Foto: privatna arhiva

Urednik za istoriografiju u redakciji Fokalizatora Miloš Vukanović u nastavcima razmatra složene odnose migracija i društveno-političkih strujanja u Crnoj Gori. Ovaj prilog dio je Fokalizatorovoga projekta Forum crnogorske kulture, koji je podržan u Ministarstvu kulture i medija. Nije dozvoljeno preuzimati sadržaj priloga bez pisane saglasnosti redakcije   

Naseljavanje Slovena (kasna antika i rani srednji vijek)

Krajem 6. i početkom 7. vijeka u Panonsku niziju su se naselili već pomenuti Avari, nomadsko pleme koje je nekoliko decenija vršilo intenzivne upade u balkanske provincije Vizantijskog carstva. U ovom periodu su razorili i opljačkali grad Duklju s okolnim oblastima. U savezu s Avarima počeli su da upadaju i Sloveni, s jednom razlikom da su s vremenom Sloveni počeli i da se naseljavaju. Slovenski upadi na Balkan su zabilježeni još 518. godine, mada neki istoričari smatraju da ih je bilo i u prethodnim vjekovima. Tokom 6. vijeka i  slabljenjem vizantijske odbrane na Dunavu, Sloveni sve intenzivnije upadaju i zadržavaju se na ovom prostoru. Proces naseljavanja Slovena je išao u nekoliko faza, a trajao je sve do kraja 8. vijeka. 

Prije nego pokušamo da utvrdimo kada i kuda su Sloveni došli na prostor Crne Gore, moramo da se posvetimo razjašnjenju jednog mišljenja koje postaje sve prisutnije u našoj i regionalnoj javnosti. To je teorija da do migracije Slovena nikada nije došlo, već da su oni oduvijek bili na ovim prostorima. Prostor Crne Gore i Balkana je više od šest vjekova bio u sastavu Rimskog carstva. Rimski izvori i arheološki ostaci jasno ukazuju koga su Rimljani zatekli i ko je živio u granicama njihovog carstva. Takođe, borbe i upadi Slovena na vizantijsku teritoriju su precizno zapisani od strane vizantijskih istoričara. Te migracije jasno prate promjene u arheološkim ostacima. Štoviše, današnje genetske razlike između Istočnih, Zapadnih i Južnih Slovena potvrđuju migratorne pravce. Međutim, postavlja se pitanje otkud onda težnja da se potencira slovenska autohtonost ovih prostora, ali o tome ćemo nešto više u zaključku.

Sljedeće pitanje koje se postavlja jeste otkuda su Sloveni došli u Crnu Goru i zapravo koji su to Sloveni bili. Odgovor na prvo pitanje možemo tražiti u pravcima upada i migracija varvarskih plemena prije njih. Dinaridi su često predstavljali prepreku za stanovništvo u pokretu, koje se radije opredjeljivalo da koristi ili već utvrđene rimske puteve ili riječne doline. Ideja da je slovensko more jednostavno preplavilo Balkan u jednom talasu jednostavno nije realna. Ne može se sa sigurnošću tvrditi koji su bili pravci slovenskog naseljavanja, ali postoji teza da su na prostor Crne Gore najvjerovatnije došli s juga. Grupe koje su se spuštale niz Moravu i Vardar su se u jednom trenutku okrenule na zapad i preko današnje Albanije morskim putem počele da migriraju ka sjeveru. S druge strane, istorija je rijetko kad tako jednostavna. Ne postoji razlog da se tvrdi da je na ove prostore došla samo jedna grupa Slovena i to iz samo jednog smjera. Štoviše, prvobitnu grupu je možda potisnuo ili dopunio drugi ili treći talas.

Izvori koji mogu pružiti odgovor na drugo pitanje, koji su Sloveni naselili prostor Crne Gore, su još oskudniji. Većinu čine vizantijski izvori nastali više od tri vijeka nakon samih migracija. Spis Konstantina Porfirogenita (913-959) O upravljanju carstvom (De administrando et imperio) u 35. glavi kaže da je Duklja, koju su opustošili Avari, tek za vrijeme cara Iraklija (610-640) počela da se naseljava. On navodi da je Duklja naseljena u vrijeme kad i okolne slovenske oblasti, ali precizno ne navodi koja su slovenska plemena naselila ovaj prostor.

