Foto: www.standard.me

Poštovane čitateljice i čitaoci Fokalizatora,

Februarski napad Rusije na Ukrajinu ponovno je postao glavna tema mnogih naučnika i ljubitelja istorije, koji pokušavaju odgonetnuti suštinu odnosa između Ukrajine i Rusije. Na žalost, tokom zadnjih stoljeća ruska propaganda uspjela je svijetu da plasira svoju viziju istorije, na štetu Ukrajine, i da – što je najvažnije – uvjeri većinu svijeta da je istorija Ukrajine istorija Rusije.

Današnja Ukrajina je velika nezavisna slovenska zemlja u Istočnoj Evropi. Ona je, ako ne računamo evroazijsku Rusiju, teritorijalno najveća država u Evropi. Ukrajinci su uvijek bili na raskršću civilizacija, velesila i religija. Na velikoj civilizacijskoj granici.

Glavno uporište ruske propagande je negiranje postojanja Ukrajine i ukrajinske nacije kao posebnoga entiteta, odvojenoga od Rusije. Rusija taj stav afirmiše ili na stari „sovjetski“ način, plasirajući tezu o „tri bratska naroda“ (Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi), ili tako što bukvalno negira ukrajinski nacionalni identitet. Najbitnije od svega je da – Rusija u tom diskursu prisvaja ukrajinsku srednjovjekovnu istoriju, istoriju Kijevske Rusije.

Kijevsku Rusiju je krstio Sveti knez Vladimir 988. godine u Kijevu, osnovanom u 5. stoljeću, kada Moskva nije postojala, jer je osnovana 1147. godine. Želim istaći da je prije Petra I ime Rusije bilo – Moskovija – i da je tek početkom 18. vijeka Moskva faktički ukrala i prisvojila sebi baštinu stare Kijevske Rusije.

Po svojoj suštini današnja Rusija ima vrlo malo sličnog s Kijevskom Rusijom. Moskva i Moskovsko Carstvo se sastojalo od fino-ugarskih naroda i Mongola (koji su najtrajnije kontrolisali područije Moskovije) te se pretežno i razvijalo pod dominantnim uticajem Azije. U kulturološkome smislu, Ukrajince s Rusima spaja samo trajna pripadnost jednoj državi (Rusko Carstvo, imperija od 18. vijeka, a poslije – SSSR), pravoslavlje i ćirilično pismo.

Po pitanju mentaliteta Ukrajinci se upadljivo razlikuju od Rusa, budući da imaju mnogo jače veze s ostalim slovenskim narodima, a to se odnosi i na jezik. Ukrajincima je svojstven duh slobodarstva, što se vidi od srednjovjekovnoga ukrajinskog kozaštva do novodobne istorije. Naš narod s lakoćom ustaje kada treba promijeniti vladu, ako smatra da ona ne zadovoljava zahtjeve društva. Bili smo svjedoci tog fenomena slobodarstva i promjene vlasti 2004. i 2014. godine, a trenutno smo u prilici da se uvjerimo u to kako se naš narod složno bori protiv ruskoga okupatora. U isto vrijeme, Rusi su više nosioci azijskog mentaliteta, vole „čvrstu ruku“, despotizam i kolektivizam. To se i danas ośeća.

Proučavajući istoriju, mogu se s lakoćom provući paralele između ukrajinsko-ruskih odnosa i odnosa Crne Gore sa svojim najvećim suśedom – Srbijom. Crnogorci su se vjekovima borili za svoju nezavisnu državu, a sticajem okolnosti takođe su postali dio velike državne tvorevine, i kao Ukrajinci dobro poznaju retoriku o „mlađemu bratu“, negiranju postojanja nacije ili jezika. Politički gledano, zahvaljujući članstvu u NATO-u, Crna Gora se nalazi u prednosti u odnosu na Ukrajinu, pošto sistem kolektivne bezbjednosti osigurava vašu zemlju od fizičkoga vanjskog uticaja. Crnogorci, kao i Ukrajinci, vjekovima su se uspješno odupirali nepravdi i uvijek su bili slobodari. Crnogorci i Ukrajinci mnogo su sličniji nego Crnogorci i etnički Rusi.

Važan stub postojanja svake nacije je nacionalni jezik i svaka država ima pravo na svoj sopstveni jezik, bez obzira na to što bi neko smatrao da se taj jezik minimalno razlikuje od nekoga drugog jezika. I bez obzira na bliskost sa srpskim ili sa hrvatskim, crnogorski jezik ima svoje vrline, ljepote i posebnosti koje ga čine divnim i unikatnim.

