Foto: privatna arhiva

Pokušavajući da otkrijem ono što još niko, do kraja, nije otkrio, uočio sam da me tom nedokučivom cilju uspješno vode književna djela  u kojima su autori majstorski iskazazivali rezultate njihovih duhovnih traganja. S obzirom da je u prošlosti saznavanje tajni o Bogu, prirodi i čovjeku bila privilegija odabranih  i njihovo otkrivanje  strogo kažnjivo (“Ne prosipaj bisere pred svinje”) mnogi pojedinci su, koristeći tajne sakrivene u simbolima, sticali nova saznanja.

Prošlo je mnogo vremena od kada su stroga pravila, čuvanja tajni, bila u primjeni i već odavno znamo da neke strogo čuvane tajne i nijesu zasluživale da se čuvaju zato što su novim saznanjima demantovne. Sloboda izražavanja sve je više bila aktuelna  što je rezultiralo da najumniji slobodnije iskažu rezultate svog traganja. Jedan od njih je dobitnik Nobelove nagrade za književnost, (1946) Herman Hese.

On je primjer kako sve  što podrazumijeva dugogodišnje  izučavanje i doživljavanje posebnog načina moralalnosti sa ciljem potčinjavanja  ljudskog, koje je u čovjeku, božanskom, može biti uspješno iskazano kroz  književne forme. “Hijeroglife” naše duhovnosti Hese dešifruje u lako razumljiv tekst,vrlo sadržajan, slojevit i poučan. Ne postoji značajnija tema o životu i njegovom smislu da se Hese njome nije bavio. Zato će ovo biti moj doživljaj samo nekih djelića njegovih traganja.

Svojim pripovjedanjem Hese nas uvodi temeljito, postupno i analitički u svijet duha i samoanalizu. On upozorava da su samo lična iskustva prava iskustva što upućuje na to da svako od nas mora proći sam taj put, nenametljivo nudeći  znakove na tom Putu i olakšavajući nam posao tragača za istinom i smislom govoreći:

,,Što čovek želi dovoljno snažno, to mu i polazi za rukom.”

On nas kao budistički mudrac vješto vodi kroz lavirint naše duhovnosti . Na tom Putu nema javne rasvjete i širokih bulevara. Taj Put osvjetljava svetiljka ljubavi i zajedništva – što više budemo voljeli to će naš Put biti bolje osvijetljen.

„Svi odgovori se svode na isto: život ima smisao samo kroz ljubav. To znači: što više volimo i što smo više sposobni, da pružimo sebe time je smisaoniji naš život”(„Moja vjera“).

Čovjek ide Putem koji je u njemu, na tom putu najčešće srijeće sebe, tek kada se oni dvoje upoznaju Put postaje vidljiv. Mi , ustvari, kružimo pod pravim uglom kružnicom koje nema, centar nam je jedini orjentir, žurimo polako ne znajući da li ćemo stići. Putujući putem kojim ga ljubav vodi ka središtu svoje duše,Hese uočava:

“ Ali kad ponekad nadjem ključ i potpuno sidjem u sebe sama gdje u tamnom ogledalu dremaju slike sudbine, treba samo da se nagnem nad crno ogledalo pa da vidim svoj lik, koji sada sasvim liči na Njega, mog prijatelja i vodju”(Demijan 1919).

„Ratove vode i mravi, države imaju i pčele, carstva stvaraju i hrčci. Tvoja duša traži drugačiji put i tamo gdje je ona uskraćena, gdje na njenu štetu postižeš uspjeh, ne cvjeta tvoja sreća. Jer, sreću može da pronađe samo duša, ne razum, stomak, glava ili novčanik” (1917. godine).

Da bi došli do većih nivoa saznanja potrebno je da, voleći, težimo mortifikaciji egoizma čiji je sadržaj osnovna prepreka na putu do istine.

„Kada neko traži – reče Sidarta – lako se može dogoditi da mu oko vidi ono što traži, da nije u stanju bilo što da nađe, da primi u sebe, jer misli samo na ono za čim traga, imajući svoj cilj opsjednut je tim ciljem” ( „Sidarta”).

„Ako posmatram šumu, koju želim da kupim, zakupim, u kojoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu, već samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novčaniku…Tako je i sa ljudima i njihovim licima. Čovjek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namjerom, sa zahtjevom gledam, nije čovjek, već samo mutno ogledalo moje volje”.

