Foto i video: Nikola Vujović / Fokalizator

Donosimo izvještaj s prvih podgoričkih Dana Mirka Kovača, o kojima se već govori i piše kao o jednom od najznačajnijih kulturnih događaja u 2024. godini


Prvi podgorički „Dani Mirka Kovača“ koje je organizovala izdavačka kuća Fokalizator 13. i 14. decembra 2024. godine nijesu samo osvježili sjećanja na istaknutog književnika rođenog u Crnoj Gori, već su vratili publiku i brojne govornike u vrijeme kad se jedna velika država koju je Kovač iznimno volio cijepala na djelove, što je uslovilo brojna druga „cijepanja“ u međuljudskim odnosima. Kovač je bio žrtva takvih odnosa i to je jedan od razloga zbog kojih je, uprkos literarnom geniju koji je tinjao i goropadio u njemu sve do posljednjih dana, često bio preskakan i zanemarivan.

Urednica programa Sanja Vojinović istakla je da su, osim organizatora, za festival velikim dijelom zaslužni i Božo Koprivica, dramaturg i književnik, kao i reditelj Andro Martinović.

– Zahvalnost dugujemo i firmi Metropolis koja je marketinški podržala ovu manifestaciju, a bez podrške Ministarstva kulture i medija festival se ne bi održao – istakla je Vojinović i dodala da se 26. decembra navršilo 86 godina od rođenja Mirka Kovača.

– Rođen je u Petrovićima pored Nikšića, u Crnoj Gori. Svojim stvaralačkim radom, pisanjem, događanjima i svim onim što mu je život donosio kada je u pitanju njegov stvaralački rad nametnuo se kao pisac bespoštedan prema sebi i drugima, pisac upečatljivog i lapidarnog jezika, poeta i nadasve veliki čovjek. Prošlo je 11 godina od kada Kovač više nije sa nama, no, evo je večeras kao što je to i Miljenko Jergović kazao, prisutniji više nego ikada – rekla je Vojinović i zvanično otvorila manifestaciju i izložbu fotografija pod nazivom „Vrijeme koje se udaljava“.

Nije ni čudo da je njegova sudbina bila slična kao i Bogdana Bogdanovića i drugog velikog pisca, Danila Kiša, rekao je reditelj Branko Baletić.

– Da je ta sredina prepoznavala one koji znaju istinu o njima i da su se potrudili da im skrate život. Njega je nerviralo to što ljudi ne shvataju šta se s nama dešava i kako će se ta priča završiti. Po njega svakako tragično. Za one ljude koji misle da je on, eto, izabrao lakši izlaz i otišao u Rovinj, ponavljam: on nije otišao, on je protjeran iz Srbije. Danas je bolja situacija; danas bi ga likvidirali na mjestu, ne bi ga ni protjerali – rekao je Baletić.

Književnik Srđan Tešin je rekao da kad pričate o knjigama Mirka Kovača, morate da kažete koja izdanja i koji je naslov.

– Zato što isti naslov „Grad u zrcalu“ koji je objavljen u Frakturi u Zagrebu nije isti onaj koji ja imam kod kuće, koji je objavio B92. Mirko je imao tu neku potrebu da izmijeni, da promijeni. Ono što je veliki problem sa djelom Mirka Kovača to je što ga nema. Posljednja knjiga koja je objavljena u Beogradu je „Vreme koje se udaljava“ 2015. godine. Dakle, 10 godina nije objavljena ni jedna jedina knjiga Mirka Kovača. Vi imate kompletnog Pekića u Laguni, kompletnog Kiša u Arhipelagu – rekao je Tešin.

Književnica i književna kritičarka Dragana Erjavšek podsjetila je da je ovo vrijeme „samoprozvanih moralista, humanista, ispravnjaka, znadovišta koji o sebi govore u trećem licu“.

– Prepoznavao ih je Mirko Kovač kao što se prepoznaju duše onih koji će jednom zajedno praviti djecu. Pravili su se da ga razumiju, a onda su prestali da se prave, i najviši domet im je bila spoznaja da ih je pročitao i da im se podsmijava ili još gore – da ih žali. Ovi novi, koji se u njegovu „Molitvu“ uklapaju kao da je spjevana juče uglavnom i ne znaju da je postojao. Čak ni onda kad stariji pokušavaju da ga preventivno diskredituju pretačući gusle iz njegovih ruku u oružje kojim je sam sebe demantovao. Kovač ih naziva nesrećnicima koji su sami za tu nesreću krivi, no je problem što je ta nesreća prelazna, utiče na sve druge, nažalost i one malobrojne koji u bezvazdušnom prostoru pseudočasti i kvazimudrosti ne dolaze do izražaja. Njegova molitva obuhvatila je i podignute ruke bez glava i kičme, nadobudne i bezobzirne, umišljene i predumišljene… a jedan od razloga što su takvi je i taj što nijesu čitali Kovača i njegove savremenike. Ne čitaju ništa, zapravo – rekla je Erjavšek.

