Foto: privatna arhiva
Donosimo intervju s albanskim pjesnikom Agimom Vincom. Agim Vinca je rođen 1947. godine u Velešti, kod Struge u Makedoniji. Doktorirao je iz oblasti albanskoga jezika i književnosti na Univerzitetu u Prištini, đe je redovni profesor na Katedri Filološkoga fakulteta i predaje albansku savremenu književnost. Živi i radi u Prištini. Razgovor s Vincom, povodom nedavnog publikovanja njegove dvojezične zbirke pjesama u Crnoj Gori, vodila je Lida Vukmanović Tabaš, urednica knjige na crnogorskom jeziku. Ovaj prilog dio je Fokalizatorovog projekta koji je podržalo Ministarstvo kulture i medija sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medij
…U Crnoj Gori boravio sam više puta. Prvi put u životu sam preko Crne Gore prešao davne 1970. godine, kao student četvrte godine. Išli smo na ekskurziju u Italiji, grupa studenata, sa našim profesorima; putovali smo autobusom iz Prištine preko Peći, Čakora do Tivara (Bara), odakle smo brodom nastavili put za Italiju, na liniji: Bar – Bari. Danas dok sam kolima otputovao iz Prištine śetio sam se mog prvog susreta s ovom sredinom.
Bio sam i gost Sajma knjige u Ulcinju 2007. godine. Tim povodom meni je učinjena čast da otvorim Sajam, zajedno s organizatorom, tadašnjim predśednikom opštine Ulcinj, i tadašnjim ministrima kulture Albanije i Crne Gore. Još se śećam jedne svoje metafore koju sam tom prilikom izgovorio: „Ulcinj izgleda večeras kao otvorena knjiga…” Nijesam to izmislio ranije, ispalo je spontano, dok sam s tribine posmatrao more na jednoj strani, grad na drugoj, a ispred sebe publiku, šarenu po uzrastu, po izgledu, po odijelu i pripadnosti. Na programu Sajma bilo je i književno veče posvećeno meni, đe su o mom stvaralaštvu govorili predśednik Udruženja albanskih izdavača Fatmir Toçi (Toči) i moji prijatelji pjesnici Ali Podrimja i Basri Çapriqi (Čaprići), nažalost pokojni. Veče je održano na Tvrđavi i bilo je veoma pośećeno.
Posljednji put ođe sam bio prije skoro pet godina, avgusta 2021, takođe na Sajmu knjiga. Na programu je bilo veče o velikom crnogorskom pjesniku Radovanu Zogoviću. I tada sam podśetio da kako je, dok je zloglasni akademik Čubrilović u svome zloglasnom elaboratu o rješavanju ‘arnautskog pitanja’ predložio nasilno proćerivanje Albanaca sa njihovih ognjišta, pjesnik Zogović napisao dirljive stihove o metohijskom seljaku pod imenom Ali Binak, kome je oduzeto imanje i ugrožena i fizička egzistencija. Dok je prvi tražio i ubijanje kućnog psa, kao forme pritiska nad Albancima, drugi, autor nezaboravnog ciklusa Došljaci – Pjesme Ali Binaka, oplakivat će ubojstvo ‘svete tice rode’, koju pogađaju s tri puške, dok se na odžaku klanja Alahu”. Moj tekst „Bard čije riječi ne umiru” objavile su „Vijesti”, a nakon toga, telefonirali su mi dva Zuvdija Hodzić i Branko Pavičević.
Ovo je prva Vaša knjiga na crnogorskom jeziku. Kako ste reagovali na prijedlog našeg kolege da se Vaša knjiga prevede na crnogorski jezik i objavi u ediciji MOSTOVI Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva?
