{"id":474,"date":"2021-12-22T15:10:57","date_gmt":"2021-12-22T14:10:57","guid":{"rendered":"http:\/\/fokalizator.me\/?p=474"},"modified":"2022-01-22T09:38:13","modified_gmt":"2022-01-22T08:38:13","slug":"provalnici","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/fokalizator.me\/provalnici\/","title":{"rendered":"Provalnici"},"content":{"rendered":"\n

Photo: privatna arhiva<\/em><\/p>\n\n\n\n

1.<\/strong><\/p>\n\n\n\n

Kad je iz bolni\u010dkih prostorija stigao glas o za\u00adustavljenom srcu i uga\u0161enim zjenicama \u010detvo\u00adrogodi\u0161njeg Bodina, Komlen i ja smo bili van\u00adredno potre\u0161eni. Bodin je bio jedino Antovo dijete. Iako je na svijet stigao uz sve pote\u0161ko\u00ad\u0107e, nepravde i u\u017ease koje mogu zadesiti jed\u00adnu, jo\u0161 uvijek neotkop\u010danu sudbinu, Antova unutra\u0161njost kao da je bila zdrobljena plasti\u010d\u00adnim eksplozivom i sve dotada\u0161nje nade, emo\u00adcije i \u017eelje koje su svakako kora\u010dale po tan\u00adkom ledu, sada su najedno potonule prema samom dnu. Komlen je \u0107utao cijelog jutra u susjednoj sobi, dok sam ja \u010dekirao segmente dnevnih abs rutina. Nalazio sam se na \u010detrde\u00adset tre\u0107em trbu\u0161njaku u isko\u0161enom polo\u017eaju i dodatnu snagu dodavala mi je melodija jed\u00adnog od dvojice slijepih muzi\u010dara, koja je bru\u00adjala sa bijelog LED-a od 48 in\u010da. Nisam osje\u00ad\u0107ao pretjeranu \u017ealost. Bodin je bio o\u0161te\u0107en jo\u0161 dok je plutao u stomaku, i kada je ugle\u00addao zavodljivu svjetlost \u017eivota, doktori su ga br\u017ee-bolje dijagnozom vratili u mrak. Tijelo nije moglo da podnese odrastanje i \u017eivot ma\u00adle\u0161nog Bodina je bio okon\u010dan ve\u0107 u prvom, najsi\u0107u\u0161nijem poglavlju. Doktori su u najbo\u00adljem slu\u010daju pretpostavljali \u017eivot od tri godi\u00adne, ali Bodin je gr\u010devito izdr\u017eao \u010detiri. Mo\u017eda se zbog svega toga ovog jutra, u stanu, olak\u00ad\u0161anje i nametalo ispred \u017ealosti. Mislim da su i Komlena opsijedale sli\u010dne nedoumice koje su brzinski klizile od emocija do zdravog razu\u00adma, i od zdravog razuma natrag do emocija, i razmjenu rije\u010di jutros smo zamijenili razmje\u00adnom pogleda. Da, zaboravio sam i lo\u0161u karmu. Nakon informacije o sinovljevoj smrti, Anta je pogotovo mu\u010dila lo\u0161a karma. Anto, Komlen i ja smo bili profesionalni provalnici. Prije svega, strastveni provalnici. Zajedni\u010dkim radom obili smo tri hiljade sedamsto pedeset i dvije bra\u00adve i pojedina\u010dno jo\u0161 po nekoliko stotina. Bili smo zavisni od provaljivanja ku\u0107a, stanova, javnih ustanova, trafika, piljara i tako redom. Pored zavisnosti, to je bio i jedini posao koji smo umjeli da radimo. Jedini i koji smo \u017eeljeli. Nakon saznanja o Bodinovoj bolesti, Anto je znatno gubio fokus i njegov istan\u010dani i rafi\u00adnirani ukus za ozna\u010dene ku\u0107e oticao je poput odebljanog jezika. Bio je nezgrapan i odsutan pri posljednjim akcijama, te smo Komlen i ja razmjenjuju\u0107i poglede razumijevanja, neri\u00adjetko i \u010distili tada\u0161nje nedostatke. Anto je u po\u010detku vjerovao da je Bodinova bolest bila precizna meta osvetni\u010dkog talasa, pogo\u0111ena kletvama iz hiljada oplja\u010dkanih usta. Komlen i ja nismo \u017eeljeli da oslabljujemo Antovu od\u00adlu\u010dnost i vjeru u bilo kakvu budala\u0161tinu koja ga je opsijedala tih dana, ali ispoljili smo par\u00ad\u010de bijesa i ogor\u010denosti zbog rasturanja zajed\u00adnice koja je bila su\u0161tina na\u0161ih \u017eivota. Kako je vrijeme oticalo, Anto se udaljavao i bilo je ja\u00adsno da \u0107e organizacija izgubiti jednog \u010dlana. Mo\u017eda i najva\u017enijeg.<\/p>\n\n\n\n