Oslobađajući se stega egoizma obogaćena znanjem („kad sa duše počnu padati okovi“ Desanka Maksimović).

“Duša se budi, mijenja ili jača time što se umjesto snova i unutrašnjih slutnji, iznenadno pojavljuje i dolazi poziv spolja, komad stvarnosti… Kao kad mlada biljka koja se dotle tiho i oklijevajući razvijala odjednom počne brže da diše i raste, kao da joj je u jednom času čuda odjednom postao jasan zakon njenog uobličavanja, pa sada svojom dušom teži da ga ispuni, tako je dječko, otkad ga je dodirnula čarobnjakova ruka, počeo brzo i žudno da skuplja i zateže svoje snage. Osjećao se drugačijim, osjećao je kako raste, osjećao nova napregnuća, nove harmonije između sebe i svijeta …Mogao je oslušnuti vjetar ili kišu, zagledati se u neki cvijet ili prugu rječne vode, ne shvatajući ništa, naslućujući sve, ponijet simpatijom, radoznalošću, željom da razumije, povučen od sopstvenog ja ka drugom, ka svijetu, ka tajanstvenosti i svetoj tajni, ka bolno lijepoj igri pojava.”  („Igra staklenih perli”)

Put do istine je nedostižan, zato je i rečeno; što smo bliži cilju bolje vidimo koliko je daleko. I Sokrat je rekao da su, izgleda, Bogovi istinu sačuvali za sebe a nama ostavili samo mogućnost da za njom tragamo. Zato i Sizif gura svoj kamen i u tome pronalazi dovoljno razloga da bude srećan. Zato je i Markes rekao : Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica. Ta naša želja da spoznamo istinu o našem duhovnom biću je izgleda san kome nije sudjeno da bude sasvim ostvarljiv ali teško tome ko ga ne sanja. Njegoš;” Čovjek čojku tajna je najveća”, “U grobu su od toga ključevi”.Ako je nedostižna , to ne znači da ne postoji!

„Istina postoji, dragi moj!  Ali “nauka” koju ti tražiš, apsolutna, savršena i koja jedino čini mudrim, ta ne postoji.  Nemoj ni žudjeti za nekom savršenom naukom, prijatelju, već žudi za usavršavanjem samog sebe.  Božanstvo je u tebi, ne u pojmovima i knjigama.  Istina ne živi, ne uči se.  Budi spreman na borbe.”

Tražeći da ga sahrane na lovćenskom vrhu, sa namjerom da nastavi borbu, o kojoj govori Hese, Njegoš je rekao:  … tamo đe munje tamu u svjetlost pretvaraju!  Tražio je Njegoš istinu i odgovore na mnoga životna pitanja, mislio da će munja čovjekovog znanja osvijetliti mrak neznanja. Tu, na vrhu Lovćena, gdje prestaje da postoji ono što vidimo i počinje nevidljivo, tu gdje prestaje znanje i počinje neznanje tu između… Tu je zastala Njegoševa borba.   Možda je zbog toga sada tu. Da nastavi borbu i putovanje u nepoznato. Da bude bliže odgovorima.

„Izdajstvo je kada se smisao za istinu, intelektualno poštenje, vjernost zakonima i metodama duha, žrtvuju ma kom drugom interesu, pa i interesu otadžbine.  Kada u borbi interesa i krilatica istina dođe u opasnost da bude obezvrijeđena, unakažena i silovana onako kao i pojedinac, kao jezik, kao umjetnost, kao i sve organsko i vještački visoko njegovano – tada nam je jedini zadatak da se usprotivimo i da istinu, to jest teženje ka istini, spasavamo kao svoj vrhovni stav vjere.” („Igra staklenih perli”)

Antagonizmi, ljudska dvostruka priroda i konačno težnja da se postigne ravnoteža ,čine značajan dio Heseovih pretraga:

„U svakom od nas postoje dva JA, a ko bi uvijek znao gdje jedno počinje a drugo završava bio bi potpuno mudar.”