Bio sam prijatno iznenađen prijedlogom, a počašćen sam činjenicom da je moja knjiga izašla u ediciji MOSTOVI, u kojoj su objavljena djela značajnih književnih velikana. Ali dozvolite mi, da napravim jednu digresiju. Godine 2019. objavljena je moja knjiga pjesama u Sarajevu na bosanskom jeziku. Namjeravao sam da idem na promociju knjige u Sarajevu, đe sam davne 1985, tada još mlad, napravio antologiju albanske poezije u Jugoslaviji na „Sarajevskim danima poezije”. Bilo je odlično primljena, mada su je neki kritikovali kao tobože „etnički čistu antologiju“. Namjeravao sam, ponavljam, da idem u Sarajevo, ali, naišla je pandemija i sve je propalo. Kako odnosi Kosova i BiH nijesu bili na zavidnom nivou, nijesam mogao da pratim sudbinu svoje knjige. Nijesam išao u Sarajevo, a pandemiju sam proveo u svom stanu u Prištini, đe sam pisao knjigu „Ispovijesti iz karantine“, koja je 2020. bila najčitanija knjiga na Kosovu. Situacija sa Crnom Gorom je sasvim drukčija. Knjiga „Pokloni mi svoje oči, Homere“ bila je izložena (i predstavljena) na Sajmu knjiga u Tirani, novembra prošle godine. S urednikom Dimitrovom Popovićem, bio sam u kontaktu prije i nakon izlaska knjige. Zadovoljan sam izdanjem u svakom pogledu, tim više što je dvojezična. Meni je izašla i u Francuskoj dvojezična knjiga: Une cloche à ton cou (Zvono na vratu) u prevodu Aleksandra Zotua, koji ju je preveo na francuski, kao i Kadarea, Ali Podrimju i Xhevahira (Dževahir) Spahiua.
Knjiga na dva jezika pruža širu mogućnost za učenje dva jezika. Budući da je Vaša pjesma „Drilon” uvrštena u program Albanski jezik i književnost, vjerujem da će veći izbor biti koristan resurs nastavnicima. Kako bi takva knjiga, konkretno na albanskom i crnogorskom, bila prihvaćena u kosovskim i makedonskim školama?
Na ovo pitanje odgovoriću pismom koje mi je uputio povodom izlaska moje knjige u Sarajevu moj prijatelj Gjokë (Ðok) Dabaj, koji je porijeklom iz ovih krajeva, ali živi i radi u Albaniji. Piše na oba jezika. Dozvolite mi da pročitam dio ovog pisma. “Čitajući zbirku izabranih pjesama Agima Vince, u mojoj se glavi vrćelo niz pitanja: Koliko i kako narodi ovog poluostrva poznaju jedan drugoga? Koliko i kako Bosanci poznaju Albance? Koliko i kako Crnogorci poznaju Albance? Koliko i kako Srbi poznaju Albance? I obrnuto: koliko i kako Albanci poznaju Srbe, Crnogorce, Bosance? I još dalje: koliko i kako, naprimjer, Srbi i Crnogorci poznaju samog sebe, Srbe i Crnogorce, u odnosu prema nama Albancima? Ovo posljednje pitanje bi trebalo ponoviti nekoliko puta. Ponoviti i razraditi. Da bi se dobio odgovor na ova pitanja, dovoljno bi bilo nabrojiti naslove knjiga albanskih autora prevedenih na južnoslovenske jezike i naslove knjiga srpskih, crnogorskih, bosanskih i hrvatskih autora prevedenih na albanski jezik. Naši narodi malo poznaju kulturu jedni drugih. Mislim na kulturne informacije. Jer informacija o ‘zvjerstvu’, o ‘divljaštvu’, o ‘krijumčarenju’, čas s navodnicima, čas bez navodnika, u najvećem broju slučajeva prenesenih usmenim putem, ima na pretek. A sasvim je razumljivo: tu đe nema istinskog institucionalnog poznanstva, imaće u obilju lažnog ili polulažnog poznanstva. Pa će sve to u našim svakidašnjim dodirima prouzrokovati neprekidnu mržnju i neprekidno neprijateljstvo. Najefikasnije sredstvo zavađanja naroda jednim s drugima je naduvanje lažnim ili iskrivljenim pričama, otklanjajući sve što je pozitivno i kod jednih i kod drugih. I ova zbirka Pokloni mi svoje oči, Homere, koja je u nešto drugačijem sastavu objavljena na bosanskom jeziku s naslovom „Anđeli propovijedaju jutrom” prigodna je prilika da se čitaoci i iz Hrvatske, Srbije, koliko toliko upoznaju s albanskim duševnim bićem. Čitava je ova zbirka pjesama vrijedna sveobuhvatnih antologija pjesama ne samo našeg podneblja nego i svjetskih srazmjera. Da napomenem samo dva primjera: Izvrsna balada s naslovom ‘Posljednje putovanje moje sestre’ mogla bi ući u bilo koji udžbenik srednje škole. Takođe i pjesma ‘Ptice’, koja bi bila prigodna za obradu u gimnaziji. Budimo iskreni i razboriti, jer se jedino na ovaj način može osigurati svijetla budućnost naših potomaka, i bosanskih, i albanskih, i srpskih, i crnogorskih. Na našem se poluostrvu može živjeti u istinitoj slobodi jedino ako se budemo vaspitali slobodoumnošću, među drugima, i naših pjesnika poput Agima Vince”.