Ovakvo pisanje Porfirogenita dalo je za pravo istoričarima nama susjednih država da slobodno interpretiraju „nacionalnu“ pripadnost dukljanskih Slovena. Pozivajući se na kasnije izvore, Duklja je dobijala srpski ili hrvatski karakter. Da bi se razjasnila pogrešnost takvih tvrdnji potrebno je ukratko analizirati kako pristup srpskih i hrvatskih istoričara tako i neke od najosnovnijih socioloških procesa srednjeg vijeka. Srednji vijek, a posebno rani srednji vijek, je izuzetno oskudan u pisanim izvorima. Samim tim to malo izvora što imamo je podložno temeljnoj analizi. Upečatljiva je tendencija i srpskih i hrvatskih istoričara da imaju itekako selektivan pristup u odabiru izvora koji trebaju da potvrde srpski ili hrvatski karakter određene oblasti. Takođe, nije rijetkost da iako se u originalnom izvoru određeno stanovništvo i oblast naziva slovenskim, u interpretaciji ovih istoričara oni postaju srpski ili hrvatski. I jedna i druga istorijska škola zdušno promovišu djelove Porfirogenitovih spisa i druge izvore koji govore o naseljavanju Srba i Hrvata u ove krajeve kao, prema njihovim interpretacijama, bukvalno nacionalne cjeline, a ignorišu djelove koji ukazuju na kompleksnost istih. Te dvije tvrdnje isključuju jednu druge. Kritika latinskih i vizantijskih izvora, ako potvrđuju njihove nacionalne ideje, skoro i da ne postoji.

Veliki istorijski procesi su kompleksne pojave. Ideja da su se određeni narodi bukvalno homogeno naselili iz tačke A u tačku B tokom srednjeg vijeka je jednostavno neodrživa. Balkan je izuzetno razuđena oblast i takvo naseljavanje nije moguće. Štoviše, strukture migratornih naroda nikada nijesu jedinstvene. Ako se upoređuje s migracijama germanskih plemena, Srbi i Hrvati nijesu mogli doći kao formirani narodi kada su se naselili na Balkan, već kao plemenski savezi u koje su tokom vremena razna plemena i oblasti ulazile i izlazile. To objašnjava kako neko slovensko pleme ili oblast u jednom trenutku može biti slovensko, pa hrvatsko, pa srpsko, iz prostog razloga jer je mijenjalo svoj odnos ka tim plemenskim savezima. Na kraju, što su slovenska plemena bliža Vizantiji ili Zapadu to imamo jasniju sliku o kompleksnosti njihovih saveza. Brojnost poznatih imena slovenskih plemena na granici s Vizantijom upućuje da je malo vjerovatno da su samo Srbi i Hrvati naselili skoro polovinu Balkanskog poluostrva između Morave i Istre, već da uslijed udaljenosti od centara kulture mi jednostavno nemamo informacija o kompleksnosti unutrašnje organizacije ovih plemenskih saveza i brojnosti plemena koji su ih činili.

Debata o prapostojbini Južnih Slovena i dalje traje. Na osnovu analize arheoloških ostataka kreirano je nekoliko teza koje sugerišu da su naši slovenski preci došli iz zapadne Poljske, odnosno Polabije, južne Poljske ili zapadne Ukrajine. Dodatno, nazivi određenih crnogorskih sela, poput Ulića, moguće ukazuju na nešto istočnije porijeklo. Na kraju, teza o kompleknosti slovenskih migracija možda upućuje i na pravi odgovor odnosno da su Sloveni iz raznih oblasni u različitim talasima se naseljavali na Balkan.

Ono što je važno jeste da i pored viševjekovne nestabilnosti, razaranja i kuge, prostor na koji su došli Sloveni nije bio prazan. Oni su tu zatekli staro stanovništvo koje se uslijed slovenske najezde, ali prije svega zbog duže nestabilnosti, povuklo u utvrđena brdska uporišta. Bilo je potrebno vremena da dođe do saradnje između ove dvije grupacije, a do bliže saradnje i miješanja je najvjerovatnije došlo tek nakon prihvatanja hrišćanstva od strane pridošlica. Dokaz o simbiozi ova dva naroda, čiji smo svi mi potomci, najjasnije imamo u imenu prve srednjovjekovne države na ovim prostorima – Duklje.

Od Duklje do osmanskih osvajanja (razvijeni i pozni srednji vijek)

Prema srednjovjekovnim izvorima Duklja je bila slovenska zemlja koja je nastala pod kulturno-političkim uticajem romanske i romejske vjersko-političke tradicije. Pored Slovena u njoj su živjeli latinski potomci Romana, grčki Romeji (Vizantinci) i romanizovano ilirsko stanovništvo koje je naseljavalo planine. Ova zadnja kategorija će vremenom biti slovenizirana i dobiće naziv Vlasi. Kako kasniji izvori navode značajno prisustvo Albanaca u Ulcinju, teško je negirati da Albanci nijesu bili prisutni tokom postojanja Duklje. Sve ove grupacije će se miješati i sarađivati, ali i zadržavati svoje kulturne specifičnosti. U Duklji se pretežno koristilo latinično pismo, ali su i ćirilica i glagoljica bile u upotrebi. Govorilo se na slovenskom, ali se pričalo i dalmatinskim latinskim i grčkim jezikom. Kraljevina Duklja je bila kultura u nastajanju pod jačim uticajem zapada. Prostor Duklje je do kraja 12. vijeka dijelio kulturnu sudbinu Dalmacije kada će njen pravac biti promijenjen srpskim osvajanjem.

