Foto: Nikola Šćekić

Istorija političko-sociološke pojave poput Kozaka obuhvata mnogo šire oblasti od onoga što je danas Ukrajina. Njihove naseobine su se javljale od Moldavije do Urala i Sibira, a vršili su uticaj od Konstantinopolja do Kazahstana. Međutim, u srcu Ukrajine, Kozaci će doživjeti svoj najveći uspon, kreirati državu koja će decenijama biti rival svima regionalnim silama, i dubinski uticati na kreiranje identiteta jedne nacije. Kozaci kao poltički fenomen su čisto ukrajinska pojava, nastala kao želja za nezavisnost od ostalih naroda i carstava.

Padom Zlatne Horde u drugoj polovini 15. vijeka, šira oblast oko Dnjepra i Volge je postala politički ničija zemlja, sa brzom tendencijom depopulacije. Usljed tatarskih pustošenja i upada ova oblast je ličila nečemu što najjednostavnije možemo da nazovemo divlji istok Evrope. Stanovništvo je bježalo ka zapadu i sjeveru što dalje od tatarskog ropstva, a upadi Tatara su bili toliko uspješni da su 1505. godine opustošili Minsk, a pet godina kasnije i Viljnus. I pored određenih pobjeda, Moskva je skoro do sredine 16. vijeka bila primorana povremeno da plaća danak Tatarima sa Krima, a horda sa donjih tokova Volge se posljednji put 1614. godine primakla Moskvi.

Bezvlašće u ovom regionu i konstantni upadi, dali su novo ime nekada bogatoj zemlji Rus prinčeva. Sve okolne države nazivale su je „divlja polja“.

Poltički i društveni vakuum u divljim poljima, vremenom je postao privlačan za određeni broj ljudi. Pritisnuti kmetstvom Moskovije ili novoformirane Poljsko-Litvanske Unije (Komonvelta) uspostavljene u Lublinu 1569. godine, mnogi ljudi su se upustili u avanturistički život koji je pružala stepa. Stepa jeste bila pusta i opasna, ali bogata divljim životinjama, njene rijeke su obilovale ribom i davale mogućnost transporta, a prostranstvo je pružalo slobodu kao oštri kontrast teškom životu zagušljivih gradova. 

Teško je opisati što su u suštini bili prvobitni Kozaci. Dolazili su iz raznih etničkih zajednica širom istočne Evrope, ali su prije svega bili pravoslavni Sloveni. Možda višeslojnost njihovog prvobitnog identiteta nabolje opisuje dualizam same riječi Kozak. Ova riječ turskog porijekla ujedno znači i slobodan čovjek, ali i pljačkaš, bandit.

Interesantno je da su Kozaci prvo nastupili na istorijsku scenu kao ratnici koji su upadali u određene oblasti brodovima, da bi se tek većim naseljavanjem stepa pretvorili u mobilnu konjaničku vojsku.

Prvobitna kozačka društva bila su sezonske zajednice avanturista, koji su kroz dugu i poroznu granicu Unije odlazili u stepu. Stepa i njene rijeke su bile bogate, a Kozaci su ubrzo otkrili da, prilagođavajući se tatarskom načinu života, mogu mnogo više da zarađuju živeći od zemlje i pljačkajuši za svoj račun, nego služeći okolnim državama. Vremenom, sezonski avanturisti su shvatili da ne moraju da se vraćaju u gradove gdje su ih čekali korumirani plemići, trgovci i administratori, već da u širokoj stepi mogu da žive cijele godine. Tako su nastale prvobitne kozačke naseobine, siči, a kozački način života je postao stvarnost.

Kozaci su sredinom 16. vijeka počeli da gledaju na sebe kao na zasebnu političku i kulturnu grupaciju, a to mišljenje su dijelili i Moskva i Unija. Od prvih naseobina otpočele su politički da jačaju i da se izdvajaju one na Dnjepru, a kozaci koji su se naselili južno od brzaka na ovoj rijeci, postali su poznati kao Zaporoški Kozaci, što bukvalno i znači oni iza brzaka. Sličan proces dešavao se i na Donu.

Ubrzo su počeli i problemi sa velikim hrišćanskim zemljama u okruženju. Sloboda i nezavisnost koju je kozački način života pružao uzrokovao je bježanje stanovništva od teškog kmetstva. Međutim, u ovom trenutku suštinski nije postojala mogućnost suzbijanja moći Kozaka, što zbog njihove objektivne snage, što iz potrebe hrišćanskih zemalja da im Kozaci čuvaju duge južne i istočne granice, pogotovo prema Osmanlijama koji su se pojavili u regionu.