Vaše pjesme odnosno zbirke pjesama prevođene su na engleski, francuski, njemački, rumunski, grčki, makedonski, bosanski, sada i na crnogorski, a sa širim ciklusima (sa po više od dvadeset pjesama) i na talijanski, arapski, ruski i bugarski, dok su pojedine Vaše pjesme prevedene i na hebrejski i vijetnamski jezik. Što mislite o prevodu i njegovom značenju?
Prevod je veoma važan faktor u razvoju nacionalnih kultura. Nijedna kultura nije dovoljna sama sebi. Prevod omogućuje kontakt s umjetničkim vrijednostima drugih sredina. Da nije prevoda na našim jezicima, mi ne bismo mogli čitati ni Homera, ni Eshila, ni Dantea, ni Šekspira, ni Servantesa… Tu bih malo zastao, jer ime Servantesa ima posebnu rezonancu za Ulcinj i okolinu. Prema predanju velikog španskog pisca zarobili su ulcinjski gusari u bitki kod Lepanta (1571)[1] i priveden je u Trvđavu. A ime izabrane gospe bistrog viteza Don Kihota, zove se Dulsineja, pretpostavlja se po starom imenu ovoga grada, Dolcigno, a i neke moguće lokalne ljubavi. Za mene je prevod, naravno književni, umjetnost. Postoji čitava literatura o teoriji prevođenja. Dovoljno je pomeniti knjigu češkog teoretičara Jirži Levija (Jiří Levý) „Umjetnost prevođenja“ (1963), objavljene u sarajevskoj „Svjetlosti“ osamdesetih godina. Ja se i sam bavim prevođenjem i znam kako je to teško.[2] Prevodilac treba dobro da savlada, u svim nivoima, oba jezika: jezika sa kog prevodi, a pogotovo jezik na koji prevodi.[3] Pored poznavanja jezika, u svim nivoima, prevodilac treba da ima i širok dijapazon kulture. Prevod poezije je pravo iskušenje. Američki pjesnik Robert Frost (1874–1963) kaže da poezija je „ono sto se gubi u prevodu”! Ima i promašaja u prevodu, malih i krupnih. Kad kad čak i smešnih. Napomeniću jedan primjer. U nedeljnom književnom listu „Nacional”, koji izlazi u Tirani, izašao je ciklus pjesama našeg prijatelja Miraša Martinovića. Ne śećam se imena prevodioca. I nije bitno. Bitno je to što jednu od pjesama dotični prevodilac potpuno promašio. Pjesma govori o trojanskom ratu. Grci se drugačije nazivaju i Danajci. Vergilije kaže: „Timeo danaos et dona ferentes”. Te riječi je izgovarao Laokoon, koji je bio protiv toga da se drveni konj primi kao dar od Grka, odnosno Danajca. Danajci su postali Danci! (Na albanskom: „danezët”). Jadni Danci, ispaštali su ni krivi ni dužni!
Danas u eri digitalizacije đeca i mladi, a izgleda i ne tako mladi, sve više potežu za e-knjigama? Mogu li se Vaše knjige naći na internetu? Gubi li čitalac „kontakt“ s knjigom ako je ne drži u rukama?
Živimo u doba digitalne civilizacije, kada se čak i pjesme pišu vještačkom inteligencijom. Ja pripadam generaciji koja je pisala rukom ili pisačom mašinom. Tada je bilo sasvim drugo vrijeme. Knjiga, pogotovo na albanskom bilo je malo (govorim o vremenu kad sam ja bio srednjoškolac ili student), ali interesovanje za knjigu bilo je ogromno. Mi smo čitali sve. Današnji naraštaji, ovi koji se zovu „generacija z.”, više se druže s kompjuterom i mobilnim telefonom, nego s knjigom. Nijesam protiv elektronskih knjiga (e-book), sve dolazi s vremenom, ali moje knjige, nažalost, s nekim izuzetkom, ne mogu se naći na internetu. Treba da razmišljam ozbiljno o tome.
Kao član Albanske akademije i Kosovske akademije nauka, što možete reći o dostupnosti knjiga na albanskom jeziku koje su objavljene van Crne Gore? Mislim na dostupnost na crnogorskom tržištu.
Ja nijesam član Kosovske akademije nauka i umjetnosti, bio sam više puta nominovan, ali nijesam dobio glasove. Neću o tome da pričam, pogotovo ne ovom prilikom. Član sam Albanske akademije umjetnosi i nauka sa śedištem u Tirani, koja ima veliki intelektualni kapacitet i prestiž. Počasni predśednik ove akademije bio je do smrti Kadare, a kasnije je ta čast pripadala istaknutom akademiku Qośi (Ćośa). Ima tu pravnika, istoričara, sociologa, filozofa, albanologa, renomiranih umjetnika i naučnika, čak i svjetskih razmjera.
