Foto: Korana Serdarević
Moj sin ne govori. Kad je imao godinu dana, baš za prvi rođendan, svi smo okupljeni za stolom čekali da progovori. Gugutao je, ispuštao jednosložne praskove, ali progovorio nije. Zaključili smo da je to možda od straha koji je osjećao još u trbuhu, svaki put kada bi se začule eksplozije. Jedna je raketa pala na našu kuću. Druge su rakete padale po drugim kućama. Moja supruga je rekla kako naš sin možda ima onaj Einsteinov sindrom, da će malo kasnije progovoriti, ali će zato biti genije. Ja sam rekao da ne možemo više živjeti u strahu.
Moja je supruga krhka i boležljiva, ali jaka. Bez njene odlučne ženske snage u kući ne bismo imali ništa, ne bismo imali ni tu kuću na koju se sručila ona raketa. Uzeo sam sav ušteđeni novac i naslijeđeno zlato, umotao u maramu i vezao oko pasa. A imali smo, nije da nismo. Tu počinje naše putovanje. Treba otići što dalje, daleko od kuće, daleko od bombe. Naš rođak davno je odselio u Švicarsku. Poslao nam je nekoliko razglednica, na njima su se gusto poslagane planine bljeskale pod suncem. Tada je ta zemlja izgledala lijepa i daleka, sada izgleda samo kao gola nužda. Nekako ćemo ga već pronaći tamo. Nije to velika zemlja.
Neko vrijeme putovali smo sa stotinama drugih, sličnih nama, sličnih po strahu na licima, neurednoj odjeći, prljavoj kosi i umornim nogama. A onda smo ostali sami. Plemena naših predaka bila su nomadska, tražili smo u sebi tu krv nomada koji prelaze pustinje i planine do novih utočišta, ali u našim sjećanjima pronalazili smo samo šetnje uz parkove i jezera, bogate dućane i škole, restorane i trgovce na bijelim ulicama.
Moj sin još uvijek ne govori. U pauzama između hodanja, truckanja autobusima, kamionetima i vlakovima mi mu pričamo o svemu i svačemu, a najviše o Švicarskoj. Onoliko koliko znamo. Tamo se možda može živjeti kako se nekad živjelo i u našem gradu. Svizzera, Svizzera, ponavljamo sinu kao da zna gdje je to, kao da zna odakle dolazimo. A on nas gleda onim crnim okicama, smije se i guguće, ponekad plače. Voli sve što ima čokoladni okus, to smo otkrili u Italiji, gdje smo se predugo zadržali. Zlato smo potrošili u posljednja dva mjeseca dok smo izbjegavali granične zavrzlame izbjegličkih ruta. Ostalo je još dovoljno dolara potrebnih za dovršetak putovanja, po svemu sudeći najtežeg dijela, baš tamo gdje smo bili sigurni da ćemo lako proći. Svizzera, Svizzera, ponavljamo. I čekamo.
Za nas su ceste zatvorene, Švicarska je ukinula mogućnost ulaska za emigrante, azilante i izbjeglice. Čudno je to kako moga sina i moju suprugu nazivaju emigrantima, dok su njihovi sinovi samo sinovi, majke su majke, a očevi su očevi.
Na milanskom kolodvoru sam upoznao tu dvojicu, jednog našeg i jednog njihovog. Bilo je hladno jutro kada sam ih ugledao. Onaj stariji imao je kapu nataknutu do očiju i pohabane planinarske cokule na tankim nogama, izgledao je poput nekakve čudne ptice nalik rodi, a mlađi, omanjeg rasta, gotovo se izgubio u jakni predugačkih rukava koji su mu smetali dok je palio cigaretu. Iskusni su, prepoznaju stranca u meni i odmah započinju razgovor. Ponuda je bila sasvim jasna. Znaju put preko planine kojim se može preći granica. Pregovaram oko cijene, onaj dugonja nabija kapu dublje prema očima, pruža ruku i smije se. Posao je sklopljen, prvi dio puta idemo njihovim kombijem, a dalje pješke kako nam Bog da. Za tri dana smo na drugoj strani, ako požurimo. Moramo žuriti, to je najvažnije. Zima tek što nije.
U šumarku pokraj sela Santa Maria Maggiore pušimo na pustoj cesti dok mi pokazuju mapu, veliku turističku s pravcima docrtanim crvenim flomasterom. Zid planina se rastegnuo pred nama, a onaj mlađi upire prstom prema šumovitom prijevoju u daljini. Supruga me zove. Kaže da naš sin govori. On se smije, valja se po podu i ispusti iz grla nešto poput: „zica“. Njegova prva riječ nije mama, nije tata, njegova je prva riječ zemlja koja nas čeka. Svizzera. Hladna suza jurne obrazom. Bog je velik. Zagrljeni drhtimo u jecajima i krećemo u pogranično jutro.
