Foto: Nikola Šćekić

Krajina između dva carstva i stvaranje nacije

Iako su mnoge osobenosti ove zemlje naslijeđene iz prethodnih vjekova, tokom 19. vijeke biće udareni temelji suštini Ukrajine i ukrajinske nacije. Početak ovog vijeka obilježili su razarajući Napoleonovi ratovi, u kojima su Kozaci izuzetno uspješno učestvovali u redovima ruske imperijalne vojske, ali i učvršćivanje carske vlasti nakon mira u Beču 1815. godine. Granice su nakon skoro šest vjekova konačno bile stabilizovane, a front udaljen od srca stepe.

Ukrajina je unutar Ruske carevine počela da osjeća i ekonomski rast, a to nije nigdje drugo bilo očiglednije od Odese, koja se ubrzano razvijala u najveću metropolu istoka Evrope. U ovim novim uslovima, 1818. godine nastala je prva gramatika ukrajinskog jezika, kao važan korak ka ukrajinskom nacionalnom osvješćenju. Ali pored političkog osvajanja, Kijev i Ukrajina su sa svojom dugom istorijom, postali jedan od osnovnih elemenata, motiva koji je trebao integrisati u ruski imperijalni identitet.

Rusija kao jedna od evropskih sila morala je da projektuje i svoj prestiž. Skromni počeci Moskovije i tatarski jaram nijesu mogli da pariraju slavi Karla velikoga i raskoši renesanse. Potrebno je bilo zamaskirati suštinski perifernu povezanost i kreirati direktan istorijski kontinuitet od Rurikovića iz Kijeva do Romanovih u Moskvi, s namjerom popunjavanja nedostajućeg bogatstva državotvorne istorije prije 15. vijeka. Jednim velikim dijelom motivisan ovom namjerom, Car Nikolaj I 1834. godine uspostavlja Kijevki univerzitet.

Rusija je svoj identet gradila na ideji slovensko-pravoslavne nacije, koja treba da bude pandan zapadu. Unutar takvog koncepta, zasnovanog i na autoritetu cara i vjere, nije bilo prostora za bilo kakvo drugačije samodefinisanje. Ukrajinske različitosti su smatrane „interesantnim i nebitnim“ dok su stavljane u odnosu mlađeg brata Rusije. Ukratko, bilo kakva nacionalna različitost bilo kog slovensko-pravoslavnog naroda u Rusiji je bila ne samo neprihvatljiva, već nezamisliva.

 Ukrajinski gradovi postajali su centar rusofilstva integrisanog u carstvi panslavizam, međutim ipak se paralelno razvijala grupa koja je za cilj imala promociju svog zasebnog identiteta. Taras Ševčenko, umjetnik i poeta kojeg mnogi smatraju ocem ukrajinske nacije, 1840. godine objavljuje zbirku pjesama ,,Kobzar“, dok sedam godina kasnije, Mikolaj Kostomarov, objavljuje prvi politički program Ukrajinskog pokreta, „Knjigu stvaranja Ukrajinskog naroda“. Iako ga ruska nauka smatra za jednog od svojih najvećih istoričara, u njoj on poziva za kreiranje slovenske federacije sa Ukrajinom u njenom centru.

Razvoj ukrajinske nacionalne ideje u Rusiji, dešavao se u praskozorje Revolucije iz 1848. godine, ili „Proljeća naroda“. Revolucija je protresla Habsburšku monarhiju i dovela do mobilizacije, kao i ostalih, i ukrajinskog nacionalnog pokreta koji se ujedinio oko Vrhovnog savjeta Rutenije. Intervencijom carskih vojski, nacionalni pokreti su privremeno bili potisnuti, ali je Revolucija natjerala Beč da ukine kmetstvo.

Od Napoleonovih do Prvog svjetskog rata, Evropom je vladao dugi mir. Nije postojao kontinentalno razarajući sukob, a Stari kontinent je uživao period prosperiteta. Međutim, jedan sukob je obilježio ovaj vijek i dao mali uvidu u stepen razaranja budućih ratova koji su čekali Evropu – Krimski rat. U cilju potiskivanja ruskog uticaja sa Balkana i moreuza, britanske, francuske i otomanske snage su se iskrcale na poluostrvo Krim i započele opsadu Sevastopolja. Iako lokalizovan Krimski ostavio dalekosežne posljedice, prije svega na međunarodni ugled i unutrašnju stabilnost Ruske carevine. Porazom u Krimskom ratu, Rusija je izgubila crnomorsku flotu ali je mnogo ozbiljnije bilo shvatanje realnosti da je carevina osjetno tehnološki zaostaje za zapadnim industrijalizovanim silama koje imaju mogućnost da izvrše uspješnu invaziju na tlo carevine.