Bilo da se radi o Duklji, Zeti pod Nemanjićima ili kasnije Balšićima i Crnojevićima, društvo našeg srednjeg vijeka je imalo dva svijeta, prvi feudalni primorski i ravničarski i drugi planinski, oba jedinstveno komplikovana na svoj način, ali u simbiozi od početka do kraja. Ratovima tokom 14. i 15. vijeka i padom Skadra doći će do velike migracije i pomjeranja stanovništva, ali i centra države ili onog što je ostalo od nje, ka planinama. Boka i primorje će se uslijed stalnog mijenjanja iz ruke u ruku zatvarati u svoje male svjetove, dok će u planinama početi autonomno da djeluju plemena. Duklja/Zeta je kulturno skoro od početka bila heterogena. Ona je bila slovenska, arbanaška, vlaška, latinska, grčka. Bila je katoličko latinska, pravoslavno slovenska i vlaška na način na koji su oni posmatrali hrišćanstvo. Tipičan dan na dukljanko/zetskom pazaru bi bilo donošenje proizvoda slovenskih kmetova s posjeda pravoslavnih i katoličkih velikaša. Bilo bi još tragova starog latinskog društva, zajedno bi šetali pravoslavni i benediktinski monasi, a s proljeća i jeseni putevima bi prolazila ogromna stada vlaških stočara. Ovakvo kulturno i etničko bogatstvo nije bilo neuobičajeno za Evropu i Mediteran, ali jeste da je tako dugo bilo privrženo jednoj zemlji.

U periodu od naseljavanja Slovena do pada Crne Gore pod Osmansko carstvo imamo naznake nekoliko migratornih procesa koji će imati značajnog uticaja na kasniji razvoj crnogorskog društva. Kada govorimo o primorju, kako je srednji vijek odmicao tako su se primorske enklave zatvarale u sebe i postajale sve više vezane za druge gradove na Jadranu i Mediteranu u odnosu na svoje zaleđe. Ovaj proces postaće sve izraženiji dolaskom Venecije.

Drugi proces veže se za sve veću zastupljenost Albanaca u srednjovjekovnim izvorima. Ne želeći da ulazim u raspravu o porijeklu Albanaca, odnosno u diskusiju o autohtonosti ovog naroda, srednji vijek je period kada istorijski izvori jasno ukazuju na njihovo postepeno širenje iz sjevernoalbanskih planina.

Treći proces podrazumijeva možda i najvažniji ali još uvijek nedovoljno jasan proces formiranja crnogorskih plemena. Još jednom ne ulazeći u sve nenaučne interpretacije ovog procesa, ono što znamo jeste da u 14. vijeku na istorijskoj sceni imamo već formiranu kompleksnu plemensku strukturu. Ovo daje indiciju da su ta plemena postojala već neko vrijeme, ali ostaje pitanje jesu li postojali veći migratorni procesi koji su učestvovali u njihovom formiranju ili su ona nastala na osnovu starijih društvenih osnova.

Ako je migracija Slovena najznačajniji migratorni proces koji je oblikovao Crnu Goru, dešavanja tokom 15. vijeka se zasigurno nalaze na drugom mjestu. Mletačka i osmanska osvajanja i sukobi oko šireg basena Skadarskog jezera donijeli su ogromna razaranja i pomjeranja stanovništva. Nekad jedno od najnaseljenijih oblasti Balkana, okolina Skadra je razorena u nekoliko dugih sukoba, a dalja osvajanja i sami pad Crne Gore Crnojevića pod Osmanlije je doveo do migracije populacije iz šire oblasti nekadašnje Zete, čak i iz planinskih oblasti, ka Italiji.

Ovdje se često iznosi teza koju će kasnije potencirati i Petar II Petrović Njegoš, da se stanovništvo iz nizijskih djelova povlačilo i skrilo u planine, međutim, situacija je bila nešto kompleksnija. Tokom skoro vijek i po sukoba, tradicionalno feudalno zemljoradničko ili urbano stanovništvo je slabilo, odlazilo ili se vremenom transformisalo u polumigratornu populaciju koja je na neki način bila vezana za stočarski način života. Kada je došlo do konačnog prodora Osmanlija ta populacija se jednostavno skoro u potpunosti povukla u brda. Najvažnije od svega što taj proces seljenja, migracija i razvoja crnogorskih plemena neće prestati, već će se nastaviti tokom perioda oblikovanja crnogorske novovjekovne države.

(Nastaviće se…)