Foto: privatna arhiva
Vasilije Jovanović bio je siroče kome su oba roditelja, u bježaniji pred kaznenim odredom vojvode Mirka, Danilove desne ruke sa sabljom, tokom drugog pohoda na Kuče, umakli u Skadar. Sve vrijeme potom supružnici krpe svoj izbjeglički život na poljima varoških veleposjednika. Od milodara kupe malo imanje sa kućerkom pod slamom u Vraki, u kome će i stradati kad podmetnuti požar dohvati njihov dom. Ko ih tako pȍmete, pričati se neće. Vasilije, dječarac od desetak godina, pretekne stradanje, jer ga je u skrb već bila, da joj služi, odrana od roditelja uzela milosrdna starica iz bogate skadarske porodice Kadija. Vasilije je upisan u anagrafu crkve Aleksandra Nevskog u Skadru („naznačenje iz 1867. 2 avgusta kršten i miropomazan, Vasilj Johani, svještenik Grigorije Ivanovič, kuma Kadiju Antonjeta“).
Tih apokaliptičnih mjeseci, i godine potom, izbjeglo je u Skadar dosta crnogorskog življa, da nađu koricu kruha u okrilju skadarskog paše. Inače, prebjezi crnogorskog stanovništva u drugoj polovini 19. vijeka nisu bili rijetkost. Bježe neobuzdani vojnici iz nahije Katunske. Osiromašeni muhamedanci iz Nikšića, Tuzi, Spuža i Zete. Od Nikole I umakli učeni ljudi, nezadovoljni autokratizmom Gospodara. Turske porodice iz Starog Tivarija. Crnogorski težaci sa močvarišta Porto Hendeka. Obezglavljena hrišćanska sirotinja iz podgoričke Stare Varoši. Prestupnici koje je gonila crnogorska vlast. Ubojice uplašene od krvne osvete. Bježanija koju zvanična istorija Balkana sabija u fusnote uslužnih historika. U godinama boleština i sveprisutne gladi, pojedinačno ili u samoorganizovanim zbjegovima, hrle očajnici sa kamene pustinje ka varoši kraj Veljeg Blata. Gradu koga su zbog obilja blagosiljala mnoga gladna crnogorska usta. Skadar, po broju konzulata u tom vremenu zvani „mali Carigrad“.
Saradnja Kuča sa Osmanlijama preko kufina nikada prijestolnom Cetinju nije bila po volji. Francuski i ruski konzuli iz tog grada uz rijeku Bojanu svjedoče izvještajima da je sve to podsticano i od osmanskih vlasti u Podgorici. Od Skadra sve vrijeme tekla je trgovina, selilo se često i zbog dobiti, a upadi četa sobje strane meke granice bijahu uobičajeni. Crnogorci i poturčena raja – vavijek u međuplemenskim glođanjima. Albanci – kako kad i kako kome. U to vrijeme Marko Miljanov, slavljen od Kuča po svim nahijama, nakon pohara, o kojima se svjedočilo na razne načine, a jednako proizvoljno, prilježno je kao perjanik uz dvor čuvao stražu Danilu knjazu. Kasnije, u svojim bilješkama o Kučima, bivajući uz svoju miljenicu Stefu, kći hercegovačkog trgovca iz Nikšića, pisao je i sam o toj stradaniji svojih plemenika opširno, sa neskrivenom odioznošću, rečenicama tek priučenog analfabete, ne optužujući posve kaznenu misiju vojvode Mirka, već, navodno, i neke Crmničane. Neiscrpna nadgornjavanja crnogorska za i protiv Knjaza, za i protiv Kuča.
