Foto: Fokalizator

Božo Koprivica piše za Fokalizator o Miodragu Baletiću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Ranih šezdesetih jedan rano iždžikljao dječak prolazio je dijagonalno trgom u gradu N, kao svetionik. Njegove velike oči boje morskog plavetnila. Azur. Rano sam, kao osnovac, uz naklonost Skala Gvozdenovića bio u Sali Gimnazije Stojan Cerović. Prije treninga košarkaške ekipe. Jedne septembarske noći 1963. stoji ispod koša onaj mladić sa modrim očima. Priđem mu, uzmem mu loptu da mu pokažem kako se koristi tabla. Crni kvadrat.

Od prvog treninga za Miodraga Baletića (ponajbolji đak škole kod Manastira Luka Simonović) postoji samo jedna stvar. KOŠARKA. Košarka kao strast, kao opsesija, kao misija. Kao pružena ruka, kao Mikelanđelov kažipsrt u Sikstinskoj kapeli. U prvom Gimnazije, to je jesen 1964. godine, dobio sam veliki, uzvratni dar za onaj crni kvadrat. Baletić, centar, već stožer ekipe Sutjeske, uvrstio me u prvu petorku tima Gimnazije. I u juniorsku ekipu Sutjeske. I odredio mi ulogu pleja. I dres sa brojem 15. U tjelesnom odrastanju, godina dana Eon je.

            Košarkaški teren sa četiri koša u velikom dvorištu Gimnazije bio je naš epidaurus, naš Vučiji do. Naša Gundulićeva poljama. Naš Iton, i naša crvena Bolonja. Nas četvorica, Miodrag Baletić, Želimir Cerović, Gašo Vukajlović i…imali smo biserli ruku. Uvijek gladni pobjede. Naša je žeđ rađala koševe. Svaki basket mala berba vječnosti. Znali smo da igramo dvanaest basketa zaredom, nas četvorica, a da ne progovorimo riječ. Čula se samo košarkaška lopta kako poigrava na obruču i zvuk mrežice kao kap nara. Gleda nas i Josip Brodski…Stih stihu šapuće na uho. U tom čudu i sjaju, u tom ugrušku krvi, prednjačio je Bale Baletić. Dolazio je iz ulice Vuka Mićunovića, u zoru zore. I bos šutirao iz ugla do trista ubačenih. Šutirao u do nedogled. Loptu mu je vraćao njegov najbolji drug, mlađi brat Predrag.

            Bale je slijedio od rođenja porodični soj. Dva su kola, dva hajduka od Čeva krvava, slijedio Baletića Rada i Vukotu. Znao je Bale da uperi ruku rijetko ispod dvadeset koševa po utakmici. Na utakmici, prvenstvo Crne Gore, protiv primorja postigao je 57 koševa. I moja poneka asistencija. Epska fusnota jer ne da djetinjstvo. Zatvarali smo se za vrijeme zimskog raspusta u fiskulturnu salu Gimnazije (Sonet o snegu počeo sam da pišem još u snu, veli Novica Tadić) i poslije žestokih treninga igrali lopte dvojica po dvojica, dvojica protiv trojice i igrali do posljednjeg atoma snage. Dok glava ne počne da trne. Do bijele smrti. Bila je to baš ona Eliotova crta između tijela i smrti. Ono božansko stanje koje izaziva ronjenje na dah. Do one granične dubine kad se više nikad ne želiš vratiti.

            Poslije igre u Sali Gimnazije još mokre kose šetali smo Vardarskom, Karađorđevom, trgom, Starom varoši, ulicom Lazara Sočice, Narodnih heroja, ulicom pomoraca ili Manastirskom, Ivana Milutinovića, Vuka Mićunovića…Umorni i laki kao vrhovi Urala. Mjesečari. Nama je svake noći bila Nova godina. Bio nas je glas da smo nedodirljivi. Gradska djeca, da smo divlja horda, da smo elitisti. Jedina ulaznica u  našu priču sa Gimnazijskog igrališta, krenuli smo na Juniorsko prvenstvo Crne Gore, Ivangrad, 1965. godine. Jednu smo utakmicu odigrali polubosi, za polufinale su nam posudili patike igrači Ivangrada. Više smo lebdjeli po igralištu i postigli protiv Lovćena 91 koš, eh da su tada bile trojke, koji bi to bio kijamet koševa. Finale protiv Jedinstva iz Bijelog polja (Sekulić, Bošković, Dobrošinović)…Riješili smo u posljednja tri minuta. I stih još nerođenog pjesnika Pavla Goranovića: Sklad planeta u jednom koraku. Najbolji igrač na turniru bio je Miodrag Baletić, a strijelac Željko Cerović. Bale je poslije turnira znao napamet preciznu statistiku svakog igrača Sutjeske: poeni, skokovi, asistencije, izgubljene i osvojene lopte. I gospodska radost našeg trenera, veselnika i melanholika, profesora fiskulture Voja Jovanovića. Na Juniorskom prvenstvu Jugoslavije pobijedili smo Olimpiju i Jugoplastiku, a u finalu izgubili od Sloge iz kraljeva. Mislim šest razlike. Izgubili od Ducija Simonovića, jednog od najboljih igrača u povijesti Jugoslavije. Osvojili smo drugo mjesto i zato ono srebrni dječaci…. U oku lijepih djevojaka ostao je Željkov skok šut a la Rozabranka, Balov hor a la Bil Rasel, i Gašov prodor a la Paula Uskas. Tri moja mrtva prijatelja, društvo mrtvih pjesnika igraju basket a suparnici su im Oskar Roberston, Bob Kuzi, Josip Đerđa. Nakon mature Baletić odlazi u KK Bosna, u Sarajevo. Bale je na prvoj utakmici za Bosnu postigao devet koševa, protiv koga je igrala Bosna, ne sjećam se. Ali pamtim sjaj u očima njegovog brata dok čita košrakašku stranicu Sporta.

