti primiču, i sâmu putanju sunca pogrešno računaju: od Istoka Zapadu, a ne kako ustvari jeste: od Zapada – Istoku;

6.

Tog dana počeo je da viče i kao divljak skače uz obod litice, od nekog milja, neobjašnjiive lagodnosti koju je prepoznao u sebi; vikao je da nadvlada šum maestrala koji je udarao pod njim; zaklinjući se Suncu na vjeru do sudnje ure, vratio se sa rta  nasmijan. Umilno je pozvao bolesnike, polegle po oblucima uz obalu svojom mukom zarobljeni, da ga slijede do leprozijuma. Stazom urezanom u pelinište, vrijes i smilje, gubavci su (oni koji su pretekli: njih još desetak), ko šepajući ko puzeći, krenuše za njim. U kamenom skloništu Mavro Jani zapalio je vatru i počeo da svlači monašku halju crnorisca. Gubavci su ga gledali u nevjerici. Paganin se golitio pred njima. Bajajući najprije slogovima koji nisu nalikovali nikojem jeziku ljudskom, potom miješajući albanske, turske i grčke riječi, govorio im je kako danas, u ovo vedro podne, sve njih želi da povede stazom nove vjere. Osjećalisu, kao i svi, osuđeni a nevini – strah. Gledao je u gubavce ranjavih glava, raspalih nosnica, kreveljići se u bunilu. Mavro Jani je zapalio tamjan i suvo granje vrijesa – svi su, poneseni vođom udisali mirise, izvrćući očima kao padavičari. U Sunce se nije moglo gledati, ali je njegovu toplinu na suvim obrazima, ranama i kvrgama po tijelu, osjećao svaki od njih. Trudili su se da ponavljaju riječi  novosveštenika, valdinoškog heliognostika.

Govorio im je da Lazara proklinjati treba, zaboravljati volju Isusovu što je onoga špekulanta trećega dana poslije smrti, u grobnici poleglog, uskrsnuo i zaštitnikom leproznih proglasio. I Svetoga Roka sotoni predati treba, neka se oboje slade krvavim mesom zvjerinjim … Gdje su sada oni? Gdje je milosrđe Isusovo, osjeća li ga iko od leproznih na svom napaćenom tijelu? Koga ima u ovom kamenjaru da bi stao bolesnima u zaštitu, ima li s pučine nade za takve? Kanimo se, braćo, stečenih zabluda! Prezrimo zaštitu medikusa Luke, lako je bilo Muhamedu as da docira oskudnima pameću, sebičan, slasti životnih se ne odričući, umišljeni i nastrani svi sveci prošlosti jesu… Na nas su zaboravili, zaboravimo i mi na njih. Ultima ratio – Suncu se okrenuti! Strijepite odsad samo od zalaska sunčeva, moleći mu se da zahodom svojim putanju ka nama ne promine sjutradan. Kirios vaš Helios od danas jeste!

Izađoše iz kamenitog zdanja do jedne plošne stijene, gole zaravni čiji kraj dotiče vodu. To mjesto je odabrao kao mjesto za propovijedi, nedaleko od lazareta na kog je padala modra svjetlost kasnog popodneva. Mavro Jani je zapalio vatru i počeo da trga sa sebe staro ruho crnorisca – smrad starih krpetina odežde, bačen na žar, štipao je ranjave nosnice. Golitio se pred gubavcima. Lagano je cijepao parče po parče tkanine, – bacao je prošlost i uspomene kao listove nevažećeg kalendara. Iz duše hrišćansku vjeru, sa srca skupljenu gorčinu, sa tijela odoru svetogorskog monaha.

Ostao je go. Krupnog tijela, atletskih muskula, ali kože djevojačke, bezdlak, uda djetinjeg. Ne spuštajući ruke iznad glave zvao ih je u vodu, gazeći plićakom. Krenuli su za njim. Počela je igra. Nije im branio da se po deformisanim prsima i gobavim leđima šibaju prućem brnistre, da grizu jedni druge, tuku se glavama i jêče. Prskala je krv iz načetih rana. Dodirivali su ga, ljubili mu ruke i ramena. Slineći, iskeženih vilica – jesu li se smijali ili ridali?

Napravili su krug oko njega držeći se za ruke. Mavro Jani shvati da taj lanac tijela predstavlja kružnicu  nebeskog božanstva, a da je on centar te apstraktne kružnice. Prskali su ga potom vodom i sitnim šljunkom umjesto žitom. Trebalo je još da se uzdigne iznad vode, pa da se desi čudo, a iz čuda rodi spas. Ali, on se nije podigao, ostao je i dalje u plićaku, ali spreman na žrtvu, ne misleći više (kao što je mislio ranije), kako će biti zaražen od ogrebotina koje su nokti bolesnika ostavljali na njegovom tijelu, od guste pljuvačke nakon njihovih poljubaca po licu i usnama, koje je morska voda teško spirala. Nakon ritualnog kupanja, nakon divlje igre, smorene spodobe krenule su na obalu, padajući po lažini i kamenjaru. Sivi, nabubrelih rana od morske soli, klanjali su pred novosveštenikom. On je

oborene glave ušao u lazaret. Vratio se iz kućišta obučen u bijelu odoru. Potom je, ne objašnjavajući više ništa, praćen gubavcima, otišao da ispod litice Viline Grede sakuplja borovu smolu sa rijetkih stabala. Nju će potom otapati na vatri i miješati sa usitnjenim lišćem limunovca: melem za rane gubavaca. Sunce je bilo zašlo, ali su svi još šaputali netom izmišljenu molitvu, e da bi se ujutro vratio sunčev sjaj, da ublaži toplinom njihovu paklenu muku.