Foto: privatna arhiva

(s albanskoga na crnogorski jezik preveo Nikola Berišaj)

Vrijeme opčinjenosti prođe…

I plamen što gori ne peče.

Tako ni riječ iz dubine duše –

Tinja i gori, ali nikog ne dotiče.

Metafore u buketima zauzimaju grane;

One među plemenima imitiraju vrapce.

Priđi i dodirni ih: oni su živi,

Spremni da prospu na stotine priča.

Vrijeme opčinjenosti prođe.

Šta je s tobom Mojsije?

Zar ti božji glas ne treba više?

Zapostavljanje je blizu. Presvijetli đe si?

Među glasovima mase? Glas na tribini?

Odjek lidera što ih trg obnavlja?

Glas u snu što u ponoć budi?

Jesi li glas koji uzbuđuje ili onaj što ubija

Uškopljenu volju u pregovorima?

obrću se doba – ciklični lusteri…

i vrijeme pleše sa suncima i mjesecima.

Sve je rečeno. Nema ništa sem muzike:

Tetovaža tuge, progutane istine.

Đe mi nalaziš pustinju…! Nove oaze

Obrću ventuze s kraja na kraj.

„Jedna nas mreža ujedinjuje“ Maligna je to mreža…

Ne isplati se više popeti se na Sinaj.

Zvijer ili duh?

postoji moj dio zvjeri zbog kojeg sam čovjek.

ne živimo kao sjene ovog svijeta

mada u sjene se kad-tad pretvaramo…

onaj fluidni supstrat koji se sporama razmnožava

u eter ričući śećanja što nas prate

tako ćemo u vječnost nositi u letećim tanjirima

zavodničke duhove talaca.

dječak koji je krenuo da postane anđeo

nije drugo neg´ materica nekog budućeg zračnog groba

sa ustaničkom vojskom duhova

kad-tad će eksplodirati,

oni će napadati

svojom pohlepom i glađu

zbog bujne zemaljske hrane

mene čovjekom drži moj dio zvjeri.

sam sam sa pohlepom zvjeri u sebi

opkoljen progoniteljskim erinijama morala,

što prijete. ponekad mi se prijateljski približe.

ponekad uspijem zasititi zvijer.

ali se zvijer stalno budi  novom glađu,

što bode,

što steže

traži činjenje.

gušim je,

otvorena usta,

kidam meso sa sebe –

cijelo drvo znanja rušim na zemlju…

o Bože, kad će se do besvijesti umoriti,

u svojim zadnjim danima

zvijer,

a sa njom i ja?

ili će mi do tada,

živog boga progutati sumnje…

a šta da ja umremo, a zvijer da živi –

ko će nahraniti jadnu zvijer?

a kada bi zvijer umrla, od tada

bi čopor nahranio duhovima?

kad razmišljaš tako dugo, sve se mota

i živ ne shvataš: ko te čovjekom drži zvijer ili duh?