Javila se potreba za suštinskom reformom i modernizacijom carevine, koja je započela 1861. godine emancipacijom kmetova i liberalnim reformama Aleksandra II. Ove reforme će transformisati ekonomske, socijalne i kulturne prilike i u Ukrajni, a pokrenuće i velike migracije ka i iz Ukrajine.

Reforme su takođe uticale i na novi talas rusifikacije ukrajinske kulture.

Pobunom u Poljskom i strahom da se ne prelije u Ukrajinu i dovede do cijepanja „sveruske nacije“, 1863. godine dolazi do zabrane publikovanja na ukrajinskom jeziku. Dodatno, tajnim Ems ukazom iz 1876. godine nametnuto je novo ograničenje upotrebe ukrajinskog jezika. Ovo primorava Mihajila Drahomanova, mladog istoričara sa Kijevskog univerziteta, da se preseli u Švajcarsku, gdje postavlja temelje ukrajinskog liberalizma i socijalizma. Zabrana korišćenja jezika trajala je do Revolucije iz 1905. godine, kada je omogućeno i kreiranje prvih političkih partija.

Oktrivanjem nafte u Galiciji, došlo je do stvaranje nove ekonomske klase, koja je rado prihvatala ukrajinske nacionalne ideje. Na istoku velški preduzetnik Džon Džejms Hjugs uspostavlja prva industrijska postrojenja za obradu metala u Donjeckom bazenu oko 1870. godine, što za posljedicu ima eksplozije novih gradova, poput Harkova, koji je osnovan samo par decenija ranije. Brzom industralizacijom i na istoku dolazi do stvaranja nove ekonomske klase ali započinje i migracija ruske radne snage u Ukrajinu. Sa druge strane, želja za zemljom primorava Ukrajince da emigriraju iz Austrugarske i Rusije ka Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi ili iz oblasti pod upravom carske Rusije ka sjevernom Kavkazu ili ruskom Dalekom istoku. Na prelazu vjekova, 1900. godine, upravo će u Harkovu biti formulisana ideja političke nezavisnosti Ukrajine, a istovremeno nezavisno od ovog pokrena, slične ideje će biti formulisane i u Galiciji.

Ukrajina i svjetski ratovi

Iz dosad izloženog istorijskog pregleda, 19. vijek predstavlja predah u turbulentnoj prošlosti Ukrajine, makar iz perspektive ratova i sukoba. Sljedeći, 20. vijek, donijeće ovoj zemlji konačno ujedinjenje i eventualnu nezavisnost, ali i stepen razaranja i patnje koji je rijetko viđen u ljudskoj istoriji. Bojno polje dva svjetska rata će preći nekoliko puta preko Ukrajine, a razaranja izazvana njima će samo dopuniti dva intenzivna građanska rata, Holokaust i Glodomor (Holodomor). Nezamisliva dešavanja u ljuskoj istoriji dovela su ovu zemlju do ivice uništenja, ali očigledno i učvrstili odlučnost njenog naroda da konačno samostalno upravljanje sopstvenom zemljom.

Početkom 20. vijeka ostvaren je određeni napredak u industrijalizaciji carske Rusije i povećanja kvaliteta života, ali unutrašnja politička nestabilnost i sve veći zahtjevi za političkim slobodama i ekonomskom mobilnošću opterećivali su društvo. U takvim uslovima, ukrajinski nacionalni pokret, koji se s lakoćom širio u Austrougarskoj, naišao je na određeni otpor među Ukrajincima u carevini. Naime, rusifikacija i panslavističke ideje pustile su korijene pogotovo u gradovima i nakon više od vijeka relativne stabilnosti i progresa, održavale su i pridržavale se idejama carskog jedinstva.

