Zasudnik

Foto: Milutin Marković

“Pripovijetka Zasudnik je neobjavljena proza Milovana Đilasa, pronađena prilikom priređivanja za štampu 4. toma Sabranih pripovjedaka, u rukopisima autora koje čuva njegova porodica u Beogradu. Pripovijetku donosimo bez lektorskih intervencija nad originalnim tekstom, što je jedan od principa rada na projektu priređivanja Đilasovih Sabranih pripovjedaka.  Četvrti tom, osim pripovjedaka objavljenih u periodici nakon 1970. godine, sadrži još 13 pronađenih, dosad neobjavljenih Đilasovih narativa. Cilj ovoga četvoroknjižja nije bio da se ‘ispravi nepravda’ učinjena Milovanu Đilasu – Đilasovo stradanje zbog slobode riječi bilo je takvo da se ono ničim i nikad ne može izbrisati. Četvoroknjižje ispravlja nepravdu nanesenu pripovjedačkome djelu Milovana Đilasa, koji je jednom zapisao: nema povratka, ima nezaborava”, zapisao je u uvodu 4. toma Sabranih pripovjedaka urednik i priređivač izdanja prof. dr Vladimir Vojinović.

Ne mogu ih nadmudriti, ne mogu ih nadlukaviti. Kad-tad će mi doakati. S pameću, imaju moć koja je samo njima data: sjekire, maljeve, sablje, puške, lance, konopce. I hranu! Ljeti, na planini – moja snaga je toliko silovita da ugušuje u meni strah i od vuka i od hajduka – da, ljeti na planini mogu da se gostim do mile volje – nijesam nuždan ljudskog staranja. Ali zimi… zimi, kad planinu pritisnu snjegovi – a magle se zgusnu da ni svoj papak ne vidim – tada moram s dželepom u selo, na torine.

I ljeto je pa se pridružim, tajkom, dželepu u katunu ili na plandištu – ne mogu bez svojih, a možda se i neka krava vodi, pa da mi je ne pregrabi neki nesoj nečemurni. I Baljuša, crna ljepotica rumenkaste njuške, krupnih kolutavih očiju, bibavih bokova i najedralih butina, s belom kitom na repu… pridružujem se dželepu najčešće zbog Baljuše, koju sam zagledao već kao junicu – ljetos će biti volovotka. Nikad nijesam vidio ljepše kravče, a od nekog je tuđeg, krupnijeg soja: i da nijesam koji jesam – bik-zasudnik nad sedam katuna, ne bih bez velikog belaja dao drugom da s njom izvede soj nedostojan moje snage i njene ljepote. Jer u svemu i vazda treba da se zna ko je ko i od koga je – na to itekako paze i oni, ljudi, mada se klanjaju i nesojima samo ako imaju silu i bogatstvo.

Škope ljeti, na planini – da bika preobraze u izornog vola, za jesenje radove. U punoj sam snazi – i oni još žele da izrode soj od mene. Ali… ali, ni njima, a nekmoli nama, nije dokučivo šta se mota u njihovim glavama: oni bez zla ni dobro ne smišljaju.Još sam planina – čedo i gospodar planine: ogriješio bih se, nezaboravno, o planinu, o sebe – o neuporedive, samosvojne ljepote i nevine silovitosti planine, ako ne bih u sebi zatamljivao zlo saznanje o neminovnosti koju mi oni snuju u svojim zlokovarnim umovima. Živjeti životom, planinom – ni pomišlju se ne podati neminovnostima. Neprestano budan, nepomućen, neporemećen u svud prisutnom zlu.

Svi su oni isti, postupaju svaki na svoj način i moram se čuvati od svih, mada mi poneki ponekad zlo ne smišljaju. Umiju i da budu nježni i bezazleni, bar na tren.

Takav je Starac, domaćin: od njega ne zazirem kad mi prilazi, čak i kad po njegovom glasu i mirisu, po osmijehu ispod opuštenih brkova ne obaznam da je uželeo da se pomilujemo. Da, milujemo se otkad sam teletom bio: on mene češka ispod grla, tepajući mi: Broćko, Broćene, zasudniče moj! – a ja mu zaližem oređalu kosu. On mi istiskuje žuljeve, kad se ugnjijezde pod moju kožu. On mi je melemom, koji samo on zna da spravlja, mazao šiju i stegna, kad mi izranjavio čopor vukova. On mi je smislio ime Braćen, jer sam braćast: pakosim se, podrogim – nabočim se kad me podražavaju i ponižavaju.

Ne dosjećam se sasvijem zbog čega je Starac tako nježan prema meni – možda zbog toga što kao zasudnik pronosim ugled njegov domaćinski, a možda… možda, prestareo zna – za jad i opustjelost gubljenja muškosti. Tek on, Starac, on će, znam, preko volje pristati da me škope kad sinovi procijene da im je to od potrebe: na Starcu ću, nadam se, primijetiti šta mi se sprema.

