Foto: Relja Brković
(o romanu Lisica Dubravke Ugrešić)
Lisica zna mnoge stvari, a jež samo jednu.
Želio bih da barem u književnosti zadržimo svijet sjena koji gubimo. U golemoj kući
zvanoj književnost nadstrešnice bi bile
duboke, a zidovi tamni; gurnuo bih stvari koje se isuviše jasno vide u sjenu,
skinuo bih nepotrebne ukrase…
Opire se Lisica definisanju modelujući žanrovski hibridno djelo koje se manifestvuje kao roman sa autobiografskim momentima, biografija pisaca u fragmentarnoj formi, zbirka eseja, putopis, ali i (ne)ljubavni roman. Lisica je i primjer ženskog pisma, od Šeherezade, čija škola kreativnog pisanja traje 1001 noć, do Marine Abramović. U pitanju je višeslojna prozna struktura specifične poetsko-ispovjedne forme, koja prevazilazi usko shvaćene, različite tipološke granice.
Povinovana dekonstrukciji književnih zakonitosti, Lisica je slagalica, kompilacija različitih priča koje se sjedinjavaju u fantastičan mozaik. To je djelo zamagljene granice između realnosti i fikcije koje otvara više ključnih mjesta o književnosti danas, i književnosti uopšte. Lisica je književnost o književnosti, proizvodnji iluzija.
Prva dobitnica prestižne NIN-ove nagrade, Dubravka Ugrešić1 dopadljivim humorom i sa dozom (auto)ironije portretiše savremenu književnu scenu, portretiše vrijeme u kojem su kultura i preduzetništvo lijepo zaživjeli u svom malograđanskom braku, vrijeme opšte teatralizacije svega2. U postmodernističkom maniru koji prepliće stvarnost i fikciju postavlja se pitanje uloge književnosti danas, uloge pisca, romantičara ili putujućeg cirkusanta, pisca-lisice, i uloge autora čija “smrt” možda dovodi do prave književnosti, što se epitafom i nagovještava:
Prava književna zabava započinje u onom trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli, kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i prskati u raznim smjerovima, kada trava krene rasti ne zbog vlage, već zbog žeđi za bliskim izvorom vlage.3
Lisica, čije pisanje je po priznanju autorice započeto prije 40 godina4 predstavlja neobičnu pripovijest u kojoj se mnoštvo svjetova prikazuje na jedan krajnje zavodljiv način, sa suptilnim izrazom uklopljenim u postmodernističke okvire i životom autorice kao osnovnim polazištem. Zanimljivom književnom igrom uz jednostavnost umjetničkog izraza autorica govori o pripovijedanju uopšte, smislu pisanja, pripovijedanju u egzilu, izbjeglištvu, digitalnoj eri, nepripadanju, migraciji, ljubavi. Duhovita u prezentovanju, ona otkriva čitav jedan svijet odajući počast ruskoj avangardi, koju smatra svojim vortexom, ali i osudu današnjoj književnoj industriji u kojoj je broj stranica postao estetsko-vrijednosna kategorija djela, a književni festivali se izjednačili sa srednjovjekovnim vašarima.
Prisustvo intertekstualnih veza, biografskih, publicističkih podataka, fragmentarnost, postupak dijalogičnosti dokaz su prilagođenosti teksta postmodernističkoj poetici, a komunikacijski karakter ukazuje da složena struktura teksta ne živi samo unutar svoje kvintesencije, već je u dijalogu i sa ruskom avangardom, i sa Nabokovim, Levinom, Brodskim, Bulgakovom,Virginijom Vulf, ruskim formalizmom, Volterom….