U takvoj preraspodjeli uloga 1914. godine istočna Evropa je ušla u Prvi svjetski rat.  Nacionalni Ukrajinci su se našli na obje sukobljene strane, dok je njihova zemlja postala bojno polje tri imperije – Rusije, Njemačke i Austrougarske.

Krahom carske Rusije i izbijanjem revolucije, otvorila su se vrata uspostavljanja nezavisne ukrajinske države. Kreiran je Ukrajinski revolucionarni parlament, Centralna Rada, koju su vodili socijalisti. Slična dešavanja, samo sa drugačijom ideološkom pozadinom, odigravala su se i u austrijskim djelovima Ukrajine. Obje organizacije su proglasile nezavisnost 1918. godine, međutim, širi konflikt je ubrzo doveo do kraha tih ideja. Sukobe koji su trajali od 1917. do 1920. godine, a koji se kolokvijalno nazivaju Ukrajinski rat za nezavisnost, najjednostavnije je objasniti porazom ukrajinskih nacionalnih snaga usljed pritiska jačih susjeda, odnosno Poljske i boljševičke Rusije. Kratkotrajna ukrajinska nezavisnost imaće velikog uticaja i na ukrajinske težnje unutar SSSRa ali i na proglašenje nezavisnosti 90ih. Sa druge strane, ruska istoriografija ove ratove i dešavanja u Ukrajini posmatra kao južni front ruskog građanskog rata.

U sukobu, odnosno haosu, u Ukrajini krajem druge decenije 20. vijeka, bilo je involvirano desetak nacionalnih, političkih i stranih faktora i suštinski ne postoji način njegovog jednostavnog opisa. Dodatno treba napomenuti da je rat, koji je imao karakteristike građanskog, uz nekoliko stranih invazija, opustošio zemlju teže od Prvog svjetskog rata.

Uspostavljanjem Sovjetskog saveza, sovjetskom Ukrajinom je zavladao nacionalni komunizam. Radi se o struji unutar komunističkog pokreta ili komunističkih partija, koja je pokušala pomiriti nacionalne interese Ukrajinaca sa marksističko-lenjinističkom doktrinom, kako bi sankcionisala nacionalni put ka socijalizmu. Nacional-komunizam se pojavio kao politički fenomen u Ukrajini 1918. godini i funkcionisao je do kraja 20-ih, kada je oštro potisnut od strane Staljina. Ironično, upravo će ideja za objedinjavanje Ukrajinaca na osnovu udeja ukrajinskog nacionalizma, poslužiti Staljinu za kasnije širenje ka Poljskoj, Čehoslovačkoj i Rumuniji, državama u kojima je nakon dioba Versaja, ostao da živi veliki broj Ukrajinaca.

Krajem 20-ih godina prošlog vijeka, boljševičke vlasti sprovele su opštu industrijalizaciju i kolektivizaciju, kao i kulturnu revoluciju u cilju komunističke transformacije ekonomje i društva. Ove politike su za posljedicu imale najveću ljudski izazvanu glad u istoriji čovječanstva. U periodu od 1932. do 1933. godine, skoro šest miliona ljudi umrlo je u SSSR-u, od toga četiri miliona u Ukrajini. Ova tragedija, koju Ukrajina smatra genocidom, danas se naziva Glodomor (Holodomor).

Preduslovi za Glodomor kreirani su 1929. godine, kada je počela kolektivizacija i progon kulaka (bogatih seljaka), koji su se protivili ovoj politici. Kolektivizacija i kreiranje kolhoza imali su za cilj povećanje proizvodnje doprinosa žita objedinjavanjem imanja. Pored toga, cilj je bio i potiskivanje moći bogatih seljaka u korist države. Usljed protivljenja kolektivizaciji, 300.000 kulaka je, ili deportovano, ili poslato u radne logore.

Uz par prirodnih nepogoda poput suše, ali prije svega usljed pogrešne ljudske politike, rod žita je 1932. godine podbacio i zavladala je glad koja je odvela milione u smrt. Ukrajinci su masovno počeli da bježe u Poljsku, što je dovelo do novih represija nad stanovništvom. Medijima je bilo zabranjeno da govore o gladi, a država je nastavila sa izvozom hrane u cilju kreiranja slike da sve ide po planu. Sljedeće godine, prinosi žita su se oporavili, ali je bilo prekasno za mnoge.

