Foto: privatna arhiva

4.45

Tri godine, tri mjeseca i nekoliko dana otkad je nema.

Prošle sedmice sam precizno brojao čak sate koji udaljavaju vrijeme od njenog odlaska.

Danas nisam siguran ni za dane.

 Sjutra će izblijedjeti mjeseci.

Onda i godine.

Tada ja nestajem i opet smo na istom. Nepovezani na neki način, ali na istom. Sve dok nije tu narušavam i unižavam sebe. Nema radosti, samo tuga.

Prije pet mjeseci sam upoznao Mariju. Od tada su mi se u život vratili mirisi, koljena ojačala, alergije povukle.

Pet mjeseci u četrdesetim zvuče kao duži treptaj, ili ljetnje predvečerje, koprena ispred koje uočavaš sitne detalje. Pjege na koži, lampice upozorenja na kontrol tabli, isplaženi jezik psa, pješake na zebri, dužinu crvenog svjetla na semaforu. Dakle, ništa više od malih, dnevnih slučajeva. Jedva da mogu izazvati i nagovještaj uzbuđenja ili tenzije. Ništa više od toga nisam i tražio.

Za velike epizode su potrebni događaji. Novi događaji i nove godine, mlade, ranjive.

Marija je zasigurno neko koga bih mogao da nazovem događajem.

Solidan udarac u stomak, toliko da rasprši dva sloja mrtvila.

Ali nije velika epizoda.

Za veliku epizodu je potrebna istrajnost, a u godinama koje slijede za mene nema ranjivosti, mladosti, vrelog kiseonika u plućima i ljepljivosti u stomaku.

Moja velika epizoda je umrla prije tri godine, tri mjeseca i nekoliko dana. Bolest je isklijala skoro neprimjetno, kao nježan bol. Javio se i nestao. Onda je precizno došlo noćno znojenje, umor, kvrge na tijelu, bezrazložan gubitak težine, lomljenje kostiju. Plave oči su postale sive, sve ružičasto je najednom žuto, ramena i koljena iskrivljeni šiljci. Ništa ne možeš da uradiš dok prisustvuješ dominaciji kostiju nad tijelom koje na kraju uz lelek nestanu pod zemljom. Ono što možeš je da brojiš sate, dane, mjesece, brojiš godine svog očaja koji samo narasta i pretvara te u ništa i kao dva vjetra tutnjate kroz pustinju koju i dalje nazivaš životom, iako ničeg živog nema u tebi i oko tebe, samo gomilanje brojeva i sjećanje na nemoć da pomogneš jedinoj osobi do koje ti je stalo. Ne spasavaš planetu, nacije, rase, milione neuhranjenih, vrste koje izumiru, već samo jednu osobu. Jednu osobu koja ti je nadomak ruke.

I ne spasiš je.

Onda upoznam Mariju, na dvodnevnom simpozijumu gdje raspravljamo o prostorima bivših vojnih objekata i najednom, nenadano, ona zaustavi tvoje brojilo. Idućeg jutra staneš ispred prozora hotelske sobe zagledan u najbliže drvo kao ćuk i shvatiš da si je iznevjerio. Bude ti teško i otrježnjujuće u isti mah jer napuštaš svoj očaj, dok te čeka novo putovanje za koje si previše uplašen.

Ne znam šta je vidjela u meni, niti bih ikad želio to da saznam, jer moje iskre su nataložene muljem, ne znam kojim čudom je proizvela varnicu, ali sad smo tu, u petom mjesecu plave ljubavi, dodirnuti sijenkama gledamo iznova prema suncu koje se budi iza prve linije brda.

Čekiram još jednom pasoš, provjeram prtljag neophodan za petodnevno putovanje, povlačim patent kofera i izlazim.

5.00

Sjedim u automobilu dok se motor zagrijeva. Šaljem poruku da sam za deset minuta pred njihovom zgradom.

Marijine ćerke, Dea i Kristina, imaju šesnaest i petnaest godina.

Zajedno smo proveli sedam minuta iz dva puta. Jednom na ručku kad su došle do Marije da uzmu novac za taksi, drugi put na ulasku u tržni centar. Opet su uzimale pare za taksi. Oba puta nisu krile odbojnost prema meni. Navikao sam na ljudsku odbojnost i prije njih.

Tih sam, proćelav, ne naročito euforičan, dirigent s energijom ispod nule, bez smisla za humor.

Ako bih mogao da pretpostavim kako tinejdžeri zamišljaju smrt dovoljno je da pogledam u ogledalo. Nije ni da sam lud za djecom. Bilo kog uzrasta. Histerija i dreka mutiranih glasova me uznemiruju više alergije na polen ili fobije od insekata.

Trebao sam da putujem sam.

