Foto: Fokalizator
Božo Koprivica piše za Fokalizator o Miodragu Brkici Vukoviću, “međašu modernog proznog kazivanja u Crnoj Gori”, a kolumna otvara naš novi projekat “Crna Gora anfas” posvećen značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Nikšić, krajem šezdesetih. Gimnazija Stojan Cerović i Miodrag Vuković sa velikim, dubokim očima kao hidalgo s grupnih portreta El Greka. Slika Sahrana grofa od Orgaza. Mladi gimnazijalac već opsjednut džezom, filmom-vesternom, stripom, tangom. Kao urednik časopisa Ovdje Miodrag Raičević podsticao je Vukovića da napiše knjigu 24. To je moja omiljena lektira. Jebeš priču koja se da prepričati... Ne umijem prepričati nijednu Vukovićevu priču. Pa ni priču Kadenca Firaunović iz koje je ova rečenica.
Samoubistvo predsednika atletskog kluba otvara knjigu 24. Priča počinje tekstom iz udžbenika studenata Medicinskog fakulteta. Počinje kao pripovjedačka drskost riječju zatim. Zatim, pa dalje: mlitavost zatezača čmara proizvodi posmrtno izmetanje, ili, mišići zatezača mokraćne bešike posmrtno umokrenje, ili istezača semenih mehurova, posmrtno izbacivanje semena. U drugom fragmentu priče ubijaju dijete. I priča prelazi u pjesmu u prozi: Duša mu, sumorno, putuje vodovodom. Tišina, potom se iz slavine cede kapi i padaju na caklinu lavaboa…
Kakva riječ caklina, arhaična, rijetka kao lov sa sokolom. Vuković nastavlja kao u nekoj Traklovoj pjesmi: U padu se istežu, dostižući nepreglednu elipsu dalekog krika u letu prema nebu. Drugačiji su jauci koji dopiru iz kanalizacije, iz čistilišta jedini izlaz je prema paklu. I sve dalje uz rimu pakla i Dišanove klozetske šolje: nad šoljom nabujalo Linino telo prikuplja svoj iscedak koji će se-žuč ili med taložiti u plastičnoj čaši.
Upotrebni, industrijski predmeti ili Vuković kao konceptualni pripovjedač. Paraušić, predsjednik atletskog kluba, erotski filatelista, seksualni raskošnik: Paraušić je pritka ovog ploda koji teži da se bezmerno širi… danas valja da se rascveta njegov pupoljak, bacačica kulgle Ilinka Jevtić. Njen zamah će tešku loptu prebaciti u lakoću snova.
Počinje niz, orgija imena. Lina, Ilinka… bacačica kugle ili likovni akcent, ili humorni predah: Bermudski trougao bacališta, sintetski buj mesa ozračen belinom, do usijanja vrela pirueta, te spora celishodno izdužena parabola kugle. Buj iz bruja riječi kao caklina, kao…i onda zaplet priče i promjena ritma. A sve u atletskom ključu: doping kontrola… nalaz pozitivan. Novo ime u nizu Paraušića, predsjednika, erotomana i ta riječ kruži: skakačica uvis Đurđija Rnjez, crv sumnje. I dalje se Vuković sladi, merači u likovnoj ljepoti atletskog borilišta: Njeno vitko telo se padom po skoku, kruži u spiralu. Iz spirale kao vertikale smrti: Njen početak i kraj će Paraušić naći u tački iz koje začinje njegova vertikala ka grimizu bračnog neba. Tu je glavna intriga priče: Porodični skandal u atletskom miljeu. Sa ironijskim otklonom: bez publike i novinara.
Vuković hita ka finalu atletskog mitinga, ka finalu priče sa dva samoubistva: u kupatilu, u laktu vodovodne cevi, pri plafonu, njom struji u stalnom menjanju isti mir vode – i jak konopac, o njemu pak Lina, težišta pomerenog nadole. Pa lirski prevod onog udžbeničkog pasusa sa početka priče: niz već hladan, grčem raširen list, sporo krivudaju još mlade kapi mokraće. Sa ironijskim doskokom: nemaju snage, neće moći da stignu do jako lakiranih nožnih nokata, čija bi glatkoća mogla da im dadne ubrzanje nužnu za odvajanje od tela koje je mrtvo, da mrtvije ne može biti. I rasplet kao viteški gest predsjednika atletskog kluba. Ili muška tehnika u disciplini suicida. Jer: to će biti čist posao: revolver je repetiran i Paraušić mirno ispija ricinus… Ricinus, jer predsjednik je dužan da misli o higijeni (povijesnoj). Jer …zna da je onaj silan smrad nad stratišima i ratištima posledica koncentracije mnoštva smrti, a ne hitrog raspadanja telesa kako smatraju laici.