Odnos ka ovoj tragediji predstavlja danas jedan od većih istorijskih tačaka sporenja između Rusije i Ukrajine. Osnovno pitanje koje se postavlja jeste da li je Glodomor genocid, odnosno namjerno izazvan zločin za sistematsko uništenje jedne populacije ili pojava izazvana pogrešnom politikom, koja je bez diskriminacije zahvatila SSSR. Dok ukrajinska strana tvrdi da je glad namjerno kreirana sa ciljem uništenja Ukrajinaca i slabljenja ukrajinske nacioanle ideje, ruska smatra da su staljinsitičke politike podjednako pogađale širu oblast i razne narode. Ukrajinci tvrde da su i u tom širem kontekstu dominantno bile pogođene kulturno šire ukrajinske oblasti, poput pograničnog Kubana. Dodatni faktori, koje ukrajinska strana navodi, jeste da su ciljano bili pogođeni seljaci, koji su u SSSR-u većinski činili Ukrajinci i da je nastavak izvoza hrane tokom gladi namjerno podstican kao mjera dodatnog uništenja stanovništva. Ne davajući konačmne istorijske presude, ono što jeste jasno je da Glodomor iako je trajao samo nešto više od godinu dana, predstavlja generacijsku traumu Ukrajinaca i jednu od odrednica njihovog nacionalnog identiteta.  

Ukrajicni su u međuratnom periodu živjeli u velikom broju u Poljskoj gdje takođe nije bilo mira. Uslijed diskriminacije, Ukrajinska nacionalistička organizacija je izvršila atentat nad poljskim ministrom unutrašnjih poslova. Ovim su htjeli da ukažu na sve težu situaciju Ukrajinaca u Poljskoj i sve češće sukobe na nacionalnoj osnovi. Ovakvi incidenti samo su intenzivirali među nacionalne sukobe između Poljaka i Ukrajinaca.

Staljin je iskoristio Ukrajinu kao odskočnu poziciju za širenje na početku Drugog svjetskog rata. Tokom 1939. godine, dok su se Poljaci borili sa nacističkom Njemačkom, a na osnovu sporazuma Ribentrop-Molotov, Sovjetski savez je okupirao djelove Poljske, istorijske Volonije i Galicije, kao i dio rumunske Bukovine. Važno je istaći da je Transkarpatija, koja danas ulazi u sastav Ukrajine, u ovoj preraspodjeli pripala Mađarskoj. Kao osveta sa nacionalističke sukobe dok su ove oblasti bile u sastavu Poljske, ukrajinski nacionalisti su počeli progon Poljaka iz ovih oblasti, progon koji je intenziviran tokom nacističke okupacije.

Poput Prvog, i Drugi svjetski rat je ostavio haotično stanje i duboke ožiljke u Ukrajni. Usljed brzog prodora vojske nacističke Njemačke, značajan dio sovjetske vojske je ostao kod Kijeva. Koncentracija jedinica je bila toliko velika da je operacija Barbarosa morala da bude prekinuta u cilju opkoljavanja i unuštenja armije kod Kijeva. Krah sovjetske vojske u ovom reonu ljeta 1941. godine predstavlja jednu od najvećih vojnih katastrofa u istoriji. Do skoro su postojale značajne rasprave da li je kijevska operacija uticala na velika odlaganja i krah kod Moskve, međutim te tvrdnje su rasvijetljene kao neosnovane.

Dok se Sevastopolj na jugu i dalje držao, njemačke i rumunske snage su okupirale Ukrajinu. Njemačka je posmatrala Ukrajinu kao izuzetno vrijednu sirovinsku bazu i jednu od ključnih zemalja za širenje njemačkog životnog prostora. Prvi korak ka čišćenju prostora bilo je masovno istrebljenje ukrajnskih Jevreja. I dok su Njemci odgovorni za nasjtrašnije zločine nad Jevrejima, lokalna ubistva po ruralnim područjima, koja kumulativno čine značajan dio zločina, počinjeni su od strane Ukrajinaca. Baba Jar, kao mjesto stradanja kijevskij Jevreja, predstavlja jedan od najmučnijih simbola Holokausta.