Nego, ni Starčevi sinovi – ima ih tri, nijesu mi podjednako opasni. Najstariji, plavušan, preuzeo je prvenstvo doma: jaše konja sedlenika, dočekuje i ispraća – malo radi, a nimalo se ne stara oko stoke. Srednji, tamnoputi brat trsi se oko poljskih radova: on će biti za moje prijevremeno škopljenje ukoliko mu zatrebam za vuču i oranje, ali ću po njegovom nadgledanju i zagledanju opaziti šta smjera i na vrijeme se odmetnuti u mrkle mrkline i svijetle svježine planinskih prostranstava. Prema najmlađem, smeđem bratu moram biti stalno na oprezu. I to baš zbog toga što on najviše voli marvu i brine o njoj: jagnji ovce i pridiže jaganjce, teli krave i oslobađa telad od pometine i podaja ih kad na noge stanu. Nikad ga san ne prevari da tvrdo zaspi – pijetlovi njega ne bude, niti lijega dok u kolibi ne pospu a u toru ne prestanu s preživanjem. Brine i o meni – kao da sam od ljudskoga roda; češagija mi dlaku, glača i oštri rogove, on me prati na visoravan planine da se, okružen ljudskim mnoštvom, bodem – da nadbodem bika suparnika: on mi veže, kličući i grleći me, pobjednički peškir oko roga. On će me prevariti – ne zbog toga što je prijevaran, nego što je škopljenje za njega red određen silom koja gospodari i nad nama, marvom i nad njima, ljudima.

Ne mogu me oni skleptati ni na pojilu, ni na solilu. Za mene nema tajni u planini – nadrem kud me ponesu želje i radoznalosti. Znam izvore koje oni ne znaju – vode čija ledena bistrina naliva tijelo silovitošću, a pamet jasnovidošću. A solila… solilima svog dželepa se prikradam, pa kad oni odu – nasrnem, razagnam nasilne nenasitnike i liznem-kusnem slasti nenasladive. A ako su oni, ako je on, najmlađi brat, na solilu, ugušim žudnju i zaputim se u tuđe katune, na tuđa solila, sladeći dok oni ne krenu da me ljemezima ljemezaju.

Čuvam se i od samog sebe – od čega mi se najteže uščuvati: od bikovanja, od zaskakanja, od oplođivanja krava vodilja na šta me nagoni neodoljivo sladosno nastavljanje života. Čuvam se od sebe –  od Baljuše koja tumara ispamećena prvim strastima oplodnje: bode, gica se, obada se bez obada, njuška bezočno muškosti čak i telića i uškopljenika.

Ne skidam oko s nje ni s njih – s najmlađeg brata. Puštiću da za njom, kad joj dođe da se vodi, jurne volovodnica: umicaće ona, hitra i bijesna po planini dok ne baldiše i preda se najsilovitijem.

A ko je silovitiji, ko je jači od mene? Osamiću je i nagnati smorenu i žudnu u neku klještinu, gde će se podati, jer tobože nije više ni mogla da izbjegava.

Došao je i taj čas. Usred vedrog dana, kada iz pripeke sunčane uzigraju goletni vrhovi – baš tada se pomahnitalo osula volovodnica za Baljušom.

A bio je sabor kod prela, kad i bikove dogone da se nadbadaju. Taman se nadbadanje bilo završilo – ja sam opet bio izbodao zasudništvo nad svim katunima na planini i povraćao snagu sa studenca – a pokraj sabora je zatutnjala Baljušina volovodnica od nezabičenih junaca i neznavenih bikčića. Saborsko kolo je stalo i zasulo se, cio sabor se okrenuo ka volovodnici, a u nju su jurnuli bikovi-takmičari, čili i bijesni kao da se ni boli nijesu.

Jurnuo sam i ja: jurnuo bih bjesomučno da me jurnjava nije ni povukla. Čim sam se obreo u volovodnici – junadija se raštrkala, a bikovi ustuknuli. A iz Sabora se izdvojio najmlađi brat – onaj smeđi koji o marvi najviše i brine. Pridružili su mu se još dva-tri čobanina. Skrenuli su volovodnicu nizbrdo, ka katunu: smeđi je namamio Baljušu na šaku, skupljenu kao da je u njoj so, ugrabio je za rogove i vezao pojasom, dok su čobani batinama odvajali bikčiće i bikove.

Domislio sam se da Baljušu vode u katun: tamo gde će joj glavu prevjesiti preko vrljike od tora, kako se to radi s bjesuljama-volovotkana – tamo ću je zaskočiti makoliko se gibala i vrckala.

Tako nekako se i desilo: Baljušu su uveli u telećar-telad su se jarakala na čistini ukraj potoka. Pustili su i mene u telećar i zatvorili strugu – da Baljuša ne bi izbjegla.