Prvog dana prešli smo velik dio puta do drvene kolibe u kojoj ćemo prenoćiti. Preko prijevoja se sunce upravo prevrnulo na drugu stranu, prepuštajući nebo galopu mračnih oblaka. Vatra je brzo ugrijala malenu prostoriju, šćućurili smo se u jednom kutu, dok su se naši vodiči šaptom prepirali u drugom. Ujutro sam na drvenom stolu pronašao rastvorenu mapu, a pred vratima su tragovi čizama u prvom dubokom snijegu pokazivali smjer povratka naših vodiča prema Santa Mariji Maggiore. Gamad švercerska! Strah se još dublje uvlači u nas.
Gaziti po snijegu je kao gaziti po pijesku i dobro znam kako stopalo utone u mekanu površinu pri svakom koraku, kako je potreban napor da ga se ponovo izvuče i kako se ti napori zbrajaju pa prema kraju dana postaju sve veći, a koraci sve teži. U naručju nosim sina prema nekoj drugoj zemlji u kojoj nema pucnjave i raketa. Moja supruga ide po stopama iza nas. Teško joj je, ali se ne da, grabi dalje drhtavim koracima i dovikuje mi riječi koje dodaju novu snagu. Samo naprijed, naprijed.
Nisam je nikada udario. Ni onda kada su stariji u selu preporučali kada se, kako i zašto žena može i treba tući. Jedno sveto lice nas je učilo kakav prut se koristi za kažnjavanje, a kakav za odgajanje žene. Sve je bilo jasno u tim lekcijama, ali nisam nikada mogao podići ruku na nju, čak i uz podsmijeh drugih da sam postao mekušac, čak i pod optužbama da zanemarujem pravila vjere.
Koraci su sve teži, vjetar je mokar i uvlači se pod rukave do znojnih pazuha, staze više ne postoje, a pravac ucrtan na mapi je odavno postao nejasan, gotovo nestvaran. Moj sin plače pod kaputom, ne vidim mu lice prekriveno vunenim šalom, samo povremeno naslanjam usne na njegove pa mu šapućem još malo, još malo. Kamene gromade rastu pred nama sve klizavije i oštrije, grublje i nemilosrdnije. Tamne obrise litica uspoređujem s onima na mapi, dok užas sve više steže grlo. Gomilamo granje pod nakošenu stijenu, na smrznuto tlo. Majka mog sina drhtavo se ljulja i izgovara molitvu za molitvom, uvijek istu. Sin cucla čokoladu dok palim smrdljivu vatru od zelenog granja koja tjera na kašalj i povraćanje. Čekamo jutro.
Ovdje ne postoje ni sumrak ni zora. Postoje samo svjetlo i tama. Novi koraci, saplitanja, metar po metar se probijamo na uzbrdici, sve strmijoj i klizavijoj. Prošli smo polovicu puta, nema više odustajanja, postoji samo naprijed. Moj sin plače u naručju, više i ne pokušava izgovoriti ono svoje: zica! Gladan je, hladno mu je, zašto smo krenuli na ovaj put, umrijeti smo mogli i kod kuće. Umjesto lavine koja prijeti da se sruči po nama, mogla je i raketa sletjeti u krilo, Bog bi nas jednako obgrlio, utješio i počastio.
Hladnoća postaje nesnosna, grize za kožu, grči mišiće, snježni se oblaci istresaju po planini, posrćem po tko zna koji put, pridižem se po tko zna koji put. Čujem suprugu iza svojih leđa kako moli i moli, sve u krug, sve ispočetka, dok ne začujem prigušeni krik, kao od stida utišan. Cokula joj je zapela između dva kamena, umor umrtvio reflekse i sad sjedi u snijegu slomljene noge koja natiče sve više, dok se ne pretvori u napuhani modri balon.
Klečim pored nje, ona miluje sina i plače. Plačem i ja. Nosim ih oboje. Sina na prsima, suprugu na leđima. Ona jauče i grize usne do krvi, moli se glasno, dovikuje prema nebu. Koraci su kraći, samo naprijed, do Švicarske, do Zice. Planina me pritišće, nisam stvoren da nosim troje, čak ni uz Božju pomoć. Zastajemo sve češće.
Kao mladić slušao sam priču o nekim brdskim narodima, gdje surova priroda stvara surove zakone. A zakon plemena kaže da treba spasiti majku, i po cijenu žrtvovanja života djeteta. Strah od izumiranja veći je od straha umiranja. Grlim svoga sina čvršće, ljubim mu promrzli vrat, on više ne izgovara ni one svoje kratke slogove, samo viri ispod vunenog šala. U divljini su se ljudi naučili na gubitke, surovost je svakodnevnica, o smrti se priča isto kao o rođenju. Spašavanje majke osigurava nastavak roda, djeca se rađaju dalje, pleme opstaje. Stišćem jedinca još jače uz grudi. Moja supruga visi na mojim leđima skoro bez svijesti, dok ja u opravdanoj ljutnji prema Bogu i svim njegovim melecima pronalazim novu snagu koja nas svo troje vuče naprijed. Ali sunce tone prema onom prijelazu brže od nas. Kad se prevrne na drugu stranu nastat će potpuni mrak. Gradim još jedno sklonište, granja je sve manje, sanjam plamene tragove projektila koji prže nebo i zemlju.