 Dalje potčinjvanje Ukrajine onemogućeno je propašću Vermahta kod Staljingarada i sovjetskom kontraofanzivom. Od 1943. do 1944. godine, Ukrajina je bila zaseban front, koji je pretrpio ogromna razaranja. Harkov je mijenjao ruke tri puta, a Kijev je do temelja uništen. Povratak komunističke vlasti značio je nastavak sukoba sa ukrajinskim nacionalistima u zapadnoj Ukrajiji i taj sukob trajao je sve do 50-ih godina.

Preko 4,5 miliona Ukrajinaca borilo se u Crvenoj armiji tokom Drugog svjetskog rata. Ukrajinci su činili 80% južnih vojnih formacija Crvene armije koja uključuje i 3. Ukrajincki front koji je učestvovao u oslobađanju Beograda. Pored njih, postojale su nacionalističke frakcije koje su bile lojalne silama Osovine, ali i grupacije koje su se borile i protiv jednih i protiv drugih. Jedan broj Ukrajinaca i dezertera iz Crvene armije služio je u pomoćnim ordedima Vermahta, takozvanim Hivijima. Procjenjuje se da od 11 miliona vojnih žrtava Sovjetskog saveza, oko 1,7 miliona su bili etnički Ukrajinci.

Konferencijom u Jalti dato je međunarodno priznanje uspostavljanju nove poljsko-sovjetske, a samim tim i poljsko-ukrajinske granice. Lavov je ušao u sastav Ukrajine, a milioni Poljaka su emigrirali iz Volonije i Galicije ka zapadu. Igrom čudne predhladnoratovske igre, Ukrajina je, iako dio SSSR-a, dobila članstvo unutar UN. Samim tim, Ukrajina je postala jedna od osnivačkih članica Ujedinjenih Nacija, a u cilju ostvarivanja brojčanog balansa na osnivačkoj skupštini. Nove granice Ukrajine zaokružene su prisiljavanjem Praga od strane Moskve da preda Transkarpatiju Sovjetskoj Ukrajini. Staljin je ovim potezom uspostavio granicu između Moskve i Mađarske, objektivno predvidjevši da će mu takva poveznica veoma brzo i trebati.

Drugi svjetski rat i kasnije pomjeranja granica, dovešče do ogromnih ljudskih gubitaka i migracija stanovništva. Oblasti koje su pripale Ukrajini imale su značajnu populaciju Ukrajinaca, ali i drugih naroda, koji, ako nijesu pobijeni tokom rata, su se pokrenuli na seljenje ka svojim matičnim državama.

Potencirana je unutrašnaj razmjena populacije, u cilju kreiranja značajne ruske, ali i ukrajinske manjine u drugim sovjetskim republikama. Najokrutnija od ovih politika bilo je uništenje i deportacija krimskih Tatara tokom 1944. godine. Pod izgovorom kažnjavanja zbog saradnje sa Njemačkom, oni su u velikom broju presljeni u centralnu Aziju, a na njihovom mjestu su naseljeni Rusi. O uništenju viševjekovnih jevrejskih, ali i njemačkih zajednica širom Ukrajine, suvišno je govoriti.

Početak Hladnog rata nije donio mir Ukrajni. Nastavljene su staljinističke čistke ukrajinskih ličnosti, zbog navodnih nacionalističkih tendencija, dok je antisemitizam bio u porastu. Tek Staljinovom smrću dolazi do naglog preokreta politike. Dolaskom Nikite Hruščeva, započela je destaljinizacija i otopljavanje odnosa, kao i stvaranjem ukrajinske partijske elite, kao manjeg partnera ruskom rukovodstvu Sovjetskog saveza.  Ovaj period mirnih ustupaka trajao je od 1956. do 1964. godine, kada je Hruščovljeva smjena uticala na povratak nekih političkih normi poznog staljinizma.

Period vladavine Nikite Hruščova obilježio je i transfer Krima iz Rusije ka Ukrajni. Dosta je kontroverzi oko dešavanja iz 1954. godine i špekulacija zašto bi sovjetsko rukovodstvo pristalo na predaju tako važne strateške tačke i sjedišta crnomorske flote. Teorije se kreću od emotivnih razloga do zavjere protiv Rusije, ali je odgovor u suštini dosta jednostavan. Krim je infrastukturno i resursnu vezan za Ukrajinu, čak i za vodu. Kako je teško stradao tokom rata, ovim postupokom je mogao da se osloni na Ukrajinu, sa kojom je imao kopnenu poveznicu, za obnovu.