Na vječiti komunikacijski momenat književnih tekstova koji proklamuje postmoderna, na to koliko rukopisi iz prošlosti utiču na sadašnju književnost ukazano je u tekstu: Svjetska književnost usporediva je sa kitom o kojeg se poput vještih gusara zakvače ribe zvane priljepuše. Priljepuše se zalijepe za kitovo tijelo i isisavaju sa njegove kože nametnike. One koriste kita kao izvor hrane, zaštitu i prevozno sedstvo. Ali da nema priljepuša, kitovo tijelo naelili bi nametnici i ono bi se raspalo.Nemam iluziju o svom vlastitom književnom talent. Ja sam književna priljepuša. Moja misija je da se brinem za kitovo zdravlje. 5
Naslovna sintagma djela aktivira složeni simbol lisice, lajtmotiv romana, junakinju svih priča, totem pisca: Lisičje simboličko značenjsko polje u gotovo svim mitološko-folklornim tradicijama podrazumijeva lukavost, spretnost, laskavost, prevaru, laž, licemerje, pritvornost, sebičnost, podlost, samoljublje, lakomost, zavodljivost, seksualnost, osvetoljubivost, usamljenost. Lisica se u mitološko-folklornim tekstovima najčešće povezuje sa nekom sumnjivom rabotom, ona zna zapasti u nevolje pa se smatra i gubitnicom, i zbog svojih osobina nikad nije u doticaju s višim mitološkim bićima.6
Prološka granica romana otvara svevremeno pitanje književne civilizacije – kako nastaju priče, uvodeći intertekstualni momenat, Pilnjaka i njegovu istoimenu priču. Postmodernističkim postupkom metatekstualnosti, autorica daje novi život pomenutom tekstu, aktivirajući i esej Isaiaha Berlina, esej o podjeli pisaca na one koji se koriste jednom idejom – ježeve, i one koji neprestano tragaju za novim izrazima – lisice. Tako se na samom početku uvodi priča o ruskoj avangardi koja je u kompozicijskom smislu i jedna od glavnih narativnih linija. Iznoseći sadržaj Pilnjakove priče, autorica otvara mnoštvo pitanja o procesu oblikovanja priča, o postupku nedovršenosti koji traje i kontroli nad tekstom – ko je ima, autor ili priča sama? Sve u svemu gdje se skriva tajna dobro isproičane priče? U igri svijetla i sjene, skrivenog i otkrivenog, izrečenog i prešućenog? Ili, formalističkim rječnikom rečeno, u organizaciji materijala? I nadalje:jesam li ja izabarala Pilnjakovu priču ili je Pilnjakova priča izabrala mene? Pričam li ja priču o Pilnjakovoj priči ilio sebi? I ne priča li u konačnici Pilnjakova priča i mene?I nadalje;mijenjaju li otkrića vezana uz Pilnjakovu priču njezin smisao ili ona ostaje istom kakva je i bila? Koliki je udio čitalaca iknjiževnih tumača u nastajanju priče? Uništavam li ja Pilnjakovu priču ili sam njezina sustvarateljica?7
Pitanje kako nastaju priče postaje gotovo lajtmotiv djela proširujući svoje semantičko polje od cara Šahrijara do ruskih formalista ( Boris Ejhenbaum, kako je napravljena Gogoljeva Kabanica), od Šeherezade do Lisice, i Pilnjaka koji je u svojoj priči nesvjesno napipao odgovor: Sozdat znači sztvoriti, osnovati, utemeljiti, oblikovati, nastati…Pilnjak je nadalje izabrao nesvršeni glagol u prezentu; to dakle nije priča o tpme kako je nastala priča, nego priča o tome kako nastaju priče. Izabrani oblik glagola sugerira da priče nikad nisu dovršene, da proces oblikovanja priča traje. Možda je zato iz naslova isključen stvaralac, autor priče, taj koji uvjetuje njezin nastanak.8
Djelo je konstruisano od šest samostalnih narativnih segmenata, semantički osamostaljenih, od kojih svaki obrađuje izdvojenu temu ili događaj stvarajući zaokružene pripovjedne cjeline. Iako samostalni, segmenti romana čine smislenu cjelinu povezanu novelom Đavoljev vrt koja je interpolirana u samo središte romana i funkcioniše kao vezivno tkivo. Ona modeluje ljubavni momenat, priču o nasljeđenoj seoskoj vikendici, o Bojanu, o strastvenoj ljubavi, modeluje priču o Dubravki liku koju govori Dubravka pripovjedač prevazilazeći u postmodernističkom maniru granicu između stvarnosti i fikcije, Takvo oblikovanje pojavne stvarnost unutar svijeta romana otvara i onaj osnovni problem postmodernističkog teksta, pitanje odnosa naratora, lika i autora, što dovodi do poigravanja sa biografskim postavljajući pitanje gdje je granica između života i književnosti. Postoji li?
U romanu je ukinuta linearnost narativnig toka. Vrijeme ne teče progresivno već kruži po izlomljenom obrascu od narativne sadašnjosti do različitih slojeva narativne prošlosti, moskovskih studentskih dana, ranih devedetih, boravka u vikendici…
Nasuprot narativnoj sadašnjosti koja donosi opštu teatralizaciju svega, narativna prošlost, vrijeme BG (Before Google), u kojem se manjak informacija dopunjavao imaginacijom, modeluje se kao idilična. U čestim usporedbama prošlih i sadašnjih vremena, autorica kaže: Pilnjak je živio u vremenu kada je književna riječ bila jaka i važna, a filmska slika uzbudljiva i mlada. Ja živim u vremenu kada su riječi satjeranu u kut. Kako očekivati da su korisnici novih tehmnologija koji su prošli kroz fizičku i mentalnu metamorfozu, čiji se jezik sastoji od slika i simbola-spremni da pročitaju nešto što je do skora zvalo književnim tekstom, a danas se pojavljuje pod opće usvojenim nazivom knjiga? Progoni me osjećaj da živimu vremenskom trenutku iz kojeg je definitivno istisnuta magičnost, iako pritom ne bih znala objasniti šta je to, ni čemu to služi, ni zašto bi prošla vremena bila bolja od današnjeg9
Narativni postupci romana kombinuju se sa esejističkim diskursom, koji je višestruko funkcionalan. Lisica je gotovo zbirka eseja dominantnog ikonički znaka, razuđenog semantičkog polja u kojem se naracija nadopunjuje esejističkim opservacijama dovodeći čitaoca u lelujavo stanje između stvarnosti i fikcije. Čitatelj je uvučen u dvostruku igru suočen sa paralelnim svjetovima u kojima se neprekidno smjenjuju vremenske ravni. Esejističke segmente prati fabula romana, narativ sačinjen od mora fragmenata koji otkriva i putovanja i opise književnih konferencija i susrete i međunarodno karijeru autorice i galeriju likova.