Uspjeh Kozaka u poharama tatarskih i osmanskih teritorija doveo je do širenja njihovog uticaja izvan zidina prvobitnih utrđenja. Sve veća oblast je potpadala pod njihovom kontrolom, a na njoj se paralelno razvijao i poseban sistem upravljanja. Uspostavljena je svojevrsna proto-demokratija gdje su vođe Kozaka, hatamani (atamani), birani aklamacijom prisutnih. Iako je u kozačkom društvu vladala demokratija, tokom rata se poštovala čvrsta ruka hatamana. Međutim, na kraju pohoda, hataman je bio podložan kritici svojih vojnika. Ova praksa ne samo da je predstavljala rijetkost u Evropi već u oštru suprotnost rigidnim sistemima u okruženju. Ovdje možemo da napravimo jasnu paralelu sa protodemokratijom crnogorskog Zbora iz 16. vijeka, kada su predstavnici plemena birali svoje političke predstavnike i vladike.

Vremenom je pored političke i materijalna kultura Kozaka počela da ima svoj prepoznatljiv obris. Ona je bila mješavina raznih istočnoevropskih uticaja sa jakom dozom upliva tatarske tradicije. To nigdje nije bilo očiglednije nego spoljašnjem izgledu Kozaka, odnosno u održavanju kose i brkova.

U posljednoj deceniji 16. vijeka, započeće era pokušaja okolnih država da uspostave čvrstu kontrolu nad Kozacima, koja je ispraćena nizom kozačkih ustanaka. Različiti u ciljevima, obimu i posljedicama, posljednji kozački ustanak će biti podignut krajem 18. vijeka.  Prve velike pobune započele su kada je novoizabrani vladar Moskve, Boris Godunov, pokušao da stavi Kozake pod svoju kontrolu. U kompleksnim političkim igrama, Kozaci su se stavili na stranu Borisovih protivnika i drugih pretendenata na prijesto. Pobuna je eskalirala napadom Kozaka i Poljaka na Moskvu i višedecenijskom političkom nestabilosti i anarhijom koju ruska istorija naziva „Smutnim vremenima“.

Istovremeno na crkvenom planu došlo je do značajnih promjena. Godine 1596. Unijom u Brestu dio jurisdikcije Mitropolita iz Kijeva prešao je pod vlast Pape u Rimu, odvojivši unijate (kasnije grko-katolike) od pravoslavaca do današnjeg dana. Nešto kasnije došlo je i do upliva protestanskih ideja kod pravoslavnog kijevskog mitropolita. Ovaj rad ne daje dovoljno prostora za objašnjavanje svih internih relacija Poljsko-Litvanskog Komonvelta, pogotovo jer se radilo o, u tom vremenu, najvećoj i jednoj od najrazvijenijih evropskih država. Veoma pojednostavljeno, ali značajno objašnjenje je da su vjerski odnosi između katoličkog i pravoslavnog plemstva u Poljskom dijelu unije bili često napeti, i da je u više navrata dolazilo do međusobnih progona, ali i polonizacije, dok je u litvanskom dijelu situacija bila mnogo tolerantnija i pravoslavno plemstvo i seljaštvo je uživalo određena prava i zaštitu. Crkvena unija koja je za cilj imala stvaranja jedinstva države, dovela je do još većeh straha polonizacije kod pravoslavnog plemstva, a do sve jačeg otpora pravoslavnih Kozaka. U eri kada će konfesija imati značajnu ulogu u kreiranju država i identiteta, karte su bile postavljene za opšti sukob.

Nakon cijelog niza nestabilnosti na granicama, upada u osmanske teritorije i napetosti sa Poljskom, došlo je 1648. godine do najveće pobune u istoriji Kozaka. Poreski i administrativni pritisak poljske aristokratije, kao i rasprostranjene zloupotrebe, dovele su do otvorenog rata sa Kozacima, kojima su se ubrzo pridružili, kako pravoslavni seljaci, tako i ostatak pravoslavnog plemstva, ali i crkva. Pobunu je predvodio Bogdan Hmeljnicki, koji će nakon niza manjih pobjeda biti izabran za hatamana. Potpomognut od strane krimskih Tatara, ostvario je dvije velike pobjede nad Poljacima i krenuo u kreiranje nezavisne kozačke države, poznate kao Hetamanat.