Sahrana se obavlja danas u 14 \u010dasova. Ko\u00admlen i ja sjedimo na dvosjedu, ne progovara\u00admo rije\u010d ni nakon du\u017ee pauze. Ponestaje nam vremena. Za svaku narednu sekundu mislim da je prelomna. Dok ne stigne, Komlen i ja se lomimo poput dasaka koje padaju i udaraju o \u0161pondu. Osje\u0107am sedam svitaca pod ko\u017eom. Pulsiraju polifono. Sekunde se primi\u010du i od\u00admi\u010du. Ipak odlu\u010dujem da danas oplja\u010dkamo ku\u0107u. Antovu porodi\u010dnu ku\u0107u. Komlen i dalje \u0107uti, ali mu o\u010di pokazuju saglasnost. Svi su u kapeli, cvile i pla\u010du nad sudbinom malog Bo\u00addina, obuzeti su pretjeranom tugom i bujicom ljudi koji ih prividno spa\u0161avaju. Anto ima sef. On ne zna da Komlen i ja pretpostavljamo da ima sef. I ja imam sef. Ima ga i Komlen. Niko ne zna ni\u0161ta o tome. Bi\u0107emo efikasni i sti\u0107i \u0107emo na sahranu. Ne\u0107emo zakasniti da iskre\u00adno pognemo glave dok Bodina budu spu\u0161tali u vje\u010dno carstvo kostiju. Uspje\u0107emo. Jer uspi\u00adjevamo svakog puta. Uobi\u010dajena prednost na\u00ad\u0161ih provala u odnosu na provale drugih plja\u010d\u00adka\u0161a je Komlen.<\/p>\n\n\n\n

Komlen.<\/p>\n\n\n\n

Komlen je patuljak.<\/p>\n\n\n\n

I uvijek na \u010delu. Probija\u010d.<\/p>\n\n\n\n

Dok stoji pred vratima ili pod prozorom, ne navla\u010di ni najmanju sumnju. Prvi uti\u00adsak svakog prolaznika da je u pitanju dije\u00adte. Drugi utisak nikad ne stigne. Ve\u0107 ste iza\u0161li iz sumnjive zone. Antovoj ku\u0107i ne\u0107emo pri\u0107i na isti na\u010din. Njegovi susjedi nas poznaju, a i ku\u0107a je danas svakako prazna. Biramo naj\u00adbolji na\u010din.<\/p>\n\n\n\n

Ulazimo kroz zadnja vrata koja vode u podrum.<\/p>\n\n\n\n

Penjemo se pomo\u0107nim stepenicama i ve\u0107 smo u spava\u0107oj sobi.<\/p>\n\n\n\n

Sef se nalazi iza jedine slike. Kao i u mojoj spava\u0107oj sobi. Pretpostavljam, i u Komlenovoj. Predvidljivi smo u sakrivanju sefova. U plani\u00adranju provala smo potpuno nepredvidljivi.<\/p>\n\n\n\n

Obijamo sef. Pajserom.<\/p>\n\n\n\n

Pravimo namjernu buku. Anto bi mogao da posumnja. Ne\u0107e zbog Bodinove smrti. Niko ne mo\u017ee biti toliko okrutan, naro\u010dito ne najbo\u00adlji prijatelji. Ipak smo okrutni. Anto je kriv. Od\u00adbio nas je toliko puta. I vjeruje u lo\u0161u karmu. Sam bira\u0161 u \u0161to vjeruje\u0161.<\/p>\n\n\n\n

Spu\u0161tamo se stepenicama prema prizemlju.<\/p>\n\n\n\n

Komlen zaostaje.<\/p>\n\n\n\n

Na dvosjedu sjedi prili\u010dno o\u010duvan starac s glavom postavljenom na rukama.<\/p>\n\n\n\n

Podi\u017ee je i posmatra me.<\/p>\n\n\n\n

Spu\u0161ta pogled k ruci koja dr\u017ei torbu.<\/p>\n\n\n\n

Druga dr\u017ei pajser.<\/p>\n\n\n\n

Starac razumije sve.<\/p>\n\n\n\n

Komlen jo\u0161 ne ulazi u prostoriju.<\/p>\n\n\n\n

Gledamo se.<\/p>\n\n\n\n

Nisam skinuo kapu, ali starci nikad ne zaboravljaju o\u010di. Ni kad se raspadnu do kra\u00adja. Otvara fioku, hitrije nego \u0161to sam pretpo\u00adstavio, i izvla\u010di pi\u0161tolj. Povla\u010dim se u hodnik i guram Komlena prema ulazu u podrum. Ocje\u00adnjujem da je predaleko. Imamo jo\u0161 tri koraka do pucnja. Uska\u010demo u procjep na podu.<\/p>\n\n\n\n