Definisanje glavnog narativnog toka onemogućeno je mnoštvom narativnih niti i brojnim digresijama. Čitatelj putuje neobičnim svjetovima skokovito prelazeci iz jednog hronotopa u drugi. Semantička mreža koja se plete od različitih žanrova vodi čitaoca od Rusije, Napulja, Amsterdama, sela Kuruzovac, do susreta sa udovicom ruskog futuriste Borisa Levina i gospođom Ferris.
Uz impresivnu naobraženost i nesvakidašnje iskustvo Ugrešić ispisuje svjedočanstvo jednog vremena, života, kulture, ocjenjujući i osuđujući savremenu književnu scenu kroz više epizoda, kroz dijalog sa Udovicom koja tvrdi da je današnja umjetnost gotovo vašarska, cirkuska vještina, kroz dijalog sa književnicom koja ne priznaje knjige fizički ružnih autora ulažući više u njihovu promociju nego u stvaranje, kroz opis specifične privatne škole Holden Kolfild koja kombinuje književnost i fudbal. Tok svesti autorke odaje njen rastući osećaj izopštenosti u današnjoj književnoj industriji, nelagodnost u novom, blještavom svetu savremene književnosti, one kojoj se posvećuju festivali (u autorkinim rečima, vašari), one čije su konferencije sada preopterećene diskursima iz studija kulture.10
Otvoreno je u Lisici više ključnih mjesta o književnosti uopšte. Na već pominjani različito interpolirani motiv o nastanku priča, nadovezuje se i pitanje uloge autora djela, za kojeg se kroz cijeli roman koristi metafora lisice. Pita se autorica i ko kontroliše književni tekst, i kakva je veza između stvarnosti i fikcije.
Književnost je ipak više od pojavne stvarnosti, poručeno nam je jer u svaku priču, čak i u bajku mora biti ugrađena komponenta neke više “istinitosti” (istinitost pritom ne treba miješati s istinom, s uvjerljivošću, s životnim iskustvom, ni s moralom) jer priča u suprotnom neće “raditi”11; književnost je magija u koju moramo vjerovati jer u suprotnom postaje besmislena hrpa riječi.
Krademo od kritičara neke konstatacije kada je u pitanju ovo djelo i ponavljam već rečeno – ovo je knjiga o nastajanju književnog djela, o status književnosti, o ulozi pisca, nekad i sad. Preispitujući prirodu pisanja i problematizujući specifičnosti književnosti, odala je Ugrešić hommage pisanju i piscima i pozvala na odbranu književnosti poručujući svima da rukopisi ipak ne gore.
Hoćemo li vjerovati u to ili nećemo naša je stvar. To što zaista ne može izgorjeti jest nepostojeć rukopis. A kad bismo se kladili na vječnost, možda bi baš odsustvo sadržaja imalo veće šanse za pobjedu od prisustva.12
1 Književnica, naučnica, publicistkinja. Završila je komparativnu i rusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Autorka je knjiga Poza za prozu, Štefica Cvek u raljama života, Život je bajka, Forsiranje romana-reke, Američki fikcionar, Kultura laži, Muzej bezuvjetne predaje, Zabranje čitanje, Ministarstvo boli, Nikoga nema doma, Baba jaga je snijela jaje, Lisica, prevedenih na gotove sve evropske jezike i nagrađivane međunarodnim nagradama. U koautorstvu sa Aleksandrom Flakerom uređivala je Pojmovnik ruske avangarde, djelo u deset knjiga. Začetnica je ideje i inicijatorka pokretanja kolektivnog rada na Leksikonu YU mitologije. Pisala je scenarija za film i televiziju (U raljama života, Za sreću je potrebno troje). Živi i radi u Amsterdamu.
2 Dubravka Ugrešić. Lisica. Beograd: BOOKA. 2017, 264.
3 Ibid, 7.
4 Neki elementi romana Lisica pojavili su se veoma davno, možda prije četrdeset godina, kada sam se po prvi put našla u Moskvi (Dubravka Ugrešić. „I pored svega, ja vjerujem u književnost“. https://www.oslobođenje.ba, novembar, 2017).
5 Dubravka Ugrešić. Lisica, 46.
6 Ibid, 14.
7 Ibid, 43.
8 Ibid, 42.
9 Ibid, 30.
10 Tisa Jukić. “Priča o tome kako nastaju priče; Lisica Dubravke Ugrešić”. Online magazine Kultur!Kokoška, decembar, 2017.
11 Dubravka Ugrešić. Lisica, 303.
12 Ibid, 199.