To je bio dogovor.

Avionska linija je otkazana zbog zapaljenog aerodroma u Tirani i sada smo osuđeni da putujemo zajedno, ni manje ni više, nego do Venecije.

U toku je umjetničko bijenale i Marijina prva izložba. Marija smatra da je ovo pravi trenutak za zbližavanje njih i mene, jer ako ne bljesnemo za trinaest sati u par kubnih metara, neće ni Marijina i moja veza nastaviti da blješti.

5.20

Kasne već deset minuta. Agonija me već melje kad pomislim na broj skupljenih automobila na granici. Svakim minutom njihovog kašnjenja kolona se produžava za još tri vozila, što je u najboljem slučaju dodatnih petnaest minuta čekanja na žaropeku. Minuti se gomilaju. Ukidam nervozu tako što izvadim rokovnik u kojem su zapisane osnovne karateristike Deinih i Kristininih ličnosti. Marija me dobro pripremila za predstojeće iskustvo.

Podatke sam unio u obrazac Character Profile Template koji sam pokupio s jedne psiho sesije dok sam se liječio u prvim danima njene smrti. Obrazac sadrži godine, pol, nacionalnost, datum rođenja, nadimak, izbor odjeće, ekstrovert/introvert, govor, akcenat, nade, strahovi, ambicije, ciljevi, privatne emocije, porodica, prijatelji, životno okruženje, memorija i prošlost.

Zbog činjenice da su u pitanju tinejdžerke odbacio sam polja seksualne orjentacije, karijere, posla.

Napisao sam po četiri hiljade riječi ponaosob, otklonio mogućnost da pogriješim kod osnovnih pitanja koji zalaze u prostor njihove intime.

Dakle, ne pominjem oca, ne pominjem simpatije, životne ciljeve, fizičke nedostatke, strahove i nedostatak pameti. Govorićemo o uopštenim stvarima. Muzici, filmovima, prozivodima Mekdonaldsa i uticaju kristala na naše sudbine. Nije da mi je profesija dirigenta donijela mnogo raskoša u prepoznavanju životnih stilova, ali nadam se da ću ih u šestom satu vožnje makar na tren opčiniti harmonijama drugog stava koncerta Aranjuez.

5.40

Prestajem da brojim minute. Onda sve bude lakše. Mjerenje vremena je vrlo teška kategorija kad te zahvati na sredini života. Mjerim vrijeme koje je prošlo, zatim mjerim vrijeme koje je preostalo. Oba pravca predstavljaju svojevrstan užas, popis stvari koje ostavljaš za sobom, i one koje se možda neće dogoditi. U svemu tome proteže se bol. Bol od obnavljanja sjećanja, bol od neizvjesnog kraja.

Poseban teret donose misli o ljudima koji više nisu u mom životu, ili opterećenje kad ne misliš o njima i strah da će potpuno napustiti moju memoriju. Onda mjerim vrijeme do kraja. I kraj kao veličanstvena tuga. Prisjećam se roditelja u sadašnjim godinama, mjerim njihovo vrijeme od tog trenutka do njihovog kraja, za koje nesumnjivo tvrdim da je proletjelo kao ptica iznad moje glave.

Moje vrijeme nema ko da broji.

Propustio sam djecu u mlađim godinama i jedino brojilo u koje mogu da se pouzdam je moj i dalje hitar mozak. Njen odlazak je razvio poseban mehanizam, brojilo u brojilu, ubod u bolu, ritam koji hekla kao satić u satu velikog vremena.

I sad je stao.

I niko nije primjetio sem ja.

5.45

 Konačno izlaze.

Masivni koferi im se sudaraju na ulaznim vratima zgrade.

Na licima oteklim od spavanja vidim nervozu.

 Izađem i preuzimam im prtljag bez riječi.

Obje sjednu pozadi i na tren odahnem.

Na suvozačkom mjestu niko nije sjedio nakon nje, bar kod dužih putovanja. Čim smo krenuli, obje su u istom trenutku zaklopile oči. Siguran sam da im se ne spava, no i ja bih uradio istu stvar na njihovom mjestu. Treba imati hrabrosti započeti razgovor s novom osobom.

Ja se više bojim.

Njima su dozvoljeni milioni grešaka, meni nijedna.

Rekla si jednom da vrijeme ne prepoznaje starost ni mladost. Tijelo je jedini instrument koji nam šalje znake. Zato Vrijeme prepoznaje bol i nikad ga ne briše. Dea je mrmljajući zatražila da upalim grijanje. To jedino što sam čuo od njih u prvom satu vožnje. Sunce se podiglo do sredine bočnog prozora. Isključio sam grijanje dok su još u snu i pustio umirujuću muziku iz kompilacije za uspavljivanje pasa.