Foto: Fokalizator

Božo Koprivica piše za Fokalizator o Miliji Pavićeviću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Miliju Pavićević viđao sam napremas u Titogradu, u Kotoru, na Cetinju. Pamtim ga po vitkosti gimnazijskoj i po engleskom kostimu. I po velikom kišobranu. Lumbrela ima sposobnost da se sama otvori pa da M. P. poleti do Odiseje Artura Klarka ili do Ogledala Tarkovskog. Pamtim Pavićevića po ranim uljima Koitus I, II, III, IV. Po citatima, omažima, na El Greka, Zurbarana. Po ruci Van Goga, i Milijinoj ruci. Po velikoj autobiografskoj izložbi u zatvoru Bogdanov kraj. Izložba kao interpretacija smrti i kao velika gozba. Na trpezi su sve same đakonije i dobra, dobra vina. Zapamtio sam sve to po apsolutnoj iskrenosti, po tome koliko je na toj izložbi M. P. blizak sebi o svojoj obitelji. Pamtim portete Milije Pavićevića i Saše Čilikova, Velikih alkoholičara na Trgu Marksa i Engelsa u Beogradu i na Trgu od Lokande, na Trgu Umjetnika na Cetinju. Pamtim Pavićevićevu instalaciju Crni pravougaonik kao Hofmanovu Crnu kapiju, u priči Zlatni ćup. Za vrijeme Cetinjskog Bijenala instalacija je bila postavljena izmedju Plavog dvorca i granice Gradskog parka.

U jednom razgovoru za Bild pitali su M. P. kako ovladati stvarnošću: ’’Prijateljstvo je jedan način, a mašta drugi.’’ Prijateljstvo ili biti najbliži sebi i prepoznati nekog koji je još bliži sebi. Biti svoj i na posljednoj stazi. Kakva lijepa drskost. početi izložbu na centralnoj aleji cetinjskog groblja…bezazlena, beskrajna šetnja dva prijatelja s koferima u ruci…Milija Pavićević i Saša Čilikov. Traje ta šetnja kao šetnja na autostradi u filmu Diskretni šarm buržoazije Luisa Bunjuela. Na posljednje putovanje s dječijim zmajem u srcu i mirom derviša. Jedva se u daljini čuju otkucaji srca. Ako bi nastavili šetnju prema moru dva prijatelja, hodali bi i po vodi. U Državnom arhivu na Cetinju odjeljak Cetinjske gimnazije pronašao sam vježbanku Pavićevića iz 1967.godine. Evo šta je u proljeće te godine M.P. napisao na temu brzine i beskraja: kao dječak/na putu prekratkom/jer strahuje od odredišta/što skraćuje svoj korak/i oteže prispeće/moram da budem lukav,/da bih, kada se beskraj/podijeli s najmanjim rastojanjem/od tetive do luka,/stvorio prostor sličan beskraju.

Od smrti ka zvuku djetinjstva prema humoru i lirici potrošnje. Od smrti ka marketingu, ka tvrtki čokolade MilČik. Ka čokoladnoj manufakturi. Ili kako ide jedan haiku Ljuba Djurkovića: srce razmišlja/gdje je ostavilo/svoju žvakaću gumu.

Ima u radovima M. P., njegovim ranim radovima, jedno više načelo otmjenosti duha. Tragično, u formi maskenbala. Poslovi i dani Milije Pavićevića važni su za Crnu Goru kao medijski i antimedijski šok, kao lijek od romantičarske, nacionalne i gospodarske vrućice. Kao izazov, kao olimpijski izazov, jer iza četiri lica koja se gledaju po osi trpeze, po osi izložbe vidi se mapa Crne Gore, mapa svijeta. Veliki alkoholičari gledaju u dva dječaka s omota, čokolade MilČik. Ta dva dječaka puštali su po cetinjskim kunetama u vrijeme mitskih kiša brodove od hartije. A jedra brodova, dječaci M.P. i S.Č. piturali su bojom svog srca.… Zajedno sa Pablom Nerudom. Iz Očajničke pjesme: U tebi su se sabili ratovi i letovi/u tebi ptice pesme okrlatiše. Sve si u sebi upila kao daljinu/kao more, kao vreme/ sve u tebi beše brodolom/bio je čas radostan nadmetanja i poljupca/ čas omamljenosti. Što goraše kao svetionik.

Milija Pavićević obuzet je onim što radi. On ima elegantnu narciosoidnist zanesenjaka. Ima opsesiju da sačuva apsolutno djetinjstvo, radoznalost, čuđenje.

Apsolutna tišina vlada u printu dva prijatelja. Tišina i muzikalnost. Jedne noći u Taliji, kod Đonovića u Bajovoj ulici na Cetinju M.P. je svirao nožem, kao gudalom po vinskim čašama. Pili smo domaće crmničko vino. S nama je bio mladi glumac sa Kosova Aljban Ukaj sa prelijepom djevojkom. Prepoznao na Pavićevom nožu zvuk Mocartove simfonije u F duru. Jesam li pogodio? S nama je bio i Daglas Barnet Smit koga je Pavićević upoznao kad je izlagao na Bijenalu u Veneciji. U pauzama koncerta M.P. je govorio stihove: jedna nas oboa spušta u bolu,/u note što mucaju smrt,/i u san devetogodišnjeg dječaka/koji se probija kroz/dugu zimsku noć,/do mjesečarskih pašnjaka/toliko daleko/ da čak ni anđeli/ne mogu da zamisle takvu daljinu…

Anđeli ne mogu ali pijani anđeo Milija Pavićević može.

A šta je bilo u koferima koje na dalek put nose Milija Pavićević i Saša Čilikov? Znam, ali neću da vam kažem. Možda je tu bilo eksponata sa posljednje Milijine izložbe. Na toj izložbi jedva sam čekao da vidim onaj dio koji je posvećen Ljubu Đurkoviću: ne ostavljajte ništa sem sitnica/čiji je vlasnik gola duša,/a drugi neka procijene je li od zveri ili od čoveka.

A na margini onog pismenog zadatka iz Gimnazije M.P. pisalo je: trešnjev će cvijet/večeras da se rasprši/pod sječivom mladog mjeseca. Pa ipak nije kraj….

Uživam da slušam priču Milije Pavićević o ljepoti podočnjaka Marise Berenson u filmu Kabare Boba Fosea. Tri noći zaredom išao je sa Cetinja u Danilovgrad da bi gledao Kabare i divio se igri i podočnjacima glumice koja igra otmjenu Jevrejku u nacističkom Berlinu. Ili ljepota podočnjaka protiv fašizma. Ipak je neko i u takvom Berlinu pokušavao da spasi Jevreje.

Ako će nas nešto nadživjeti onda je to dobrota i likovna fantazija podočnjaka. Simbol vječne nesanice: Kao teška poplava huči nam krv kroz tela/A čistija od sreće što gori ispred Raspela/Hulakanova ćerka Ketlin.

Milija Pavićević, Ketlin, Jejts ili sloboda. Naučite ćete se slobodi i iskrenosti gledajući slike skulpture i performanse Milije Pavićević. Prekjuče je M.P. sa Balšića pazara, sa otvorenim crnim kišobranom kupljenim u Londonu odletio prema Osaki.

Dok sam ovo pisao preko puta mene je sjedjela najljepša djevojka u mom životu.

 Blues brothers u gradu N.

12. maj 2025.