Foto: privatna arhiva
ljekar je komadom bijele tkanine
zatvorio moje lijevo oko
sad ćemo sačekati da kroz par dana vidimo rezultat
kazao je odsutno
sad vidim samo dijelove svijeta
pola jabuke, pola ručka
pola kreveta, pola knjige
i pola čovjeka koji pored mora
(na drugoj strani svijeta)
razgovara sa psom
sjećam se da sam mu davno iz Dalmacije
poslala fotografiju psa
i napisala da me neodoljivo podsjeća na njega
sada vjerujem da su otuda krenuli
svi naši nesporazumi
i moje glavobolje
mojoj prijateljici otkriven je karcinom dojke
u ranom stadiju i sutra će na operaciju
njena sestra o tome ne može govoriti
gasim telefon i televizor
ne želim da loše vijesti stignu do mene
moj nekadašnji profesor umire u mom snu
govoreći mi o franjevcima
u djelu Ive Andrića
a ja ne uspijevam da mu kažem
kako sada vidim pola svijeta
i kako je slika mnogo jasnija i oštrija
ispred ogledala siječem nokte i siječem kosu
prizor podsjeća na Marinu Abramović
i tijelo koje gori u zvijezdi petokraki
niko danas ne razumije umjetnost
ni ovu pjesmu
prizori oko mene zastrašuju publiku
nedostaje mi da na njegovo srce naslonim glavu
kao onog novembarskog dana
nakon što smo vodili ljubav
i da mu govorim o poeziji
a on da me sprečava da počinim samoubistvo
nedostaje mi svijet u mom lijevom oku
i nedostaje mi čovjek da me podsjeti na psa
Trećeg kraja svijeta neće biti
kad sklopim oči iz moje glave izlijeću miševi
i trče po sobi sluđeni
vjerujem samo onom što vidim
govori protagonista filma Decision to leave
i u oči kapa tekućinu da izoštri vid
čovjek s druge strane svijeta šalje mapu svojih putovanja
žena bilježi datume sasvim odlučna da do susreta dođe
tek kroz par godina
nemoj spavati, probudi se zauvijek, jednom zasvagda
govori miš iz ćoška sobe
tablete me omamljuju i rasipaju snove kao đerdane
a ljudi oko mene se sve glasnije smiju
uprkos tome što je smak svijeta sve bliže
Sarajevsko jutro
ljudi prelaze s jednog kraja ulice na drugi
ne obraćajući pažnju na saksije koje vise
iznad njihovih glava
životinje od nas ljepše tragove ostavljaju u snijegu
a mi se od njih sklanjamo
i izbjegavamo ledenice koje prijete s komšijskog balkona
pjesnikinja jutrom uz svaki srk kafe
zaboravlja snove od prethodne večeri
i zaboravlja pjesme koje je godinama nosila u sebi
mladić u vojci glumi kuhara i dijeli ručak kojeg nema
čvrsto vjerujući da će jednom na dnu kazana
pronaći zrno graška
jedan pjesnik budi se na željezničkoj stanici
drugi pjesnik u jeftinoj hotelskoj sobi
okružen bubašvabama
za umjetnost komfor ne treba kaže treći pjesnik
udobno smješten u kožnu fotelju
žena zavodljivog osmijeha upozorava da na svom tijelu
zadržim ruke koje kamen u život pretvaraju
i da se manem svih drugih zabluda
umjesto apstrakcija sa njim prvi put
dogovaram konkretne stvari
naučit ću ga da vozi
a on će crtati pisce i tako obilježiti jednu epohu
prestajem bilježiti jutro
i počinjem razgovor sa ženom preko puta
s njom sam najčešće u neskladu
ona tvrdi da sve ovo trebam u pjesmu staviti
ja tvrdim da ništa nema smisla
osim njegovih prstiju koji su u davnom snu
klizili niz moja leđa
i jutro je
i za koji čas sve bi moglo biti stvarno
O društvu koje pomaže pjesniku da umre
dan kada umre pjesnik
živi izgube dah
a sunce na centralnom gradskom trgu
spali sve njegove knjige
pjesnik ostane bez riječi koje rulja
histerično objavljuje
i ponavlja
tek pokoji prolaznik u lomaču spusti ružu
u slavu pjesniku
dan kada umre pjesnik
njegovi prijatelji slave zaborav
pozivaju na čitanje svoje poezije
jer mrtavacu više ništa ne treba
uvjeravaju jedni druge na komemoraciji
i na groblju
a zatim panično i histerično smišljanju
ko će bolje ko će više ko će uvjerljivije
da plače i da nariče
dan kada umre pjesnik
ugase se sva svjetla
i tada je bijeda vidljiva poput laksa
kojim hirurg spaja racijepljenu utrobu
dan kada umre pjesnik
vidljivi su svi krugovi danteovog pakla
i ljudi su vidljivi
dan kada umre pjesnik
govor o odsutnom bogu je sveprisutniji
dok bog oko živih stvarnosni krug iscrtava
zavaljen u glomaznu fotelju osmjehuje se
svi ćete vi meni
dan kada umre pjesnik
neprijatelj na tren odagna strah i stane nad otvoren grob
na dan kada umre pjesnik
ona navuče teške prašnjave zastore
zakloni sebe od svjetine
sjedne na rub kreveta i plače tako satima
na dan kada umre
pjesnik u njenu kuću dođe i otkrije joj sve tajne
na koncu oslobođen tereta
u sanduku se okrene licem ka zemlji
da ga ne vide i da ih ne vidi
te rukama hladnim i modrim stane kopati
sve dublje i dublje
Moja majka hrani mrtvog psa
napuhano pseće tijelo odmah pored šetališta
moja majka zasipa hljebom
prvo ga kroz prste sitni
a onda užurbano baca sve veće dijelove
odbijajući pseću nepomičnost
dvije djevojčice nagnute na betonsku ogradu
s tugom svijet posmatraju
nemoćne
drže se za ruke
uvjerene da će tako jedna drugu zaštititi
donijeli su ga ovdje da umre od gladi
jesu, majko
zatim najlon vrećiću isprazni
a onda je smota i stavi u džep kaputa
i krenu dalje
kao da se mrdnuo
nije, majko
djevojčice u gumenim čizmama
prate naše korake i šute
osjećaju
ljudi su bijesni psi koji govore
jesu, majko
za večeru
majka u četiri zdjelice
rukama mrvi hljeb
zalit ćemo ga kipućom vodom
puhati u kašiku i govoriti
ruke ti se pozlatile, majko
