Foto: privatna arhiva
Decenija od odlaska Miodraga Brkice Vukovića
Niko na ovom jeziku nije uspio da piše kao Brkica. Katarza je čitati njegove knjige – riječi su kojima je proslavljeni pisac Svetislav Basara na jednom podgoričkom sajmu knjiga opisao svog kolegu i prijatelja Miodraga Brkicu Vukovića. I, uistinu, malo ko je na ovom jeziku pisao onako kako je to radio Brkica, a istovremeno ostao nedovoljno upamćen i poštovan zbog pisane riječi. Moglo bi se reći – zaboravljen.
S Brkicom sam se prvi put „srela“ u studentskim danima, slušajući o osobenosti njegovog lika i djela na predavanjima tadašnjeg profesora, a kasnije mentora Vladimira Vojinovića. I prvi susret s proznim zapisima Vukovića bio je jedinstven – istovremeno ste zbunjeni i oduševljeni, Brkica vam otvara oči i pokazuje svijet golim, sirovim, kakav to zaista jeste. I nikad, ali baš nikad se tokom čitanja njegovih djela ne osjetite zapostavljenim – Vuković s vama razgovara, vodi vas kroz svoj svijet – tragično veseo ili, bolje, veselo tragičan.
Neposredno po smrti Vukovića, Basara je o njegovoj prozi zapisao:
Pošteno govoreći, čitanje Brkičine proze nije lak posao. A Brkica se uopšte nije trudio da ga učini lakšim.
Miodrag Vuković rođen je 1947. godine na Cetinju, a preminuo 2013. godine u Podgorici. Nakon završenog osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, Vuković je školovanje nastavio u Beogradu na katedri za književnost. Njegov radni, ali i životni vijek obilježen je poslom novinara i pisca. Od 1973. godine obavljao je dužnost novinara-urednika u crnogorskome listu Pobjeda. Objavio je zbirku poezije Crtač stripova, i zbirke kratke proze: Krug, soba; Pozna ljubav Ane Frank; Mlaka voda; 24; Bjut hil (kratke priče, pod pseudnimom Virgin Woolf) i Nakon šutnje.
I nema ničeg krupnog u njegovoj biografiji, što svakako ne umanjuje njegov književni značaj. Vuković je živio i radio tiho, ostavljajući za sobom neizbrisiv trag koji, nažalost, nijesmo uvijek u stanju da vidimo i prepoznamo u nataloženom mulju svakodnevice.
Vuković je, riječju, Floberov ideal pisca – rodio se, napisao djelo i umro.
O Miodragu Vukoviću možemo govoriti kao o piscu i kao o novinaru – u oba slučaja o umjetniku. Za dugogodišnjeg rada u redakciji Pobjede, iz Vukovićeva pera izašao je niz tekstova i kolumni, od kojih su neke objavljene u zbirci naslovljenoj „U prolazu“. U prolazu je Vuković bilježio misli o životu i svijetu, usudu novinarskog zadatka, problemima autora, izdavaštvu u tom periodu, ali i problemima koji su kočili i otežavali život običnog čovjeka. U neđeljnoj rubrici, u Pobjedi, u periodu od 1993. do 2000.
S druge strane, Vuković-pisac avangardna je pojava na crnogorskoj književnoj sceni, stilom jedinstven i, usudiću se reći, neponovljiv.
Vukovićev svijet obiluje motivima smrti, stradanja, propadanja, obojenog humorom, zbunjujuć i začuđujuć. Vuković vas uvodi u lavirint u kojem ćete poželjeti da ostanete što duže. Njegova fragmentarna proza ima tendenciju da dodatno zbuni čitaoca, učinivši da izgleda kao da ništa nije do kraja napisano – a jeste sve.
Pozvaće vas Vuković i da, ukoliko želite, pošaljete svoje mišljenje o nekoj njegovoj priči.
Molim čitaoce koji pročitaju ovu priču do kraja da mi se jave na adresu: Miodrag Vuković, 13. jula 25. Titograd 81000. U poslednje vreme postajem nervozan i nagao pa bi me utešila činjenica da još ima strpjivih ljudi na ovom svetu. Stranke i pozajmice, inače, primam, svakog meseca od petnaestog. Naročito pozajmice.
Nerijetko ćete u Vukovićevim naracijama naići na djelove u kojima će se obratiti direktno vama – čitaocu, tražeći mišljenje, ili se, pak, kao u priči „Prodavac namještaja“, izviniti zbog poente:
P. S. Miodrag Vuković se izvinjava zbog ovakve poente. Nadao se, pre no što je seo za pisaću mašinu, drugačijem kraju…
Vuković je bio postmodernista u punom značenju te riječi, čemu svjedoče i književno-teorijske analize njegovog djela. Osobenostima svog pripovijednog stila, Vukovićeve proze dokaz su da crnogorska književnost može da ide u skladu sa svjetskim trendovima.
Iako ćete, nažalost, o Vukovićevom životu i djelu najčešće naići na redak ili dva, ovaj zaboravljeni majstor kratke proze nesumnjivo zaslužuje mnogo više, jer su njegove priče kako je to zapisao B. Koprivica, eliksir vječne mladosti i vječne nostalgije.
Ove godine navršava se decenija od odlaska s ovog svijeta Miodraga Brkice Vukovića u neki bolji ili ne, ko će znati – Onaj koji bi to mogao da ustanovi nema namjeru da se vraća iz toplog zagrljaja vječnosti.