            Sudbina je tako htjela, da se daroviti Baletić vrati u grad N i odmah postanee trener juniora Sutjeske. I nastavio je da igra za svoj klub. Donio mi je crni dres sa žutom kragnom koja je mirisala na Brazil, na karioke.  U tom dresu sa brojem 10, najbolje sam igrao lopte na crnom pijesku gimnazijskog igrališta. U sjenci starog Kina Napredak gdje smo Bale i ja gledali filmove Crni Orfej, Princeza od Kleva, Moja draga Klementina (Bale je igrao Vajata Erpa, a ja Dok Holideja), Velika očekivanja, Ozloglašena, Kradljivci bicikla, Čistači cipela…Donio mi je moj prijatelj iz Sarajeva ploču indeksa Sanjam…Rekao mi je da je postao prijatelj sa Davorinom Popovićem, košarkašem Bosne i rajom. I da je išao kod njega u ulicu Miss Irbinu. Nisam na Mansardi imao gramofon pa sam Davorinovu ploču slušao kod prijatelja Đorđa Makrida. Ovih dana preslušavam album Svaka je ljubav ista, osim one prave. Vratiće se Miodrag Baletić u sarajevo kao trener KK Bosna. Na njegov poziv odlazim, još student, u mediteransko Trebinje na juniorsko prvenstvo Jugoslavije. U polufinalu igraju Sutjeska i OKK Beograd. U timu Duška Vujoševića Zoran Jovanović (govorilo se naslednik Kreša Ćosića), Danko Cvjetičanin, Zoran Sretenović…Znam da je Baletićevoj Sutjesci potrebna pobjeda od devet razlike i da je sa kapice reketa tri puta promašio Jeramaz za tih devet razlike. Ne sjećam se koji je bio rezultat, Sutjeska nije prošla, ali je nastalo veliko prijateljstvo Bala Baletića i Duška Vujoševića.

            Neku godinu kasnije Vogošća kraj Sarajeva, opet Juniorsko prvenstvo Jugoslavije. U polufinalu Šibenka-Sutjeska, susret dva grada čija je mladost žestoko poginula na Sutjesci 1943. Deset sekundi do kraja, neriješeno, Dražen Petrović kreće u prodor, čuva ga Stanko Vukotić, sudije sviraju penal u napadu. Vuković ide da izvede dva slobodna bacanja, isteklo je vrijeme. A onda delegat poziva sudije da dođu do zapisničkog stola. Preinačena je odluka, faul odbrane, nije bilo video kontrole, jer više je Košarkaškom savezu Jugoslavije pasovalo da u finalu igraju Bosna -Šibenik. Baletića je nepravda jačala. On je kao trener sprovodio ono što je sam naučio na terenu. Naučio je da najdarovitiji moraju najviše da treniraju. Učio je Baletić svoje đake da je radost u igri najveći izvor energije i da u svaki trening moraš ući kao da je finale Svjetskog prvenstva. Tako je Bale ulazio u svaki basket, kao da su Termopili, kao Grahovac.

            Kao selektor osvaja zlatnu medalju, na Univerzijadi u Kini i prvo mjesto na nezvaničnom prvenstvu svijeta za mlade košarkaše u Dalasu 2001. Bio je trener ženske reprezentacije Crne Gore koja je osvojila šesto mjesto na prvenstvu Evrope. Tako se desilo a trebalo je mlade Crnogorke da igraju za Evropsku medalju. Zanos tih djevojaka na terenu izveo je crnogorsku mladost na trgove. Miodrag Baletić je najbolji trener u povijesti crnogorske košarke. Ispod njegovog krila uzletjeli su Žarko Varajić i Rajko Žižić, među ostalim junošama. Moji omiljeni igrači Šćepanović i Goran Otašević, koji danas u gradu N kod Gradskog parka drži kafić Ordinacija. Baletić je još u osnovnoj školi razumio francuski, u Gimnaziji prof Budo Banićević dao mu je domaći zadatak da prevede pjesmu Iz Kabilije (Zinedin Zidan je Kabil). Te stihove govorio je u sjenovitoj ulici Narodnih heroja kod kuće Živkovića djevojci Mariji čiji je otac rođeni Dubrovčanin poginuo od strujnog udara u 24. godini: Ona je pala igrajući./Kosa se njena rasula./Zbog nje sam prodao polje sa maslinama…Miodragova stopanica Marija rodula je Maju, Anu, Jovanu i Vasilija.

            Ne znam tko je među sportistima bolje od Bala poznavao istoriju Crne Gore. Nastavio je porodičnu žicu hajduka Rada i Vukote Baletića. Sve do Joke Baletić čija je mlada smrt dostojna herojstva Ljuba Čupića. Kad je u pitanju država Crnaa Gora Bale je znao na strašnome mjestu postojati. Prezirao je zlo domaće ove klerikalno-četničke požmirepe što šene pred beogradskim svakosatnim klepetalom. Držao se one Vilijama Blejka: Uvijek budi spreman reći ono što misliš. I prostak će te izbjegavati. Prijatelju moj, otišao si u ožujku i zato dva stiha Borisa Pasternaka iz pjesme Mart: Sunce peče, sedmi kožuh skida,/i luduje ponor od zanosa.            

I olimpijski antički pjesnik Pindar: Tebe sluša igra što slavlje započinje.