Padamo na vla\u017ene stepenice.<\/p>\n\n\n\n

Sve tandr\u010de.<\/p>\n\n\n\n

U hodniku smo.<\/p>\n\n\n\n

Ne znam kakvom.<\/p>\n\n\n\n

Odjek izazvan padom nestaje.<\/p>\n\n\n\n

Ne osvr\u0107emo se, ali \u010dujem da starac silazi. Dodu\u0161e opreznije. Stepenice vode u dubinu, onda smo opet na ravnom. Starac nerazgo\u00advjetno vi\u010de u pozadini. \u010cujemo i njegove kora\u00adke, ali na\u0161i su br\u017ei. Prolazimo kroz jedna vra\u00adta s re\u0161etkama. U blagom polukrugu hodnika, prolazimo i kroz druga. Starac je tek kod prvih.<\/p>\n\n\n\n

Zaustavio se.<\/p>\n\n\n\n

I mi se zaustavljamo.<\/p>\n\n\n\n

Dok se oprezno vra\u0107amo prema prvim vratima, zveketanje hrpe klju\u010deva odzvanja ja\u00adsnije. Virimo i \u010dkiljimo iz polukruga poku\u0161ava\u00adju\u0107i da nazremo radnju. Starac nas ne primje\u00ad\u0107uje dok zaklju\u010dava vrata, ali zna da smo tu. Njegov osvetni\u010dki smijeh potvr\u0111uje to. Gleda u na\u0161em pravcu i isprekidano govori da nikada ne\u0107emo iza\u0107i iz podzemlja. Komlen i ja starce ne do\u017eivljavamo ozbiljno.<\/p>\n\n\n\n

Starac odlazi.<\/p>\n\n\n\n

Poku\u0161avamo da otvorimo vrata. Komlen shvata da je pajser nestao prilikom pada. Uz zaka\u0161njenje shvatam i ja. Razumijemo se da svakako nije dobra ideja vra\u0107ati se u ku\u0107u. Ako se ne pojavimo na sahrani u dogledno vrijeme zakomplikova\u0107emo \u017eivote. Otklanjamo mo\u00adgu\u0107nost ka\u0161njenja.<\/p>\n\n\n\n

Nastavljamo dalje.<\/p>\n\n\n\n

Nove stepenice su znatno du\u017ee. Vazduh je ustajaliji i svjetlost skoro da je i\u0161\u010dezla. Koma\u00addi sli\u010dni mu\u0161icama gnjave nam lica i brzo ne\u00adstanu. U potpunom smo mraku. Pribli\u017eavamo se slaba\u0161noj svjetlosti na dnu, nailazimo na jo\u0161 jedan otvor. Zaustavljamo se. Zelena svje\u00adtlost iz procjepa obasjava izbrazdane \u0107o\u0161kove. Razmjenjujemo poglede i silazimo. Spu\u0161tam se prvi i prihvatam Komlena na vrat. Osje\u0107a\u00admo se iscrpljeno, usvajamo veli\u010dinu prosto\u00adra, shvatamo da se nalazimo u nepreglednim katakombama. Bo\u010dni zidovi su prekriveni gu\u00adstim crnim rastinjem i miri\u0161u na smolu. Ne znam odakle dolazi svjetlost. Dr\u017eimo pravac i ne okre\u0107emo glave izvan njega. Trudimo se da ne uo\u010dimo sjenke u pokretu. Iako smo svjesni halucinacija, stomaci se gr\u010de i koljena osjet\u00adno podrhtavaju. Kolutamo zjenicama koliko uspravljen polo\u017eaj glave to dozvoljava. Mo\u00adzak mi probada misao da je Anto pod ku\u0107om napravio skloni\u0161te, u kojem skriva vremensku kapsulu.<\/p>\n\n\n\n

Misao prebrzo otupljava.<\/p>\n\n\n\n

Stojimo na raskr\u0161\u0107u.<\/p>\n\n\n\n

Ispod nas je novi procjep.<\/p>\n\n\n\n

Iz njega se \u010duje huk crne vode.<\/p>\n\n\n\n

Drugi puteljak vodi gore. Pogledamo se. Podupirem Komlena, poku\u0161ava da ra\u0161\u010disti ka\u00admene prepreke. Pau\u010dinaste \u017eile se prepli\u0107u u prstima koji ih otkidaju. Efikasni smo.<\/p>\n\n\n\n