Ulaskom Hmeljnickog u Kijev, označen je početak života nove nezavisne države na prostoru nekadašnjeg Kijevskog Rusa. Iako je Poljska bila primorana da prizna nezavisnost Hetamanata, ubrzo se Hmeljnicki našao u velikim problemima. Izlaskom krimskih Tatara iz savezništva, kao i otvorena prijetnja Osmanlija i Unije, natjerala ga je da potraži pomoć na sjeveru, u carskoj Rusiji. Tokom ovog sukoba, došlo je do masovnog progona poljskog plemstva i seljaštva iz djelova današnje Ukrajine, ali i do masakra Jevreja u pogromima.

Ovdje dolazimo do jedne od najkontroverznijih epizoda istočnoevropske istorije. Ugovor u Perejaslavu 1654. godine do danas predstavlja osnov sporenja između ruskih i ukrajinskih istoričara, a, nažalost, poslužio je i kao osnov za osporavanje ukrajinskog identiteta i nezavisnosti. Kako originalni dokument ne postoji, već samo kasniji nacrti i komunikacije (mada postoji teorija da je namjerno skriven po naredbi Lenjina), odredbe ovog ugovora su čest uzrok za debatu u službi savremene politike. U zavisnosti koju naraciju pratite, rusku ili ukrajinsku, ugovorom je predviđeno potčinjenje Kozaka Rusiji ili se kozački hetamanat samo privremeno stavio pod zaštitu Rusije.  U svakom slučaju, ugovor je u tom trenutku postao osnov sporenja Moskve i Varšave oko teritorije Ukrajine.

Bogdan Hmeljnicki kao jedna od najznačajnijih ličnosti ovog perioda, umro je 1657. godine. Usljed novog intenziviranja tatarskih upada, koji su promijenili stranu i sad sa Poljacima pustošili Ukrajinu, došlo je do slabljenja Hatamanata. Do danas, ostao je kontrovezna ličnost koji je za Ukrajince nacionalni heroj, dok je za Ruse ujedinitelj Rusije i Ukrajine. Sa druge strane, njegova pobuna za Poljake i Jevreje predstavlja kraj zlatnog doba i početak pogroma. Kreiranje nezavisne kozačke države kao vrhunca kozačkih težnji za nezavisnost, i pored vjekova kasnijih spoljnih uticaja, promijeniće ovaj region zauvijek.

Situcaija u regionu i prolongirani rat između Poljske i Rusije završen je mirom u Andrusovu 1667. godine. Ovim mirom, Ukrajina je podijeljena na način što su oblasti istočno od Dnjepra pripale Rusiji, a zapadno Poljskoj. Ovakva podjela izazvala je novu pobunu Kozaka, sada pod Petrom Dorošenkom. Iskoristivši nestabilnost, Osmanlije će, u periodu 1672–1699. godine, potisnuti Poljake i zavladati većim dijelom zapadne obale Djepra, što je dovelo do novih migracija.

Suočeni sa najezdom Osmanlija, crkvenom unijom i stalnom prijetnjom Poljaka, u ovom periodu doći će do većeg približavanja oblasti oko Kijeva Moskvi. Prvo su 1674. godine monasi u Kijevu publikovali „Sinopsis“, istorijski tekst kojim se Kijev predstavlja kao centar ruske monarhije i nacije. Ovaj tekst se zalagao za vjersko, dinastičko i etnonacionalno jedinstvo istočnih Slovena. Drugi događaj desio se 1685. godine, kada je nadležnost Kijevskog mitropolita prebačena sa partijarha u Kontatinopolju na partijarha u Moskvi.

Političko, vojno i kulturno učvršćivanje vlasti Ruske carevine, pratilo je potiskivanje prava koje su Kozaci uživali u proteklih skoro dva vijeka. Jedan takav pritisak na autonomiju Kozaka doveo je do pobune hatamana Ivana Mazepa protiv Petra I i pridruživanje kozačke vojske napredujućoj švedskoj vojsci Čarlsa XII. Bitka kod Poltave iz 1709. godine, koja je vođena na teritoriji današnje Ukrajine, predstavlja jedan od ključnih događaja evropske istorije. Iznenadnom pobjedom ruske vojske, došlo je do konačnog sloma Švedske kao značajne sile i priznavanje Ruske carevine kao novog značajnog igrača na kontinentnu. Ovaj poraz je ukinuo i poziciju hatamana i doveo do daljeg potiskivanje kozačke autonomije .