U “Demijanu” kroz dijalog Demijana i Sinklera o spasitelju i Bogu dešava se upravo u vremenu kada Sinkler potvrdjuje svoju sumnju o postojanju dva svijeta u njemu -svijetlom i tamnom. Saznao je da njegov, prvi, svijetli ili dozvoljeni svijet čini jednu polovinu i da drugu, koju je potiskivao svojom voljom čini drugi, tamni i nedozvoljeni svijet.  Demijan postupno analizira postojeće da bi bolje istakao ono što smatra nelogičnim ili netačnim:

“Riječ je o tome da je cio ovaj Bog , starog i novog zavjeta, izvrsna figura, doduše, ali nije ono što ipak u stvari treba da predstavlja. On je sve što je dobro, plemenito, čisto, očinsko, lijepo, a i uzvišeno, sentimentalno-potpuno u redu! Ali svijet se sastoji i od ponečeg drugog. A to se onda jednostavno pripisuje djavolu i cio ovaj dio svijeta, cijela ova polovina prikriva se i prećutkuje. Upravo onako kako Boga veličaju kao oca sveg života, ali cio polni život na kome život ipak počiva , prećutkuju i još ga po mogućnosti proglašavaju za djavolja posla i krste ga grešnim!”

Ovdje je samo “dotaknuta” tema o porijeklu zla i da li su dobro i zlo djelovi istog cijelog, odnosno ko je stvorio dobro a ko zlo?  Ljudi su skloniji da stvarnost posmatraju iz djelova zbog čega su, često, o istom, tumačenja različita. Prisjetimo se činjenice da istina ne može biti dio, zato ne može biti ni dva tumačenja o cjelini. Ako vjerujemo da je sve što je dobro, stvorio Bog a sve loše Đavo tada bi bilo logično da imamo dva Stvoritelja bez obzira na vjetovanje da je jedan. Zato Hese kroz Demijana pravi zanimljivu analizu objašnjavajući  Sinkleru da bi,  po njegovom mišljenju, trebalo slaviti sve , cio svijet, što bi značilo da , pored službe Bogu, treba imati i službu djavolu ili bi trebalo stvoriti jednog boga koji bi u sebi uključivao i djavola. Naravno sve sa ciljem da se postupno dođe i do saznanja: “E ​​PLURIBUS UNUM” (“IZ MNOŠTVA JEDNO”).

Kroz ove i brojne komunikacije koje su nam velemajstorski predočene Hese nam poručuje da je neophodno” doći do samog sebe” i da moramo osluškivati svijet koji je u nama: 

“Ali svaki čovjek nije  samo on sam nego je i neponovljiva, sasvim posebna, u svakom slučaju važna i znamenita tačka u kojoj se ukrštaju svjetske pojave, samo jedanput tako i nikada više. Zato je istorija svakog čovjeka  važna, vječna, božanska, zato je svaki čovjek, dokle god smo živi i izvršavamo prirodnu volju, čudesan i dostojan svake pažnje.”

Potraga za istinom nije samo učenje od drugih već i učenje drugih. Jednadrevna mudrost glasi: Učitelj se pojavljuje kada je učenik spreman. A druga: Profesor je profesor tek kada shvati da je učenik. Vrata naše duše otvaraju se iznutra, zato niko ne može ući kada su  zatvorena (uzeti ili dati kada je šaka stisnuta).Ako vam je srce zatvoreno, skriveni zakoni života neće nam ukazati na pravi Put i više nikada neće zakucati na vaša vrata.

„On je pri tom otkrio dva otkrića: radost koju pričinjava presađivanje u druge duhove onoga što se duhovno steklo i da se pri tom vidi kako se to mijenja u sasvim nove oblike pojava i značenja, dakle radost u podučavanju; a onda, borenje sa ličnostima studenata i đaka, sticanje i vršenje autoriteta i vođstva, dakle radost u vaspitavanju.” (Herman Hese, „Igra staklenih perli”)

Oni malobrojni koji, zbog uspješnog obavljanja svojih DUŽNOSTI ili drugih aktivnosti budu prepoznati i izdvojeni osjetiće ono o čemu Hese govori:

„Ko primi poziv, taj uzima ne samo poklon i naredbu, taj uzima na sebe takođe nešto kao krivicu, kao što je vojnik koga izuzmu iz redova njegovih drugova i unaprijede u oficira, utoliko dostojniji tog unapređenja ukoliko ga više plaća osjećanjem krivice, čak i nemirnom savješću prema svojim drugovima .” ( „Igra staklenih perli”)

Što više osjećamo božansko u nama težeći da u odnosu na to upodobimo ono ljudsko sve više smo svjesni nesavršenosti zajednice ljudi…Da bi djelimično dočarao to osjećanje Hese u “Stepskom vuku” piše:

„Oh, teško je naići na trag božiji usred života kakav mi vodimo, usred ovog tako zadovoljnog, tako izrazito građanskog vremena, bez ikakvog duha, s pogledom na ovakvu arhitekturu, ovakve poslove i ovakve ljude. Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred sveta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače. Ono što se u meni događa u retkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svet voli i traži možda jedino u pesničkim delima, a u životu smatra ludošću. I odista, ako je svet u pravu, ako su ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi, zadovoljstva tako sitnim stvarima, u pravu – onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam odista, kako sam sebe često nazivam, stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.”