Puteljak je uzak i moramo da ga prolazi\u00admo kle\u010de\u0107i. Dr\u017eim Komlena za vrhove stopala, nje\u017eno ga podupirem, poku\u0161avamo da se kre\u00ad\u0107emo unisono.<\/p>\n\n\n\n

Uspostavljamo vesla\u010dki ritam.<\/p>\n\n\n\n

Vi\u0161e nego uspje\u0161no se probijamo k vrhu. Jo\u0161 jednom opipavam torbu. Novac je na si\u00adgurnom. Komlen usporava. Ka\u017ee da se pute\u00adljak su\u017eava. Isprva blago pani\u010dimo, te uz do\u00addatni napor otklanjamo prepreke. Grebemo izme\u0111u rubova, uklanjamo sitnu zemlju, izvla\u00ad\u010dimo krupnije komade i guramo ih ispod sebe. Ponestaje nam prostora, ali osje\u0107am da smo svega nekoliko metara pod zemljom. Jedan kamen povla\u010di drugi i onda se obru\u0161i \u010ditav niz. Ostajemo uko\u010deni. Cvilimo i di\u0161emo usporeno. Otvor veli\u010dine \u0161ake je jedina mogu\u0107nost koja nas vodi dalje. Susjedna prostorija djeluje prostrano. Komlenova ruka ni\u0161ta ne opipava. Obuzima nas strah, istovremeno. Odjednom, za\u010duje se zvuk pomicanja plo\u010de. Dolazi jaka svjetlost iz susjedne prostorije. Be\u010dimo kroz procjep i navikavamo o\u010di na bijelinu. \u010cuju se brojni glasovi mu\u0161karaca i \u017eena. Urlamo kao nikad i dozivamo pomo\u0107.<\/p>\n\n\n\n

Nadja\u010davaju nas.<\/p>\n\n\n\n

Urlamo glasnije.<\/p>\n\n\n\n

Grla nas izdaju, zaustavljamo se. Prepo\u00adznajemo Antov glas. Uti\u0161avamo se i oslu\u0161kuje\u00admo pla\u010d. Ne \u017eeli da Bodina spuste pod zemlju. Obuzima nas nesvakida\u0161nja jeza. Shvatamo \u0161ta se doga\u0111a. Zjenice nam kolutaju svemir\u00adskom brzinom. U prostoriju sporo silazi ka\u00adnap koji pridr\u017eava si\u0107u\u0161ni sanduk. Glasovi se sada mije\u0161aju i prerastaju u histeri\u010dnu vrisku i stampedo, dok kov\u010deg glatko klizi, ponire i biva nje\u017eno polo\u017een pred na\u0161e o\u010di. Pijesak sipi nad njim. Plo\u010da se naglo zatvara, dok lopate zveke\u0107u po betonu. Onda se sve zamrzava. Ko\u00admlen i ja se tra\u017eimo, ali polo\u017eaj nam ne dozvo\u00adljava susret o\u010dima. Jedino nam preostaje da \u017emurimo i zami\u0161ljamo Bodina ogra\u0111enog hra\u00adstovinom. Osje\u0107am Komlenovo drhtanje. Pola\u00adko i neosjetno, mrak nam prekrije lica. Trudi\u00admo se da jedan drugog ne \u010dujemo.<\/p>\n\n\n\n

Jo\u0161 jednom opipavam torbu na le\u0111ima.<\/p>\n\n\n\n

Na sigurnom je.<\/p>\n\n\n\n

Nadam se da je i Bodin.<\/p>\n\n\n\n

Da smo i mi.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Photo: privatna arhiva 1. Kad je iz bolni\u010dkih prostorija stigao glas o za\u00adustavljenom srcu i uga\u0161enim zjenicama \u010detvo\u00adrogodi\u0161njeg Bodina, Komlen i ja smo bili van\u00adredno potre\u0161eni. Bodin je bio jedino Antovo dijete. Iako je na svijet stigao uz sve pote\u0161ko\u00ad\u0107e, nepravde i u\u017ease koje mogu zadesiti jed\u00adnu, jo\u0161 uvijek neotkop\u010danu sudbinu, Antova unutra\u0161njost kao da […]<\/p>\n","protected":false},"author":7,"featured_media":475,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_et_pb_use_builder":"off","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[28],"tags":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/474"}],"collection":[{"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/users\/7"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=474"}],"version-history":[{"count":0,"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/474\/revisions"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/media\/475"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=474"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=474"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/fokalizator.me\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=474"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}