Skrbljeno, a nedugo potom i usvojeno od ugledne familije, siroto dijete se školovalo i ostalo do vremena kad je od dobrotvora zatražio da se osamostali. Ispratili su ga s blagoslovom i punih bisaga. Po prirodi krotak i radišan, počeo je da trguje o svom trošku i za svoju dobit, šireći stazu svom napretku. Na njoj, oprezom a dosta brzo, kretao se prema bogatstvu. Vrijeme mu je po svemu išlo naruku. Ubrzo je sreo i saputnicu, jedinicu tajanstvenog trgovca rogatom stokom iz Miridita, i u brak ušao sa nepunih dvadeset godina života. Tokom balkanskih ratova, udružen sa ženinom rodbinom, dopremao je potrepštine za svaku vojsku koja se tih godina slivala oko Jezera i Bojane. Početkom 1916. (kad je i Kralj Nikola sa svitom maltene u dan ušao i izašao iz grada koji nije dobio), nakon ulaska austrougarskih jedinica u Skadar, Vasilj uspijeva da sa komandom grada dogovori široku opskrbu vojsci i stanovništvu. Njegovom sticanju ništa nije stajalo na put. Kao svi valjani trgovci, dosljedno uslužan i tačan, a već poznat po dobročinstvu, prihvaćen je bio i od skadarskih samostalnih obrtnika, esnafa i nove vlasti. Slavio je dva Božića, a glasao se ortodoksnim Albancem. Svemu je znao vrijeme. Slutnja ga je vodila, a dobre namjere čuvale. Žig teškog djetinjstva i sirotovanja nikad nije zlobom prekrio njegovu plemenitost. Dio dobiti odlivao je potajice sirotima na sve četiri strane svijeta. Vraćalo mu se višestruko.
Nikola Naumov svog prijatelja, višestrukog kuma, upoznao je netom što se sa porodicom za stalno nastanio na ovim prostorima. Jedan od onih gotovo slučajnih susreta koji se posreće čovjeku: sretnu se srodne duše, dva mudra i vrijedna trgovca, oprezni u prvom poslu, potom zauvijek odani jedan drugom; poslovni interes to lako uveže u neraskidiv lanac drugovanja do kraja života. No u jednome su se razlikovali: Vasilj nije bio cicija (umjereno je poklanjao da bi poslu ugodio), Nikola jeste – sitničavost, kadšto bez osnova, postala je mana. Mogućeg novog siromaštva prvi se nije bojao, drugog su od pomisli na gubitak groznice tresle. Imati puno Nikoli nikada nije značilo i – dovoljno; tu se krila jedna od nevolja njegove prirode. Njegov kum pak jednako je jurišao na dobit, ali s mjerom koju je čuvala njegova narav.
2.
– Vasilije, Bogom pobratime!
– Da si zdravo, Naumov Nikola!
Sjedjeli su jedan naspram drugog na čardaku ukraj kuće. Bijaše to divanhana na spratu, otvorena prema rijeci i gotovo sva u pendžerima, u koju se Vasilj često sklanjao, sam ili sa prijateljima. Da u nemir vode gleda, smišlja nakane, razmjenjuje iskustva s ljudima, sa bliskima rješava dileme. Ponad zida njegovog doma, zapravo nad ivicom kojim je završavao džardin, izdigla se ta sobica s lijepim pogledom, sagrađena od drveta. A nedaleko od nje tekla je, šumjela zelena voda Bojane. Brzaci su sredinom toka vrtjeli paučinu koja je dolijetala sa jablanova koji su se nazirali s one strane obale, tamo gdje se skrilo selo Široka.
Poput iskusnog frenologa koji kao da opipava lobanju prijatelju, traži jutros Vasilj vješto skrivene duševne boli, nemire u koje je Nikola upao, a ne da to priznati. Osjetio je smušenost i htio da pomogne. Poznavao ga je dobro. Učevan više od Nikole, znao je Vasilj da govori grčki, engleski, italijanski i njemački, razumio se u mjenično poslovanje, imao bolji uvid o kretanju evropske robe i novca. Najzad – sakupljanje zlata i dragocjenosti bila je njemu pasija, a za takvo što samo su òbučene glave spremne. I duševniji on bijaše od svog gosta, sigurniji bar za onoliko koliko je od kuma bio bogatiji dobrima zemaljskim. Usput su razmišljali i o zajedničkim poslovima koji ih čekaju, kovali planove za novo vrijeme, tražili načine kako da nadvladaju prepreke. Iskusni trgovci uvijek nađu dobra rješenja za poslove kojima se dadnu. Pomenu mu i mladog Perovića. Pita ga: „Hoćemo li udovoljiti hadžinici Hristobinki? Dade mi u zadatak da joj za tvoju Elefteriju muža nađem… Dopade li se tebi obućar?“ „Momak je na svom mjestu.“ „Zdravi su i radišni, i on i sestra mu. Tu ne treba mnogo da se vaga.“ „Onda da to oposlimo, prispjela je za dom“, lako odgovori Nikola, jednako kao da mu je kći goveče namjereno prodaji. „Kad se vratiš reci Hristobinki da ću ja uglaviti dan vjeridbe, a ti budi spreman: u malo vremena gosti će ti stići“. „Dogovor je valjan. Hvala ti na trudu.“ „I da je nešto više, kumašine… za našu Hristobinku“. Pa nastavi, jednako mirno, nutkajući Nikolu dugim talijanskim cigarama:
− Kumašine, ti se zaljubljen! Toliko da si i Hristobinku prepao. Piše mi naša starica: glavu moje dijete gubi, opija se, čuda čini, što nikad dosad nije… Ma, pravo reći, imalo te što i zanijeti – Venera je krasotica… Ne krij ono što se skriti ne da.