Sedmu deceniju prošlog vijeka obilježio je spori ekonomski razvoj i rastući ekonomski problemi. Ukrajina kao i cijeli SSSR i istočni blok su se grcali u nemaštini i psihozi zaostajanja za zapadom. Reforme koje su počele da se sprovode 1985. godine, pod rukovodstvom Gorbačova, možda bi i imale nekog efekta, da 1986. godine nije došlo do nuklearne katastrofe u Černobilju. Iako je katastrofa relativno sanirana, posljedice koje je ostavila po ljudske žvote i prirodu, otvorila su velika pitanja o odgovornosti i sposobnosti centralnih vlasti. Posljedice možda i jesu bile teže po Bjelorusiju nego Ukrajinu, ali broj žrtava, pražnjenje Pripjata i opasnost po Kijev, kao i ponašanje vlasti u Moskvi, ozbiljno su poljuljali ugled partije. Istoriografija danas smatra da je katastrofa u Černobilju imala dubinski uticaj na pad SSSR-a.

Nezavisnost i cijena slobode

Ukrajinski put ka nezavisnosti započeo je 1990. godine, kada je, nakon prvih parlamentarnih izbora, kreirana parlamentarna opozicija koja je proklamovala suverenost, dok je i dalje bila unutar SSSR-a. Kao posljedica neuspjelog puča u Moskvi, Ukrajina je predvodila ostale sovjetske republike iz unije. Proklamovana nezavisnost od 24. avgusta 1991. godine, potvrđena je na referendumu 1. decembra. Zvanično, ovim je data smrtna presuda Sovjetskom savezu.

Ukrajina je tokom 90-ih imala nagli pad, ali i oporavak ekonomije. Međutim, nije uspjela da izađe iz tranzicionog perioda usljed unutrašnjih podjela i rasprostranjene korupcije. Ustav donešen 1996. godine garantovao je demokratske slobode i podjelu vlasti između kancelarije predsjednika i parlamenta, ali ta kontrolna spona teško da je funckionisala.

U ovim turbulentnim vremenima potpisana su dva sporazuma sa Rusijom. Budimpeštanskim memorandumom, SAD, Rusija i Velika Britanija garantovali su ukrajinski suverenitet i tetirorijalni integritet u procesu tranfera sovjetskog nuklearnog oružja Rusiji. Na teritoriji ukrajine nalazilo se više od 1500 jedinica sovjetskog nuklearnog arsenala, de fakto čineći ovu zemlju trećom nuklearnom silom na svijetu. Međutim, postojala je objektivna zabrinutost i kod zapadnih sila i kod Rusije da Ukrajina nema kapaciteta da adekvatno održava i zaštiti svoj arsenal. Slična situacija je bila i sa bombarderima dugog dometa koji su se našli na teritoriji Ukrajine nakon raspada SSSR. Proces prenosa oružja je završen dvije godine kasnije, simbolišući i dobru saradnju i privrženost Ukrajine Rusiji.

Drugi sporazum, iz 1997. godine, nazvan Harkovski pakt, priznao je suverenitet Ukrajine nad Krimom i iznajmio Rusiji pomorsku bazu u Sevastopolju. Sa ovim sporazumom dodatno su ojačane veze između dvije zemlje, a Ukrajina je postala jedna od rijetkih država koje su dozvoljavale prisustvo ruskih vojnika na njenoj teritoriji.

Saradnja dvije države je bila još vidljivija na svakodnevnom nivou, pogotovo u svakodnevnom životu. Suštinski iste tranzcione muke i kreiranje klase oligarha odvijao se paralelno u obije zemlje. Ukrajina je bila jedna od rijetkih država istočnog bloka koja nije isključivo težila otvaranju ka zapadnim tržištima.

Prelaskom u novi milenijum, ekonomije obije zemlje su počele da se oporavljaju, ali ni približno brzo koliko je to javnost očekivala. Nakon deset godina teške tranzicije, očekivao se novi boljitak, pogotovo uslijed poboljšanja odnosa sa zapadom. U Rusiji je do smjenom Jelcina i dolaskom Vladimira Putina na vlast i došlo do oporavka, međutim u Ukrajini on je izostao.