Samo majstori priče znaju da se u posljednim metrima (kratka priča je trka na sto metara), daje ubrzanje (H. Bolt), i s osmijehom (Bolt, opet) prekinu ciljnu traku jer…valja čisto ući u veseli svet mrtvaca.
Pune su Vukovićeve priče veselog carstva smrti i treći fragment Vukovićeve atletske priče (samoubistvo je stvar tehnike, atletike), kao postskriptum ili postfestum, ili ironijski komenat: FACTION, FICTION I FUCKTION.
Tačno, život je veliko plavetnilo ali je i velika jebada.
Kako je analiza, parafraza, prepričavanje liše citata nemoćna pred džez ritmom ove u radosti izgovorene priče. I zato odustajem. Ali ti nikad ne odustaješ. A možda će me spasiti međunaslov: Čista smrt, revolver kao refren, gola sijalica kao da će život trajati vječno, a moglo bi još produžiti naslov: polegaviši po zemlji zmaj od papira ispusti dušu.
Mogao bih odmah početi novi galimatijas esej o Vukovićevim pričama, evo ovako: Svijet koji ostaje iza Vukovićevih marginalaca svijet je tako sličan raseljenom mravinjaku. Ili, junaci Vukovića su kao dojenčad ili kao starci. Ili, uzma je uzela ove autsajdere, to je nesreća savršenija od sunca na crtežu dečijem.
U geometrijski fantastičnim pričama ima neizlječive nesreće, ali ima i ljubavi osakaćene kao kod Karvera. Novica Tadić ima strašnu i veselu, beketovsku pjesmu Pred supermarketom. Ti stihovi bili bi najbolji komentar Vukovićevih ljubavnih pasaža, i ne samo ljubavnih: Pred supermarketom našao sam/praznu kartonsku kutiju i seo u nju./Moja luda draga ovuda će proći/i mene kupiti./Biću opet njen, zauvek njen./Ona će me u naručju/odneti u noći.
Mogao bih početi i naučno: tango je zarazan, najbolje se prenosi bliskim dodirom sa tijelom koje je već ozbiljno zaraženo-flor del tango-cvijet iz blata. Pa dalje: tango je glad duše za dodirom za drugom dušom: Igrali su srcem na srce. Odjeljak o tangu o Vukovićevim pričama naučno, opet: Bandoneon bi mogao da bude opisan kao instument za mučenje, s obzirom na to da je od svih instrumenata na svijetu, on jedan od onih koje je najteže naučiti. Nastao je kao prenosiva zamjena za crkvene orgulje sa kojima dijeli gotovo ljudski kvalitet zvuka. Taj zvuk proizvodi vazduh koji prelazi preko njegovih svirala. Samo Bandoneon u svom grlu nosi onu hrapavost koja svjedoči o srcobolji. I samo je Bandoneon dorastao tangu. Tango je nastao kao zagrljaj. Zagrljaji su priče Miodraga Vukovića. Pomalo smrtonosan.
A zašto ne bih počeo od pjesme Arsena Dedića Trojica u mraku, ona je nastala po stripu Andrije Maurovića, ta pjesma počinje ovako: Sve je pošlo k vragu/tjelesno i drugo/osipa se bučno/moj djetinji san. U ritmu Vukovićeve rečenice mogao bih ovako da napišem: on preko inja hoda kao preko ognja. Vukovićeva rečenica ponekad biva od krtih glasova, muklih suglasnika. U prekinutom dahu tok te rečenice se ubrzava, zagrcnut u skokovima, protiv sluha i smisla i onda slijedi pad iz kojeg nastavlja tišina. Vuković je majstor tišine. Volim tu krivulju i kako se opija dubinom, tu strmoglavu zavojnicu koja se nigdje ne nastavlja.
U pričama Miodraga Vukovića zazrcali neka riječ iz crnogorskog folklornog nasljeđa, neki napjev koji promijeni ritam, koji osvježi frazu. Stvara neku auru, i neki lijep ironijski otklon. Miodrag Vuković je međaš modernog proznog kazivanja u Crnoj Gori, majstor od kog se ima šta naučiti. Evo, kao majstor poređenja: Mesec je tanak poput usne čoveka koji se smeši u snu. Vuković često pusti, kako bi rekao Handke (pozdrav Žarku Radakoviću, Vukovićevom prijatelju) da priča pretera u pričanju same sebe. Ali bez tog erosa, bez tih fusnota, tih rukavaca ne bi bilo ovih čudesnih priča. Jedinstvenih u jugoslovenskoj književnosti.
Srca Vukovićevih junaka su kao zmajevi od papira u filmu Poslednja bioskopska predstava Pitera Bogdanovića.
Novi esej u pričama Miodraga Vukovića imaće kao moto riječi Embrouza Birsa: Taj besmrtni seronja, obični čovek.