− Prijatelju, dobro mi je s njom. Samo – dokle?
− A još zadugo, sva je prilika. Da se ne nađeš uvrijeđen – mijenjaš svoje supruge kao gazda akcije na berzi.
− Ne šali se tako sa mnom. S toliko djece a bez žene…
− Toliko djece, pa iznova ženidba. Sila si ti, prijatelju! Treba tome snagu imati.
− Bojazan se u meni sada krije. Mlada je, dijete do jučer…
− Venera?
− Ona.
− A ti u najboljem dobu.
− Misliš li tako?
− I kažem tako, prijatelju moj.
− Ova će me ukopati.
− Hoće, ako joj se dadneš.
− Krije se u njoj vrag.
− Ti si ga unio.
− U svakoj ženi on čeka, evo je i mene smutio…
− Ne budi nakraj srca, nije preša tako misliti. Slatko se svakom muškom takvim šejtanom hrvati.
− Žene će svakako promijeniti svijet.
− Tačno, kumašine. Oduvijek je tako, samo se muškarci mijenjaju, ne i žene.
Vasilj ustade i iza ikone sveca Arhangela na zidu pažljivo izvadi smotan papir. Pruži ga Nikoli koji ga nevoljno primi, misleći da su u hartiji novci. („Opet je Hristobinka na sve mislila!“) Ali se prevario. Odmota hartiju. Na dlan mu legoše dvije nove lične karte (librezat njofëtimit). Na tvrdom voštanom kartonu utisnut pozlatom dvoglavi orao, ispod krupnim slovima REPUBLIKA SHQIPTARE. Na poleđini njihova imena i prezimena i podaci ovjereni pečatom, potpisom skadarskog prefekta policije i datumom (Nënshkrimi i Prefektit, Shkodër, me 28. 2. 1924.). Na sve je mislio dobronamjerni prijatelj. Uz lične dokumente Nikola sada ima i ovjerenu crkvenu vjenčanicu (na papirusu piše na albanskom i grčkom, pečat utisnut u žuti vosak potvrđuje: sveta veza sprovedena po kanonu Albanske pravoslavne autokefalne crkve, u crkvi Aleksandra Nevskog), kao i potvrda o uredno plaćenom porezu državi Albaniji za Nikolin dućan. Uz sve to i radna dozvola za Veneru Nikole Naumova, novu radnicu u dućanu iz Paruce.
Drži Nikola među svojim dugim prstima prohodnice kroz Albaniju, smiješi se mudrosti prijatelja. Milo mu što ima takvog čovjeka uza se, pažljivo sluša što mu Vasilj kaže: „Budite na oprezi što govorite tokom kontrola koje su učestale u čitavoj zemlji. Lične karte neka su uz vas sve vrijeme dok ste u Albaniji. Od sada vi ste žitelji ove države. Da ne bi pogriješio i da ti ih ne nađu, vaši pasoši Kraljevine SHS ostaće kod mene na sigurnom. Čekaće vas kad dođe dan da se vratiš. Već ti je Hristobinka rekla: Venera ostaje kod nas do poroda i neko vrijeme formalno će raditi u vašem dućanu. Sve mi je starica javila o vašim nestašlucima – nadzor nad poslovanjem i dobit moja su briga. Niko neće posumnjati u valjanost vaših ličnih dokumenata, dobijeni su s najvišeg mjesta. Ti si se sada oženio, putujete na odmor, tebe i poslovi čekaju na sjeveroistoku zemlje. Kod onih koji su tvoji znanci, i kod zemljaka u selu i Korči, ne ulazi u dugu priču. Oni će ti pominjati svoju novonastalu muku zbog Zogua, ali ti se na to ne osvrći. Obavi što si naumio i – uživaj sa mladom ženom kraj sebe!“
Gleda u lice Vasilja Johanija. Čovjeka koji nikad pogriješio nije, ako takvih na svijetu ima. Umjeren, meke riječi, a tvrde vjere u poslu. Bratski savjetnik, povjerljivi partner, siguran u procjeni, ljude čita lakše nego arapsko pismo. Pamti Nikola da je njegov kum svako zlo na dobro obrtao, opasnost mekotom sklanjao, s ljudima i za ljude uvijek na lice. Bijaše, tako, jednom s njim u kafani skadarskog hotela „Kufo“. Uglednici za stolom vode razgovor (poratno je vrijeme, vojske tek što odoše iz Skadra, a albanske patriote kivne na crnogorsku opsadu i njihove pljačke po mahalama), gotovo zađevicu o tome da li su njih dvoje, Nikola i Vasilj, za danas i sjutra, Albanci ili Crnogorci, neka se gospoda izjasne. Nikola ćuti, njemu je svejedno ko je, preko nosa mu je da takvo što iznova mora da pominje. Društvo, pak, hoće da se upravo o tome govori. U tom nezgodnom času Vasilj, miran, ispriča priču. Priču o pijesku i vodi. Koja uči koliko je besmislen svaki upit o tome ko je ko i za koga je ko, za žitelje graničnih teritorija gdje su nemiri sudbina. Za ljude koji, uz tri vjere rastući, ali svoj posao i brigu vodeći, mogu mir naći i dilema o rodu i imenu se riješiti. Jer ih tako uči muka života i obaveza druželjublja.
Vasilj: „Pijesak su i Albanci i Crnogorci, a plimski udari Jezera i Bojane vječni. Brojne okupatorske vojske dolaze i odlaze, nevremena s nebesa i svako zlo sa tla. Jad umah stigne, ne da ti da se sabereš, pa se ogriješiti o boga i ljude nije teško. Kad jedna od takvih poduha nadre, ona podigne i sobom nosi sav pijesak sa dna, jer je najlakši i ni zaš to vezan. Razvlače se zrnca pijeska gore i dolje, lijevo i desno, motaju ga struje. A kad se voda povuče, ispod sunca i nebesa, pijesak nije više tamo gdje je bio, ali je i dalje pijesak, doduše pomiješani pijesak. Tu je sva istina o nama i našem porijeklu. Ne zna se koliko je krvi jednog naroda sliveno u drugom, i obrnuto. Zna se samo da je vrijeme beskrajno, mi sav vijek na iskušenju, ali, osuđeni životom, primorani na miješanje. Zato nas ne pitajte, sebe pitajte, naći će svako od vas pošten odgovor.“
Ko je mogao odoljeti ovakvoj skaski, što se imalo prigovoriti kȃzanom, kad su svi u društvu znali i za crno i za bijelo u svojim životima…
Nikola se, te večeri u divanhani, sjeti neobičnog momka koga je srio pred crkvom. Upita kuma za njega. „Pitaš me za pjesnika Miloša Đerđ Nikolu, veliku nadu albanske književnosti?… Skroman je i trpeljiv, djed mu je ovamo davno stigao iz debarskog kraja. Nažalost, bolestan je na plućima – nasljedno je to kod njih.“ „A zašto ga nije bilo na svadbi?“ „Stidi se, obziran je. Pomagao sam njemu i njegovima u više navrata, pa se sklanja, kao da mi je što dužan. Inače je društven, voli ga omladina, čini mi se da vijećaju tajno, htjela bi mladost da uvede neke nove regule u društvo, sanjaju neki novi svijet. Ma, nije to za tvoje uši… Miloš ima rodbinu u Tivariju i Porto Hendeku.“
Oči Vasilja Johanija biseri su koji blistaju kao da je u njima milion iskri, bucmasto lice jedri se od zdravlja, lice čovjeka koji zaspe čim glavu na jastuk položi. Dostojanstven stav bogataša koji uzdignute glave stoji predanj i koji je sačuvao svu krotkost i smirenost ovoga svijeta, pa ima još mjesta da dobro učini. Bio je religiozan, odan sjenkama svoje teške prošlosti, koje je prekrilo zadovoljstvo životom. Brak bez djece, ali supružnici ne očajavaju što im život nije podario porod. Zadovoljni jedno drugim – nježna ljepotica i trezveni domaćin. Koji se slade skladnim životom. Ne pate jer su jedno drugome sve blago svijeta. Reče jednom on Nikoli: „Davno smo Fljaka i ja tu ranu zacijelili. Nemati djecu samo je jedna rana, a imati ih – hiljadu; sve dok se diše, roditeljstvo je robija, s dolaskom djece od svega se opraštaju otac i majka, izuzev slasti da to jesu: otac i majka. Nama se to nije dalo, bože moj!“ Putovali su svijetom kad god se moglo. Obišli su Grčku i Italiju, otišli dva puta u Jerusalim do svetog Groba, u srbijanskim lječilištima na glasu blažili kostobolju od skadarske vlage, melemima vazdušnih banja u Sloveniji krotili prsa pred starost, po Primorju Zetske banovine tražili mirne kutke, bili sobom zadovoljni, u smirenosti milovanja i međusobnog poštovanja.
Nastavlja Vasilj da govori:
„Dosad je grčko i slavensko stanovništvo moglo biti zadovoljno, napredovalo se u pravima manjina stečenih pod Otomanima. Djeca pravoslavaca bili su štićenici svake crkvenoškolske opštine, ruski konzulati u Skadru, osobito onaj grčki u Korči, pomagali su vjernike i građanstvo. Danas se u javnom životu sprovodi albanizam, otvoreno se traži promjena prezimena, teži se asimilaciji, kadšto su pritisci vlasti i represivni. Momak Miloš je ovdje pohađao osnovnu školu na srpskom jeziku, danas nje nema. Škole se zatvaraju, crkvi i sveštenstvu onemogućava se misija, narodni prvaci se protjeruju u logore po donjoj Albaniji, često se zabranjuje upotreba maternjeg jezika, policija i doušnici skidaju starinama crnogorske kape i cijepaju ih. Sve ja to vidim, ali se ne želim miješati. Albanija je moja domovina, Crna Gora mi nije dala ništa do patnju. Ovdje mi je dobro i, sramota je reći – cijenjen sam građanin Skadra. Ipak, dajem ti na znanje da ne teče sve po pravdi boga istinskoga. Kretaćeš se gradovima, susretati stare prijatelje, nastoj da i nove stekneš… samo: ostavi se komentara. Znam, znam, nisi ti od onih koji avetaju! Ipak: ideš u Hipnoi, odmaraš se ponešto i posluješ, a ženu ćeš s makanjom ostaviti u Skadru – ne daj se zavesti glasinama… Jeste, počeo je opšti pritisak na nealbansko stanovništvo. Traži se lojalnost svih nealbanaca ovoj državi. Amet Zogu želi da ovakvim postupcima uvjeri Albance u svoju patriotsku misiju – svim sredstvima nastoji da se zaboravu preda njegov pohod na vlast uz podršku srbijanskog novca i vojske. Ali zna taj lisac svoj narod: lakomisleni i odani su njegovi podanici. Otuda je narasla presija na crnogorski i srpski živalj u Skadru, traje kontraudar na sve grkofile duž Čamrije. U posljednje vrijeme javljaju se u potaji i aktivnosti partijskih grupa s podukom od Sovjeta, traže neku opštu pravdu za sve ljude, ali ja o tome pogotovo neću ništa da znam. Zar može stići vrijeme kad će svi ljudi među sobom biti braća po imetku, pa da se dijeli svakom na istu mjeru? Izgledaju li tebi isto pas i mačka? Ni religija takvo što valjano nije obavila toliko vjekova unazad, zar se ta promjena može desiti u svijetu kome je jedino pravilo da je vukovima jagnje najslađi zalogaj! Trgovac sam i uglednik u varoši – samo to nastojim biti. Držim se svog posla. A dolaze mi neki ljudi, agituju, pričaju bajke. Ne progovaram, udaljim se. Komunizam iz Rusije! Ubrani me, Bogorodice, dara takvog! Za mene i Fljaku mnogo je lijepih događaja da bih se bilo kom novom talasu olako okretao. Ionako se sav život dijeli na ono što trebaš i na ono što ne možeš.“
(odlomak iz rukopisa romana NEMOJ PLAKATI)