Pjesme iz zbirke Pokloni mi svoje oči, Homere tematski su raznovrsne, pune informacija o životu i Vaših razmišljanja o vremenima i prostorima koji su Vam bili bliski. Citiraću autorku predgovora Hasniju Muratagić-Tunu koja, između ostalog, piše: „Najčešće (pjesnik Agim Vinca) dotiče najvažnije aktuelne teme. Na različitim temama gradi pjesničku vokaciju. Pjesnik Vinca plovi kroz svoje biće i vrijeme pa se veliki broj pjesama može prihvatiti kao dokument i ilustracija jednog mučnog vremena za albanski narod. Sve čega se dotakne prerađuje i oblikuje u vidu istinskih poetskih dragulja i daruje čitalačkoj publici. Zato ovu poeziju karakteriše postojanje fabule. Opora motivska građa odjevena je lirskim izrazom.“ U mnogim Vašim pjesmama provejava nostalgija za rodnim krajem, za domovinom. Kakav je Vaš odnos između sećanja, sadašnjosti i budućnosti?
Moja je poezija lokalno obojena. Zavičaj, đetinjsto, pejzaži, śećanja, ljudi, prizori… Tu su korijeni. Umjetnost je ponovno otkrivanje đetinjstva, kaže francuski kritičar Žan-Pjer Rišar (Jean-Pierre Richard), pripadnik tzv. „tematske kritike”. Ne možeš biti univerzalan ako nijesi nacionalan, pa čak i lokalan. Nema umjetnosti bez tradicije. Na Međunarodnom pjesničkom festivalu u francuskom gradu Set (Sète), „Voix Vives, de Mediterranée en Mediterranée” (Živi glasovi, od Mediterana do Mediterana), imao sam pjesničko veče, na kojem sam nastupao jedino ja. Pred početak moderator, poznati francuski pjesnik i izdavač, Luc (Lik) Vidal, rekao mi je: „Tu dois lire ton poème Les peupliers de mon pays natal” (Ti treba da pročitas tvoju pjesmu Jablani zavičajni). Pitao sam ga: „Zašto?”. Rekao mi je: „Zato što je izvrsna pjesma!” „Ja sam mislio da to je lokalna”, „Ne to je univerzalna”. Nostalgija? Da. U mojoj poeziji ima nostalgije za rodnim krajem, pogotovo u ranijem periodu, ali ima i „nostalgije za opasnim vremenima”, kako se zove moja posljednja zbirka: ironiju, revolt, bunt, kritičan stav prema stvarnosti.
I za kraj, da se vratimo na sadašnjost. Na koje je teme usmjereno Vaše pero ovih dana? Imate li u planu neko novo izdanje?
Ja poeziju sada pišem rijetko. Nikad nijesam pisao pjesme svakodnevno, kao neki drugi pjesnici. Ja koncipiram često stihove hodajući, u samoći, tražim ritam, rimu, intonaciju, riječ, zvuk, izraz… Neke od mojih najboljih pjesama tako su nastale. Veliku pažnju posvećujem kraju pjesme, polazeći od one latinske izreke, Horacijeve čini mi se: „Finis coronat opus” (Kraj djelo krasi). U posljednje vrijeme napisao sam samo dvije-tri pjesme, koje imaju, nadam se, filozofsku dimenziju o životu i smrti. Pišem druge stvari, koje su, da kažem, mješovitog karaktera, tzv. avtofikciju (đe ima i poezije, i proze, i esejistike, i memoaristike). Kao i mnogi pisci današnjice pripadam grupi stvaralaca koji ruše žanrovske granice i okvire. Smatram da nije važna žanrovska pripadnost teksta, važan je tekst sam: sadržaj, ljepota, značenje i poruka koju prenosi čitaocu. Iduće godine, ako budem živ i zdrav, namjeravam da objavim moja sabrana djela (oko dvadeset tomova).
[1] U nekim izvorima spominje se po imenu Arnaut Mani.
[2] Spomeniću dvije knjige: Balkanijada bugarske poetese Blage Dimitrove, pisane za vrijeme rata na Kosovu i roman Teret duše francukog pisca Romena Garija.
[3] Kiš je preveo pjesme s mađarskog, mada nije poznavao ko kako zna taj jezik. Izvrsno je vladao jezikom na koji je preveo.
