Foto: privatna arhiva
“Čovječanstvo se ponaša kao slabašno dijete ostavljeno u šumi, koje pod raznim halucinacijama, izazvanih strahom od života, oko sebe stvara zid, nazivajući ga religija ”, piše Boris Đurović, u nastavku eseja koji je dio projekta Govor mržnje i religijski diskurs…
ZABRANJENO JE OBRAĐIVATI I DALJE OBJAVLJIVATI TEKST, BEZ PISANE SAGLASNOSTI REDAKCIJE FOKALIZATORA.
Retoričko pitanje.
Da li vjera (u ovom slučaju religijski pojam) zaslužuje da se provjeri? Da li ta apstraktna potreba zaslužuje da bude sputana za potrebe naučnih ogleda, kako bi se putem određenog tretiranja iste, donio konačan zaključak koji može čovječanstvu da ponudi više od klečanja i gledanja u nebo? Više od pričešćivanja i opela?
Vjera kao religijska tekovina nije isto što i vjera u, recimo, sebe. Koje su razlike? Ukoliko konzumirate vjeru kao religijski nektar, dovodite u pitanje svoje duhovno-egzistencijalno „Ja“, koje prirodno očekuje da bude na prvom mjestu, a ne da čvrstinu i produhovljenje dobija putem vještački instaliranih frekvencija, koje nikad ne mogu biti u skladu s vašom nutrinom.
Dakle, homosapijens je sklon mitomaniji koja jeste produkt apsolutne težnje savršenstvu, a sve na osnovu jalovih uvjerenja, o tome kako će biti nagrađen kartom za raj. Međutim, kako smo kazali, vjera u sebe jeste jedna od najjačih, pritom jedna od najugnjetavanijih ljudskih moći, koju jednako kao i crkva – poništava i sistem, poturajući svoje mehanizme kao filtere za vaše želje i vaša htjenja.
Ovđe dolazimo do Kjerkegorovog ili – ili, koje je jednostavan odabir između dobra i zla. Sudim da ste kadri prihvatiti jedno ili drugo, što je vaše apsolutno pravo, a sve zavisi od toga čime je zadojena vaša nutrina: vjerom ili vjerom u sebe. Filozof Karako govori o tome da je povratak izvoru prvi ljudski zadatak, ali – što je to izvor? Zasigurno nije religijska stajaća voda bola i patnje kao predznak dobrog puta. Izvor – to ste vi. Izvirete iz sopstva, ulivajte se u sopstvo a ne u ustajalu religijsku baru koja iz vas, čak i vašom voljom, usisava vaše „Ja“.
Sad bi se i našao nekakav vjerski vođa da demantuje ove riječi, međutim – time bi potvrdio njihovo značenje govoreći da je ono „Ja“ o kojem zborimo – Bog, da je izvor Bog, da je rijeka Bog, i uspjeće taj demagog da vas ubijedi, da vam udari dangu, da vas odvede u slijepu ulicu, da vas odvuče od vašeg „Ja“, govoreći o spoznaji Boga, pritom ne poznajući svoje „Ja“, jer je on bio jedan od vas – odvučenih. Još će taj vođa reći da sam zapośednut, da se odričem nečega čemu se nijesam ni zarekao i da će zbog toga moja duša kušati velike kazne – i evo ogleda: Vođa se odrekao vjere u sebe zarad vjere u Boga. Zar to ne poništava jedno drugo, ako je Bog dizajner?!
No, čovječanstvo se ponaša kao slabašno dijete ostavljeno u šumi, koje pod raznim halucinacijama, izazvanih strahom od života, oko sebe stvara zid, nazivajući ga religija. Dakle, zid koji se više ne može preskočiti, koji se ne može probiti, no i zid koji će se urušiti onoga časa kad se čovjek vrati izvoru – sebi.