Na prostoru Zapadnoga Balkana ośeća se veliko interesovanje za pitanje sličnosti ili različitosti ukrajinskoga i ruskog jezika. S lingvističkoga stanovišta, ukrajinski jezik je puno bliži zapadnoslovenskim jezicima, a tu razliku dobro ośećaju stranci, koji, poznajući ukrajinski jezik, ne razumiju ruski i obrnuto. Nažalost, godine prisilne rusifikacije imale su svoj efekat i značajni dio Ukrajinaca počeo je koristiti ruski jezik. Ta činjenica ne utiče na njihovu ljubav prema ukrajinskoj domovini, ali služi kao izgovor agresivnoj politici Moskve, koja zaštitu ruskojezičnoga stanovništva koristi kao pravdanje za miješanje u unutrašnju politiku i agresiju. Dakle, mi na svome ličnom iskustvu razumijemo da jezik ima značaj i mnogi ruskogovoreći Ukrajinci poslije 24. februara prešli su na ukrajinski, jer oni ne žele da budu dio toga čuvenog ruskog svijeta koji bi navodno trebalo da donosi duhovnost i kulturu, a u stvari donosi smrt i razaranje.

Vjera pomaže Ukrajincima i Crnogorcima da se bore za svoju domovinu. Sve od 10. stoljeća Kijev je bio centar pravoslavlja na prostorima Istočne Evrope. Postojala je samostalna Kijevska mitropolija sve dok nju nije ukinula Moskva na kraju 17. vijeka. Ukrajina je uspjela da 2018. godine vrati nezavisnost svoje crkve priznavanjem od strane Vaseljenske patrijaršije Pravoslavne crkve Ukrajine. Obnavljanje nacionalne crkve postalo je moguće uz snažnu podršku ukrajinskoga naroda. Kao posljedica višestoljetne okupacije Rusije, u Ukrajini je još uvijek snažno prisutna Ruska pravoslavna crkva pod zvaničnim imenom Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije. Na žalost, mi znamo iz istorije da velike imperije ili zemlje sa imperijalističkim ambicijama pravoslavlje koriste u političke svrhe kao dodatni instrument propagande. Upravo zato je toliko važno postojanje nacionalne crkve.

Istorija Crne Gore je takođe snažno vezana za djelovanje crkve, značajni uticaj religije na crnogorsko društvo ośeća se i sada. Crna Gora kao demokratska zemlja po zakonu se pridržava principa ravnopravnosti svih religija u zemlji i zato sam uvjerena da će jednoga dana i vaša zemlja dobiti nacionalnu crkvu, ako za to bude postojala snažna podrška stanovništva. Sama ideja nacionalne pravoslavne crkve je potpuno razumljiva za nas Ukrajince.

Vlastiti jezik, kultura i religija pomažu Ukrajincima da se bore za svoju nezavisnost. Odlučni otpor ukrajinskoga naroda ruskom agresoru, neprihvatanje „pomoći ruskih osloboditelja“, konstantni skupovi Ukrajinaca na kojima daju podršku sunarodnicima na okupiranim teritorijama, svjedoče o tome da je Rusija već izgubila rat u Ukrajini. Umjesto očekivane dobrodošlice, ruski agresor se dočekuje molotovljevim koktelima i otporom ljudi na svim nivoima. Dakle, teorija Vladimira Putina – o jednome narodu – zauvijek se razbila, a međuljudski kontakti Ukrajinaca i Rusa izgubljeni su za generacije. Zid podjele raste sa svakim novim ubistvom ukrajinskoga đeteta, majke ili oca.

Ukrajinci će pobijediti u ovome ratu, jer Rusija nikako ne može da osvoji Ukrajinu. Može je spržiti i uništiti. Ali ne i okupirati. Slobodarski duh će nam pomoći. Ali od posebnog značaja je i podrška civilizovanoga demokratskog dijela svijeta, koji odlučno stoji uz Ukrajinu. I pomaže nam moralno, finansijski i vojno. Posebno mi je drago da tu podršku ośećamo i od strane Crnogoraca – vašega nebrojnog, ali iznimno hrabroga naroda, koji se tokom vjekova borio za svoju domovinu. Pred nama, Ukrajinom, je dug i težak put oslobodilačke borbe protiv ruskoga okupatora. Biće još žrtava i patnji…

Ali, na kraju će dobro pobijediti zlo i obnovljena Ukrajina postaće punopravna članica nove demokratske Evrope, čiji će dio, takođe, biti i Crna Gora.

Slava Ukrajini!

Da je vječna Crna Gora!