Mirom u Ništadu, 1721. godine, Rusija će i zvanično biti priznata kao evropska sila, ali to neće spriječiti Kozake da privremeno, od 1727. godine do 1734. godine, pod Danilom Apostolom obnove hatamansku vlast. Veći dio 18. vijeka protekao je u sukobima ruske i osmanske carevine i pokušajima Rusije da izbije na Crno more. Istovremeno, Moskva se trudila da konačno zavede red u „divljim poljima“, uvodeći sve veće restrikcije na autonomiju Kozaka, čak i braneći dodatno naseljavanje ovih oblasti, u cilju ograničavanja njihove moći. Dok su trajali ovih procesi, tokom 40-ih godina ovog vijeka, u Podoliji je rabin Israel bin Elizer, posnatiji kao Bal Šem Tov, okupio svoje učenike i pratioce i započeo učenje Haisdizma.

Druga polovina 18. vijeka predstavlja potiskivanje osobenosti Rutenijanaca i Kozaka, kako u Poljskoj, tako i u Rusiji. Kao dio reformi Katarine II u cilju centralizacije, od 1764. do 1780 godine, trajalo je likvidiranje svih aspekata Hetamanata. Istovremeno u Poljskoj, narodni ustanak predvođen poljskim plemstvom doveo je do maskara Unijata i Jevreja. Konačno uništenje kozačke države odigralo se 1775. godine, likvidacijom Zaporoških Kozaka na donjem Dnjepru, kao posljedica ruske pobjede u Rusko-turskom ratu (1768-1774). Aneksijom Krima 1783. godine, nestala je i konačna potreba za postojanjem autonomne kozačke države u ovoj oblasti. Iako daleko od toga da će izgubiti svoj kulturni identitet, Kozaci su postepeno integrisani u carski ruski sistem, a njihov specifični način života integrisan je u konjicu carske vojske. Do kraja 18. vijeka, nakon particija Poljske i novih ratova sa Osmanlijama, Rusija će zavladati većim dijelom ostatka Ukrajine, prije svega Volonijom i južnom Ukrajinom, dok će Habsburzi prisvojiti Galiciju. Katarina II, ukida ograničavanje migracija ali 1791. godine donosi „Nacrt naseljavanja“, povelju kojom su definisane zapadne oblasti carstva u kojima je dozvoljeno naseljavanje Poljaka i, prije svega, poljsko-litvanskih Jevreja. Izvan ove oblasti bilo je upotpunosti ili djelimično zabranjeno naseljavanje Jevreja. Ovakva odredba je imala za cilj ograničavanje migracije ne-rusa u unutrašnjost ruske teritorije, a pruža okvir za razumijevanje zašto je jevrejska populacija bila koncentrisana u određenim oblastima i gradovima carstva. Kako je Ukrajina bila dio nacrta, dolazi do novog većeg širenja jevrejskih zajednica u ovoj zemlji.

Dok je carska Rusija polako potiskivala, kako Poljake, tako i Osmanlije, plemić iz Poltave, Ivan Kotljarevskij, objavljuje Eneidu, prvo djelo poezije napisano na savremenom ukrajinskom jeziku, započinjajući eru savremene ukrajinske literature.

Početkom 19. vijeka, situacija u regionu je postala mnogo homogenija. Svo etničko i vjersko šarenilo regiona je bilo podijeljeno između dvije države dvije države, Ruske carevine i Habzburške monarhiju. Specifično kulturno nasljeđe oblasti koje su ušle u ove carevine uticaće na kulturno različit načit formiranja ideje ukrajinske nacije, ali koja će eventualno biti ujedinjena usljed pritiska velikih susjeda.

Kozaci će nastaviti da igraju značajnu ulogu kako u ruskoj vojsci, tako i kao društveni model ekspanzije carevine ka Sibiru. Nakon gušenja svake političke samobitnosti u Ukrajini, krajem 18. vijeka doće do uništenja i njihovih oblasti na Donu. Iako se oblast oko južnog Dona i Volge neće naći u sastavu Ukrajine, u ovim oblastima se i danas osjeća kozački duh.

Kozaci će preživjeti do početka revolucije i biti priznati kao značajna vojna jedinica i u Prvom svjetskom ratu i tokom Ruskog građanskog rata. Ironično, nestaće boreći se za ideale carevine koja je uništila njihovu suštinu. Kozačka kultura će biti potisnuta ali nikada neće nestati. Nacionalnim preporodom nakon sloma Sovjetskog Saveza, doći će i do buđenja ideala Kozaka, kao pretka današnjih Ukrajinaca.

(uskoro nastavak o stvaranju nacije…)