Foto: Lucija Milović
Bio je kraj jula 1978, kada se usred dana magistralom ispred Željezničkih zgrada počeo razlijegati strogi, jaki glas: “Ainul Kebir, indijski fakir, sutra u Vašem gradu, ležanje na ekserima, stvari od kojih će vam zastati dah. Masovna hipnoza, telepatija, pomeranje stvari bez dodira. Ainul Kebir, indijski fakir, čovek koji hipnotiše divlje zveri”.
Ritualna mantra začas je ulazila u uši, bili smo kupljeni, čekali smo kad će proći još taj jedan dan sa odlaskom na plažu i igranjem žmurki do kasno ispred “Borova” i Teta Desinog kioska.
Uskoro je i grad bio oblijepljen zaprepašćujućim plakatima. Crno bijeli, mali A4, ni blizu mega-džambo posterima Mikija Jevremovića ili Zlatka Pejakovića, ali zato nevjerovatno sugestivni: na njima fotografija bradatog čovjeka s zmijama umjesto kose, i sa očima ofarbanim u zlatno žuto. Urokljive, pune moći, oči sveznajućeg i svemogućeg gospodara opsjene.
Na zidovima zgrada do Distribucije, pa desno ka “Tehnoprometu”, bile su na svakih pedeset metara njegove oči. Nismo mogli pobjeći, čekao je na sve nas.
Naredne večeri na Ljetnjoj pozornici, svijet kakvog smo znali prestao je da postoji. Otvorenih usta smo gledali u čovjeka koji leži na ekserima i razbijenim staklima, pa stavlja dasku na sebe, pa se pomoćnik penje na njegov stomak i tu dasku, kao da ovo nije dovoljno strašno. Rezao je pomoćnicu na pola, primoravao kugle da lebde, hipnotisao ljude (koje, istina, nismo poznavali, ali kojeg turistu znaš tokom ljeta!), podizao ih i ostavljao da stoje prelomljeni u potpuno neprirodnom položaju, uvjeravao da su životinje pa su se tako i glasali: mukali, režali, na kraju je gutao i bljuvao vatru…
Mi mlađi smo vjerovali da je sve to stvarno, jeste, ali nisu ni stariji bili bolji, iako su znali da iza svih tih svjetlucavih i neobjašnjivih čudesa mora da postoji neko logično objašnjenje. I oni su bili samo dio opsjenarske iluzije velikog mađioničara, pero na krilima bijelih golubova koji su iskakali iz kutije koja je sekund prije bila potpuno prazna…
Od tog dana i Ainul Kebira, Indija nije bila više samo azijski potkontinent sa Gangom i Brahmaputrom, već prapostojbina svega mogućeg i nemogućeg, čarobnog tajanstva u kome žive ljudi što ne osjećaju bol, ljudi koji imaju tajne vještine, i kojima nikakve ovozemaljske blagodeti ne znače ništa, jer njihovo je kraljevstvo sjena…
Njihova je moć.
* * *
Godine koje su uslijedile nedugo nakon mog punoljetstva donijele su u naše živote drugačije opsjenare, vidovnjake, prevarante, opasnije i beskrupuloznije, fakire koji su poboli eksere u ruke naivnih nacija, i koji su umjesto svjetlećih kugli koristili zapaljena sela i gradove za osvjetljenje sopstvenih iluzija.
I Ainul je, ispostavilo se, bio vitez mračne strane.
U novinama je, prije desetak godina, objavljeno kako je “zbog nedozvoljene polne radnje nad dječakom romske nacionalnosti”, istražni sudija odredio pritvor čovjeku iz Niša, “koji se već decenijama reklamirao kao nadriljekar i parapsiholog”. Pri dnu teksta stajala je usputna napomena: “Optuženi je još sedamdesetih nastupao širom Jugoslavije pod imenom Ainul Kebir, indijski fakir”.
Zastao sam, ne dišući. Zemljo Indijo!