Baljuša se progicala duž prošćane ograde tek koliko da se voljno ne preda, tek koliko da izgleda da se predala zbog toga što sam je ja parkao rogovima i nabio u ćošak.

Zaskočio sam je – prvi put se kao i otimala, a drugi put me željno prihvatila. Potom smo se odmarali, ližuči se i rogajući. Radi oplodnje nije trebalo da se spajamo i treći put. Ali oni – on, treći brat, oni i on vjeruju da treće zaskok potvrđuje konačnu i zdravu oplodnju. Ušli su u tor, pridržali Baljušu koja se nije ni branila i natjerali mene da je iznjušim i zaskočim treći put.

Onda su istjerali Baljušu, a meni – prije nego sam se i pribrao poslije ljubavnog zamora – meni su nabacili omču na šiju i na zadnje noge – oduzeli mi dah i spleli me. Posjetio sam se, padajući na zemlju, šta mi spremaju. Ali nijesam mogao u to povjerovati: zar poslije zasudništva, poslije spajanja s Baljušom – kad se u svoj svojoj sili potvrdila moja snaga? Zar njihovom zlu nema kraja ni odgonetke?

Sputali su mi i prednje noge. Šiju su mi pritisli vrljikom na čije krajeve su sjeli. Skinuli su mi omču sa šije, da se ne zadavim – da sopćem i izrikujem. Dogovarali su se, dogovorili su se: najmlađi brat je izvukao moje semenike, uklještio žile u procijep baš za to načinjen, a otac… otac. Starac, on je maljicom baš za to načinjenom počeo da pretuca moje žile. 

Tukao je polako, odmjereno: izvješten da me ne obrani a da mi presiječe muškost.

Ne znam koliko je to trajalo. Dugo, predugo: tvrde su žile zasudničke. Lakše, bezbolnije bi bilo da me Starac – da li je on to i mogao? utucao jače: tupi bol prožima čitavo tijelo – svaki put oči iskaču. Riktao sam, trzao se na svaki udar: to me izmorilo, uzelo mi snagu, a nije smanjilo bol. Boljelo je i jače, prodornije – kad nijesam imao snage da na bol uzvraćam.

Nijesam znao kad će prestati – kad treba da prestanu. Otac i sin su znali. Opipavali su, opipavali i nastavljali utucivanje.

Dovršili su i – oslobodili me uza. Nijesu se plašili mojih rogova ni mojega bijesa: segnuo sam da ustanem – bol i nemoć su me skljokali. Pri tom pokušaju primijetio sam Baljušu koja je kroz prošće ograde posmatrala: je li u njenom pogledu bilo čuđenja ili sažaljenja – nijesam stigao da osmotrim.

Starac je nešto rekao, neko je zapljusnuo vodom moje bolno, pretučeno tkivo: bol je u trenu na tren blagodatno popuštio.

Uveče su utjerali telad da se nada mnom, klonulim i izmoždenim junci ne junače. Preležao sam tako dosjutradan. A oni su znali da mi je unutarnji oganj mučniji od bolova: pridigli su mi glavu i podmetnuli kazan vode. Pio sam i do dna popio: oganj se tulio, silina jenjavala.

Treće jutro su mi dali svježe trave: poslije preživanja sam se okrijepio, ali to nije bila ona krjepkost kojom sam gospodario planinom i bio planina. Blago me šibajući, pripomogli su mi da ustanem. Raskrečen, izvukao sam se iz telećara i odšepao do potoka. Tamo sam pio i pio – tek tad sam zažednio, iako su mi davali vode.

Jedva sam se ispentrao iz potočne rivine. Opružio sam se na ledinu. Na mene se niko nije obzirao – ni marva ni ljudi. Jedino je dokaskao pas Baljov i savio se uz moj trbuh – kao kad smo stražarili, danju i noću, goveđe dželepe i ovčja krda. No i on je odjurio kad je stoka krenula uz katun, na planinske pašnjake.

Krenuo sam i ja, sedmi dan. Jedva sam pratio dželep – uskoro ni junci nijesu zazirali od mene. Prepoznajem svaki kamen, grm svaki. Ali to nije više moja planina – ja nijesam njen. Šija mi se već tanji, planina je posivjela, planina se od mene otuđila. Svejedno mi je gdje sam i s kim sam.

Izvukavši se na visoravan, razmislio sam o svojoj sudbini: prije ili poslije – to me od njih čekalo. Sad treba da se staram i postaram da budem tako dobar u oranju i vlačenju da me nikad prutom ne taknu. Da me opet zavole i vole i Starac i sinovi, da me ne prodaju na kasapnicu, da sastaram i dočekam malj i nož u svom dželepu, na svom zavičaju: dželep će me, kad nanjuši moju strv, ožaliti srditim burukanjem i raskopavanjem zemlje zalivene mojom krvlju.

13. april–8. jun 1992.