„Svako rođenje znači rastanak sa svemirom, znači ograničavanje i odvajanje od Boga, znači bolno ponovno postojanje. Vratiti se u svemir, poništiti patničko postojanje, postati Bog, znači: proširiti svoju dušu da bi mogla ponovo da obuhvati svemir”.

O potrebi da budemo autentični i da  se kroz saznanja razlikujemo od onih koji teže da budu kao drugi (psihologija mase ili stado) kopirajući greške, nasljeđujući misli i stavove neselektivnim putem, slijepo slijediti običajne i druge dogme… Hese kaže:

„Ima jedna vrlina koju veoma volim, jednu jedinu. Ona se zove svojeglavost. Tragični junak, svojeglavac, pokazuje milionima običnih, kukavica, uvek iznova, da neposlušnost prema ljudskim pravilima nije sirova samovolja, već vernost jednom mnogo višem, svetijem zakonu.”

U knjizi “ Između života i smrti” Milana Šarića izdate 2003. godine 100 značajnih ličnosti najrazličitijih profesija pitali su što je, za njih, smisao života? Među ispitanicima su bili akademici, vjerski poglavari, glumci, dželat, sportisti, radnici… Svako je imao svoj odgovor. Oni od kojih smo očekivali da nam autoritativno otkriju tajnu kazali su da odgovor nije dostupan ljudima. Oni koji su pročitali sve izjave anketiranih ostali su bez odgovora. Hesea niko nije pitao a dao je odgovor:

„Vjerujem da uprkos očiglednom besmislu život ipak ima neki smisao, predajem se, taj posljednji smisao ne mogu da shvatim razumom, ali spreman sam da mu služim, iako moram pri tome da se žrtvujem. Glas tog smisla čujem u sebi samom u trenucima kada sam zaista živ i budan. Ono što život traži od mene želim da pokušam da ostvarim čak i ako je protiv uobičajne mode i zakona”. (1930)

Ovu izjavu Hese je dao 32 godine prije smrti. Neke od njegovih misli iz ovog perijoda već smo citirali. Služeći glasu smisla koji je čuo u sebi dvije godine prije smrti napisao je:

„On će tek na kraju svog puta otkriti da je stupio u novu, veliku, ali nevidljivu zajednicu, koja obuhvata sve narode i religije. On će biti siromašniji za dogmatsko i nacionalno, a biće bogatiji kroz bratstvo s duhovima svih vremena i svih nacija i jezika.” (Hese, 1960.godine).

Djelo MORAL I DOGMA Albrt Pike je objavio 1871.godine. Na samom kraju je napisao: ” I, kao u svakom Trouglu Savršenstva jedan je tri i tri su jedan, tako je čovjek jedan, mada dvostruke prirode i on dostiže ciljeve svog postojanja samo kada su dvije prirode koje su u njemu u pravilnoj ravnoteži, a njegov život je uspješan samo kada je i on u harmoniji i lijep kao velika Harmonija Boga i Univerzuma”.

Znao je to Hese !

Jedna kineska poslovica glasi: „Žaba u bunaru vidi samo komadić neba, te misli da je to čitavo nebo”. Zato moramo biti vrijedni, ili gorivi kako često govorimo, da bismo stekli što više znanja za savladavanje ravnoteže, da bi nam bunari bili pliči a nebo veće. Zato se uvijek prisjetimo mudraca iz prošlosti ,kao što je bio i Hese, osjetimo toplinu njihovih duša („bratstvo s duhovima svih vremena”), oštrinu njihovog uma i zahvalnost što su nam ostavili alate i međaše da možemo da nastavimo posao koji su oni  davno započeli.

„Srce na svaki zov života mora

Spremno biti na oproštaj i nove početke,

Da bi se hrabro i bez tuge

Podalo novim, drugim okvirima.

Neka čar se krije u svakom početku,Ona nas štiti i pomaže nam živjeti” (Hese)