Foto: Duško Miljanić
Komemoracija povodom smrti Sretena Perovića održana danas u Crnogorskom narodnom pozorištu. Prenosimo današnje obraćanje rediteljke i književnice Radmile Vojvodić porodici i poštovaocima djela proslavljenog montenegriste
Draga i uvažena porodice Perović, prijatelji i poštovaoci Sretena Perovića,
Čini se da pred slovom nekrologa Sretenu Peroviću teško možemo da se ne zapitamo kako je taj vitalni duh – čovjek naravi gorljivog optimiste pred svakom fatalnošću – uopšte pristao da ode s ovoga svijeta?! Sigurna sam da svi mi, koji smo ga blisko poznavali i s njim sarađivali, danas s posebnom ljubavlju i sjetom dijelimo ovo čuđenje…
I lična i profesionalna biografija Sretena Perovića priča se sve samom nepomirljivošću, borbenim društvenim aktivizmom, pionirskim poduhvatima, otresitim otporom svakoj dogmi; i koliko posvećenim istraživanjem na vlastitom pjesničkom senzibilitetu, toliko pregalaštvom za dobrobit kulture i umjetnosti. Uvijek u iskrenom i nadahnutom sadejstvu sa savremenicima.
Crnogorska kulturna garda kojoj je pripadao Sreten, iz poratne oskudice i gladi za obrazovanjem, iz mukotrpnih zamajaca jugoslovenskog socijalističkog kulturnog razvoja, ali i partijske uskogrudosti, pjevala je entuzijazmom i buntovništvom, hrabro se i autentično odmjeravala u kulturama jugoslovenskog bratstva ali i sa modernim tokovima razvijenih evropskih kultura.
A, u jugoslovenskoj Crnoj Gori, u izazovima za kulturno opismenjavanje i osnivanje crnogorskih kulturnih institucija, trebalo je raditi na mnogo frontova, stalno i ispočetka. Uostalom, bivalo je tako onda, a tako i poslije, u novom vijeku. Opet i opet to je slučaj u našim balkanskim društvenim previranjima i vječitim kulturnim trvenjima i opiranjima – u našoj nikad dovoljno emancipovanoj, ni dovoljno kulturnoj, ni dovoljno građanskoj Crnoj Gori. O čemu svjedoče i naše generacije.
Kakogod, bardovi crnogorskog dvadesetog vijeka, sa njima i Sreten Perović, ukazuju se kako junački istrajavaju. One koje živo i sama pamtim i stojim im zahvalna pomenuću, sve počivše – Mijović, Nikčević, Stojović, Banjević, Brković, Rotković, Asanović, Lompar. I Manja Radulović Vulić s njima.
Otmjene erudite, pričljivi, neposredni… šarmatno zaneseni… jedinstveno određeni i samopouzdani.
To je plejada zaslužnih montenegrista dokazanih autentičnim dometima u nauci i umjetnosti, plejada koja bodri da crnogorska kultura odolijeva u samosvojnosti, da se čeliči u novim preispitivanjima, otvorena za nove autentične domete.
Među njima, rodoslov Sretenovog opusa je jedinstveno razuđen. Uvijek u kulturno – identitetskoj misiji. Emancipatorski. Proteže se na književnost i jezik, uže na poeziju, na leksikografski i enciklopedijski rad, na prevodilaštvo i publicistiku, na teatrologiju i uže pozorišnu kritiku …
O ovom potonjem, o teatrologu Peroviću, uz dužnu ću pažnju.
Sreten je razumio jedinstvenu prolaznost prirode naše umjetnosti, brižljivo je radio vrijedne pozorišne istorijske studije, svakovrsne eseje, sabirao pola stoljeća praćenja pozorišta kritikom, brojne kulturološke napise… Hroničar lucidnih zapažanja i neuvijenih kvalifikacija.
Kritičar koji je ljubio teatar. Nepretenciozan u struci, a utemeljitelj crnogorske teatrologije.
Razborit i inspirativan u razgovorima i saradnji. Veliki pozorišni čitač, slobodan od predrasuda, otvoren za novume savremenog teatra…
Ne sumnjam, sabrao je sve u dva obimna izdanja znajući koliko umijemo biti nemarni prema zaostavštini, koliko umišljeni u vlastitu važnost, pa tako površni i zaboravni, a koliko i mentalitetski i politički nepouzdani – za crnogorsku pozorišnu umjetnost njegovi Darovi scene i Crnogorci na sceni kapitalna su djela. U tome segmentu opusa Sretena Perovića naš su pozorišni institut i muzej, ujedno.
Glasom crnogorske pozorišne zajednice, hvala mu na tome.
S tom zahvalnošću i najljepše zbogom mojem dragom prijatelju Sretenu.
Neka mu je vječni pomen.