Niz medijskih i korupcionaških skandala, kao i uplitanje Rusije u izbone procese, dovele su do Narandžaste revolucije 2004. godine i uspostavljanja proreformske i prozapadne vlade. Izbor novog spoljnopolitičkog kursa za mnoge Ukrajince nije samo otvarao nadu u bolju budućnost, već i konačno odvajanje od neprijatnog, suviše bliskog, zagrljaja velikog susjeda.  Tokom 2008. i 2009 godine Ukrajina je izrazila spremnost da se priključi Evropskoj uniji i NATO-u, što je i izazvalo reakciju Rusije. Nerješavanje ozbiljnih ekonomskih i korupcionaških skandala dovelo je 2010. vlasti do nove smjene vlasti ali i pojačanja pritiska Rusije.

Sve ove političke promjene je pratilo i određeno nacionalno dijeljenje unutar Ukrajine. Država je naizgled bila podjeljena na dva suprostavljena tabora. Dok je Ukrajina oko Lavova i Kijeva bila suštinski „ukrajinska“, u Donbasu, Krimu, Odesi, postojala je jaka „proruska“ struja. Ovdje se misli i na ukrajinske Ruse i na Ukrajince koji govore ruski. Međutim, kao što će se kasnije ispostaviti, osim dijela Donbasa i Krima, to nije značilo da su ti krajevi lojalni Rusiji, već su jednostavno više vezani za tu zemlju i samim tim tolerantniji na neprimjereno uplitanje u unutar-ukrajinska pitanja.

Kako i nakon smjene vlasti Ukrajina nije odustajala od svog evropskog puta, 2013. godine Rusija započinje trgovački rat i prisiljava Ukrajinu da odstupi od namjere potpisivanja novih sporazuma sa Evropskom unijom. Kao reakciju na prorusko držanje novog predsjednika i jasno uplitanje Rusije, 2013/2014. godine održani su masovni protesti, poznati kao Euro Majdan. Eskalacija nasilja na protestima izaziva ukrajinski parlament da smijeni predsjednika Viktora Janukoviča, koji bježi u Rusiju, dok ta zemlja reaguje zauzimanjem Krima i podrškom pobunjenim regionima u Donbasu. Mirovnim pregovori oko Donbasa nekoliko puta su propali, dok je na destine hiljada ljudi moralo da napusti svoje domove. Momentalno, zapadne države su nametnule ograničene sanckije Rusiji koj su dovele do usporavanja ruske ekonomije.

Nasilnim odvajanjem djelova Donbasa i Krima, „proruska“ opcija u Ukrajini je osjetno oslabila, a cijela država postala svjesna da bilo kakav pokušaj približavanja zapadu će izazvati nasilnu reakciju velikog susjeda. Od 2014. godine obije države su se spremale za opšti rat.

Februara 2022. godine Rusija započinje totalnu vojnu invaziju na Ukrajinu.

Zaključak

Istorija Ukrajine predstavlja fascinantnu kompilaciju društvenih, poltičkih, vjerskih i civilizacijskih kontrasta, koju su oblikovali ovu zemlju kao niti jednu u Evropi. Često potenciramo da je Balkan raskršće kultura i civilizacija, ali je Ukrajina podjednako granična oblast susreta istoka i zapada. Spoj gradova i nomada, hrišćanstva i islama, granica nekoliko carstava, istorija Ukrajine sažima priču na skoro nezamislivom vremenskom i prostoronom obimu.

Ta istorija je ciklično praćena sistemskim uništenjem, migracijama i nekim od najvećih tragedija u ljudskoj istoriji. Iznenađujuće, i poslije svega, ukrajinsko poimanje nacije nije utonulo u klasični slovensko-pravoslavni tragicizam i ekstremizam kojim se čeka novi neprijatelj, već su uspjeli da iznova i iznova dignu svoju naciju iz pepela.