Književnik Dragan Radulović je podvukao da mu je Kovač otkrio što se radi s dokumentima, s estetski indiferentnom tekstualnom pričom.

– To mogu da budu novinski citati, to može da bude već estetski iskorišćena tekstualna cjelina, dakle odlomci iz romana i tako dalje. Ovaj majstor zaista čini da ti estetski indiferentni tekstovi zadobijaju svoju estetsku relevantnost. Kako se to zbiva? Možda bi trebalo ponovo pretresti „Evropsku trulež“, upravo one djelove gdje autor-majstor raspravlja o pitanju forme, ili kako je rekao Danilo Kiš: „Muči me vječni problem forme“. Formu treba razlikovati od arhitektonike. Arhitektonika je nešto sasvim drugo. Kako Kovač na jednom mjestu kaže: do forme se dolazi upravo kroz proces pisanja i to razgrađujući prvo fabulu, odnosno pomjerajući tačke gledišta, kombinujući različite stilove i tonove unutar teksta da bi se otvorio onaj maestralni neponovljivi misterij, kako veli Kovač na par mjesta, dobre, majstorke proze – rekao je Radulović.

Književnik Božo Koprivica pozvao se na scenu iz „Ruganja s dušom“ kad Kuzma, Kovačev omiljeni junak, udbaš od rođenja koji je izašao iz rata kao kapetan, sjedi s majkom na terasi i gađa u psa profesora Vilića koji je imao ortopedsku cipelu i bio je protiv vlasti.

– Dugo nišani i majka se plaši da li će da ga pogodi. I kad mu raznese glavu, pokuša da pomjeri dječaka, ali dječak je ostao uz psa, bez obzira što je vidio cijev puške. Taj dječak je bio Mirko Kovač, a profesor Vilić je na to rekao: „Znam da će ovaj dječak opisati ovu situaciju“ – ispričao je Koprivica. Tome je dodao i anegdotu o tome kako se igrao fudbal u Petrovićima.

Uz dobrodošlicu čuvenom književniku u Podgoricu, književnik Balša Brković se prisjetio rečenice iz romana koja je bila štampana na zadnjoj korici Prosvetinog izdanja „Uvoda u drugi život“.

– Uprkos gorkoj intonaciji, ili baš zbog nje, tada sam to tek osjećao, a danas vjerujem da je riječ o uputstvu piscima, savršenom krokiju onoga što je suština spisateljskog posla. „Uredan život, mirovinu, srdačnost s ljudima, nedjeljne blagdane, putovanje u zavičaj, ugled među rodbinom, porodična zadovoljstva, davanje bližnjima, prijateljstva, ljubav, sreću u jednostavnostima, radosti u svakodnevnom, darovanja deci, mirnu savjest, staleške obaveze, konačno i vlastitu smrt, sve, sve ću to pokvariti svojim knjigama!“ – podsjetio je Brković.

Profesor i književnik Vladimir Vojinović je rekao da se ni mnogo veće sredine ne bi odricale autora kao što je Kovač.

– Pretpostavljam da svi smo toga svjesni da ova regija funkcioniše u skladu sa eho-komorama, sa nekim balonima u okviru kojih egzistiraju istine. Vi da biste bili dio jedne eho-komore, da biste imali privilegije te eho-komore, morate ponavljati te istine koje se odbijaju o zidove komore. Ukoliko pokušate da manifestujete drugu istinu taj balon puca. Plašim se da je Mirko probio nekoliko tih eho-komora i da je jedan od onih pisaca koji se kretao uskim kanalima između tih eho-komora i pretpostavljam da je to jedan od ključnih razloga zašto ga nijedna sredina nije prihvatila kao svoga. A plašim se isto da sve te sredine ne razumiju da je on ponajbolji afirmator njihovih socio-kulturnih kodova – rekao je Vojinović.

U toku prvog dana manifestacije „Dani Mirka Kovača“ promovisano je i najsvježije izdanje kuće Fokalizator, „Luda knjiga“ Boža Koprivice.

Drugi festivalski dan bio je posvećen Kovačevom dramskom angažmanu.

Poetika Kovačeva nije bila dobro skrojen komad u smislu ispričane priče nego koja proizilazi iz dramatis personae, koji proizilazi iz snažnog karaktera, rekao je scenarista Stevan Koprivica.