Moja supruga ujutro jedva otvara oči, mislim da je cijelu noć bila u nesvijesti od bolova, blijeda je kao snijeg, noga joj je krupnija, platno na hlačama nateglo se do pucanja. Podižem ih i krećem dalje. Prvi put, drugi put, treći. Opsujem onog Boga kojem se supruga u bunilu moli, želim stići do druge strane samo njemu u inat. Puzimo četveronoške po rubu litice. Neka brdska plemena dalekih svjetova žrtvuju svoje potomke da bi porodica preživjela. Odmatam vuneni šal s lica mog sina da mu poljubim hladne usne. Sliči na mog oca. Njegova majka snažno zabija nokte u moj dlan, gleda me dugo onim svojim lijepim, crnim očima, pomiluje glavicu pod šalom, pusti kroz dah jedno kratko: „Bismillah!“ – i baci se u provaliju. Njeno se tijelo odbija o vlažne stijene gotovo bez zvuka, samo stravično krckanje prati svaku polomljenu kost.
Ne dišem. Pogled se ruši za njom u dubinu, kao da je može izvući natrag, do nas, na snijeg, prema onom prijevoju na vrhu planine iza kojeg je Švicarska. Ostajemo sami moj sin i ja, kao Ibrahim i Ismail. Veliki Bog više nije s nama. U divljini su ljudi naučili na gubitke. Vjetar je sve jači i uspon je sve strmiji, držim taj zavežljaj na svojim grudima i pjevam iz prkosa. Doći ćemo u tu prokletu zemlju nošeni ljubavlju žene s dna provalije. Moj sin ne govori, ne plače i ne guguće. Spava i sanja onu sliku s razglednice koju je stric davno poslao. Rjeđe zastajkujem, noge se jedva odvajaju od tla, ali ipak idem naprijed. Danas ću prijeći prijeko. Stopala su mi ranjena i potpuno smrznuta. Pahulje su iglice od leda koje se zabijaju duboko u kožu kroz tkaninu, kroz rukavice i kapu.
Drugu stranu planine dohvatili smo pred noć. Niz brijeg je na trenutke lakše dok klizim na stražnjici. Moj sin spava, a ja idem dalje. Ako stanem, više se neću pomaći. Snijeg je mekši, oblaci su pustili mjesec da zapleše nebom dok se zatrpanim usjekom kližem prema dolje. Naprijed. Do jutra se možda dočepamo šume. Svizzera. Moj sin će izgovoriti svoje prve riječi u ovoj prokletoj zemlji bez majke. Kad se probudi, ugledat će sunce i zelene pašnjake o kojima mu je pričala. Čupam snagu iz sjećanja na nju. Nisam je nikada udario. Udarala ju je ona oštra stijena za sve udarce svim ženama svijeta. Jutro je sve bliže.
Pucanj upozorenja zvuči potpuno isto kao pucanj smrti. Svi su isti kad dolaziš iz zemlje u kojoj se oružje nosi u školu i bolnicu. Iz šume prema nama trči veliki pas i ljudi u bijelim uniformama. Svi imaju puške, baš kao na tržnici pored naše kuće. Podižem ruke pokazujući prema smotuljku na grudima i vičem: sin, sin! Moj sin spava pod vunenim šalom, ne vidi iskežene pseće očnjake i dugačke cijevi uperene prema nama. Kao onaj dugonja i šeprtljavi na milanskom kolodvoru, i ovi mladići u bijelim uniformama su iskusni. Znaju da želimo u Švicarsku, ali to im se baš i ne sviđa. Prekrivaju me toplim ogrtačem, posjednu na dugačke skije i polagano spuštaju prema šumi. Jedan od njih priča radio stanicom s nekim u daljini, drugi me pridržavaju i sve se čini lakim u toj Švicarskoj. Za neko vrijeme nam se iz doline približavaju motorne sanjke. Čovjek na njima ima žarko crveno odijelo. Kaže da je doktor i želi uzeti moga sina. Ne, ne mogu ga sada pustiti dok spava. Kad stignemo u grad, kad se probudi, kad mu napravim doručak s čokoladnim mlijekom, da ne propitkuje gladnim pogledom gdje mu je majka, onda može i kod čovjeka u crvenom odijelu, pa neka tim sanjkama jurcaju po snježnim padinama koliko im srca žele. Doktor kaže da je moj sin mrtav. Ne, ne može to švicarski doktor znati, nije baš sve u toj zemlji tako dobro kako je stric opisivao na razglednicama. Ne može on, u tom crvenom odijelu ni približno znati kako je moj sin jučer slatko cuclao čokoladu i jednom umalo izgovorio: Zica! Moj sin spava. Moj sin ne govori.