Odnosi Ukrajine i Rusije često jesu bili odnosi velikog i malog brata, ali još češće radi se o realciji gdje velika nacija, u želji za kulturnom i prostornom dominacijom, želi da integriše istorijsko-kulturne aspekte manje. Ona to radi kako iz aspiracije za dominacijom, osvajanjem, tako i iz unutrašnjih frustracija izazvanih jasnim istorijskim nedostacima, koji se vide na milenijumskoj liniji istorije. Da budemo jasni, i Ukrajina je igrala submisivnu ulogu, skoro tri vijeka jasno prihvatajući ulogu krunskog dragulja panslavističkog ruskog carizma i vjernog partnera crvenoj Moskvi ali u periodu nacionalnog preporoda u tri odvojene ukrajinske oblasti oko Lavova, Kijeva i Harkova, javile su se iste ideje nacionalnog rađanja i nezavisnosti.

Dolaskom na vlast, Vladimir Putin je saopštio da je kolaps SSSRa predstavlja najveću tragediju 20. vijeka i da će težiti obnovi carskog ugleda i granica. Iz geostrateške pozicije, logično je da ojačana Rusija pokrene rješavanja ruskih geostrateških problema. Da napomenemo, istorijski je koncenzu da Rusija ima 11 tih problema, da se 4 nalaze u Evropi i da je Ukrajina 1. Međutim imajući u vidu svu tradicionalnu limitiranost Rusije kao velike sile, zavisnost od uvoza, oslabljenu ekonomiju i opadajuću populaciju, nameće se zaključak da je invazija nelogična.

Ova publikacija je namijenjena sagledavanju duge i komplekse istorije Ukrajine i odnosa sa Rusijom i da posluži boljem sagledavanju apsurdnosti teze koja je izrečena na početku rata da Ukrajina nije nacija, da je to stara ruska teritorija. Nadam se da će ona makar malo baciti svijetlost na opasnost problema zloupotrebe istorije. Tvrdnja da Ukrajina ne može biti nezavisna nacija je pandan izjavama koje smo slušali iz Berlina 30-ih, da je Rajh ugrožen postojanjem vještačke Češke nacije.

 Ova publikacija ne može da da jednostavan odgovor na sve razloge za rusku invaziju na Ukrajinu. Koliko je Rusija kompleksna država toliko ima i razloga i njihova srž je u geopolitičkim igrama koje su započele još 2002. i 2005. godine. Međutim, iz istorije može da se izvuče jedna teza, koju su koncipirali finski istoričari. Da pojasnim, Finska je nacija koja je takođe nastala u sklopu Ruske carevine, ali je, iako talac prisiljene neutralnosti, uspjela da uspostavi zapadno profilisano društvo.

Njihova teza kaže da je Rusija neuništiva nacija cikličnog postojanja. Iz pepela prethodnog uništenja, pomoću jakog vođe uzdiže se jaka nacija, koja onda stagnira uslijed nemogućnosti razvoja, pritisnuta autoritarnom suštinom svog društva. Nakon duge stagnacije dolazi do neminovnog pada i samourušavanja iz čega će je opet izbaviti jaki vođa. Sličan ciklus se odvija pred našim očima gdje trenutni jaki vođa uzdiže Rusiju iz pepela, ali i uvodi je u novi period stagnacije. Rat u Gruziji 2008. godine i na Krimu 2014. godine je produžio život njegove vladavine ali samo za par izbornih ciklusa. Međutim, samo pokretanje rata u cilju pukog održavanja vlasti je izuzetno površinski razlog.

Dubinski je onaj civilizacijski. Nuklearna Rusija ne može da strahuje od vojne intervencije strane sile. Ona ne može da strahuje od osvajanja, a samim tim ni od NATOa u Ukrajini. Ono od čega Rusija, odnosno oligarsi u Kremlju suštinski strahuju je demokratija, a pogotovo demokratija u Kijevu. Ukoliko bi se u Ukrajini ukorijenila zapadno profilisana demokratija, to bi bila najveća prijetnja vjekovnoj autokratiji, bila ona carska, komunistička ili putinovska, u Moskvi. Skoro milenijum nasilničke tiranije šačice ljudi nad milionima bi bila osporena i ugrožena. Fundamenti vlasti u Rusiji bi zavijek bili oslabljeni.

Ukrajina nije srce Rusije, ali jeste kolijevka evropske kulture na istoku kontinenta. Očigledno je da će postati i kolijevka borbe protiv posljednje evropske tiranije.

(Kraj)