– A svi ti njegovi karakteri su autodestruktivni, autoinspektivni, ljudi koji pronalazeći svoju istinu dolaze do nekih velikih životnih istina koji su luzerski – rekao je Koprivica.

Rediteljka Radmila Vojvodić osvrnula se na karnevalizaciju stvarnosti, konstantu njegove poetike i objasnila je na primjeru teksta/predstave „Lažni car Šćepan Mali“.

– U jednu teatralizovanu priču, igre u igri, teatra u teatru, on upisuje dramski razne obrazine, razne identitete moći, konformističke, erotomanske, nadahnjujuće vladarske, identitet lašca, a u stvari plemenitog reformatorskog bića… I to je čudesno do koje mjere to radi, do koje mjere uspijeva da taj karneval i kontroverzu i političke moći, odnos podanika i moćnika isecira – rekla je Vojvodić.

Mirka Kovača citiraju taksisti u Skoplju, ispričao je glumac Svetozar Cvetković, posebno iz filma „Tetoviranje“ koji je režirao Stole Popov.

– Takvu apsurdnu priču je Mirko postavio i dao jednom tako sjajnom reditelju kao što je Stole Popov i ja sam prisustvovao prvoj projekciji tog filma gdje sam vidio pisca koji je oduševljen svojim djelom na velikom platnu. On je potpuno bio fasciniran, rekao je: „Ovo kao da ja nisam pisao“, toliko je film bio nadograđen. Tako da su ti njegovi tekstovi uvijek davali priliku autoru-reditelju da on to nadogradi, jer je baza bila čvrsta, radilo se tu o „Okupaciji“, „Uvodu u drugi život“, „Padu Italije“ ili o „Tetoviranju“ – rekao je Cvetković.

Reditelj Andro Martinović podsjetio je da je Mirko Kovač s jednim filmom („Mali vojnici“, 1967) predstavljao Jugoslaviju u Kanu one godine kad je festival prekinut, 1968. godine.

– Kasnije će mu na sličan način izmaći i Oskar sa ovdje prisutnim Lordanom Zafranovićem – rekao je Martinović.

Reditelj Miša Radivojević je pomenuo dva zajednička filma koji su Kovač i on radili: prvi „Noć od paučine“ i film po romanu „Uvod u drugi život“ koji je Mirko pokušao da nazove „Senke umrlih“, i tek se kasnije ispostavilo da je bio u pravu.

– To nije taj roman, jer da biste napravili pravu ekranizaciju romana treba vam mnogo ozbiljnije naoružanje nego što je pozicija jednog diplomiranog filmskog reditelja bez zaposlenja – ispričao je Radivojević i dodao da je film rađen u okviru dječije redakcije.

Lordan Zafranović, koji je režirao „Okupaciju u 26 slika“ 1978. godine, rekao je da se uz Kovača upoznao s brojnim slavnim piscima.

– To su bili ljudi koji su bili antinacionalisti koji su u tom nacionalizmu iz vlastite sredine vidjeli veliko zlo, i ušao sam na velika vrata na njihova usta. Njima je film bio neko čudo koje ih izvlači iz anonimnosti; bez obzira koliko je literatura u to vrijeme snažna, ali filmovi su u ono vrijeme bili čudo, to su bile uzbudljive avanture i gledali su sve, možda više nego mi koji se bavimo filmom. Bila nam je literatura nužna, bio nam je dijalog nužan – rekao je Zafranović.

Književnik Aleksandar Bečanović je Kovača uporedio s Pekićem koji je takođe pisao scenarije.

– Pekić je napisao nekoliko velikih filmova; dva njegova filma u režiji Mila Đukanovića su remek-djela, ali on nekako gubi interes za film jer trebalo je napisati sve one tomove, dok je kod Kovača interes za film supstancionalniji jer za razliku od Pekića u kome ne možete prepoznati filozofa, dubinskog posmatrača ljudske prirode kad piše za film, Kovačeve opsesivne teme kao što su pitanje zla, pitanje nasilja, možete naći u filmovima koji su snimani po njegovim scenarijima, jer mislim da je u Miši i Lordanu našao režisere koji su korespondirali s njegovim stavovima – rekao je Bečanović.

U toku festivala video-porukom publici su se obratili književnik i kolumnista Miljenko Jergović i Slobodanka Boba Matić.

Reditelj Lordan Zafranović je na kraju izjavio da je pratio i Dane Mirka Kovača u Rovinju, ali da mu se čini da je u Podgorici bilo „intimnije, jače, snažnije…“

Odlomke iz Kovačevih knjiga čitala je glumica CNP Ana Vujošević.

Pogledajte tridesetominutni video prilog sa prvih podgoričkih Dana Mirka Kovača: