Foto: Lucija Milović
Zahvaljujući svom ugostiteljskom ugledu, ali i specifičnoj naravi, otac je lako i često sklapao ljetnja prijateljstva. Iz tih njegovih junsko-julsko-avgustovskih druženja sa gostima iz čitave Evrope, naravno i Jugoslavije, rađale su se čudne situacije, koje su umnogome uticale na život naše porodice.
Tako je moj kum na krštenju septembra 1968. godine postao proizvođač tjestenine iz Kazerte u Italiji, Caputo Pasquale, koga su moji vidjeli samo tog i još jednog ljeta, i koji je netragom iščezao, pa su se i pisma neotvorena vraćala sa adrese Via Apua. Od svega je ostala crno-bijela slika, snimljena toga dana u Štoju – don Anto Marđokić, moj otac, kum, i ja u njegovom naručju.
Za prve kolorne fotografije naše porodice takođe su zaslužni gosti-prijatelji, izvjesni Erih i Lori, njemački bračni par, dovođeni samim početkom sedamdesetih čak i u Zupce, gdje su aparatom ovjekovječili narodne nošnje sela, kamena guvna, jaže i džardine, moje stričeve, tetke i ostale rođake, što je ostao vrijedni sačuvani dokument kako su selo i njegovi žitelji tada izgledali.
Iako bogati i ugledni, Erih i Lori su imali tešku muku na plećima – nisu mogli imati djece, pa su preklinjali moje roditelje da im dozvole usvajanje najstarijeg sina kojeg bi poveli da živi s njima u Njemačku, što su moji, uz zaprepaštenje i sablažnjivanje, odbili. Ono što je bila dobra namjera i skoro-pa-uvriježena praksa u zapadnim zemljama, u našem mentalitetu shvaćeno je kao ogromna izdaja prijateljstva, pa je odlazak Eriha i Lori za Bavarsku bio ujedno i prekid druženja familija.
I pored svih gostiju iz Zapadne Evrope, koji su u kuću često znali banuti s kozmetikom, majicama ili stripovima inostrane proizvodnje, što je u to doba značilo da si barem na kratko glavni među vršnjacima, ključna su bila dva očeva poznanstva, oba jugoslovenskog karaktera. Nisam zapamtio imena tih ljudi, ali jesam funkcija koje su zauzimali. Prvi je bio jedan od direktora CIP-a, čuvenog saobraćajnog instituta iz Beograda, a drugi rukovodilac fabrike ribe i ribljih prerađevina iz Kladova.
Direktor CIP-a je postao naš neznani junak januara 1978. godine, nakon što je u zapečaćenoj koverti u M.Tita 24 stigao papir sa specijalnim pečatom i pet imena upisanih na karti-propusnici. Tim papirom bili smo u mogućnosti da 10 dana putujemo besplatno po čitavoj zemlji, u svim vozovima, uključujući i međunarodne poput luksuznog Emona Expressa. Iskoristili smo to da obiđemo majčinu rodbinu u dalekoj Slavoniji. Bio je to njen prvi odlazak u rodni kraj nakon više od 10 godina, a nama mlađima avantura bez presedana, jedan od trenutaka koji obilježavaju djetinjstvo, rudnik budućih priča…
Počelo je još “svježom” prugom Bar-Beograd, pa boravkom u glavnom gradu zemlje kod još jednog očevog “ljetnjeg“ druga, nekog Štambuka, nastavilo se vožnjom pored Skupštine Jugoslavije u koju sam gledao razrogačenih očiju, a završilo spavanjem u prljavoj čekaonici željezničke stanice sa kolekcijom poštanskih markica u rukama, motiv tropski leptiri, dalekog šeikata Ras Al Khaimah. Naredna postaja bile su Našice, via Vinkovci, i kuća majčine sestre pored nevelikog terena lokalnog fudbalskog kluba, gdje sam prvi put u životu vidio snijeg od koga se mogao praviti zaleđeni sneško, nedaleko od dvorca grofa Pejačevića. Onda pravac živopisna Ljeskovica, preko Kapele gdje se presjedalo u šinobus za Čaglin.
Blatnjavo majčino selo, gomile gusaka, starih bunara i sepeta sa plodovima kukuruza, teški jorgani-pokrivači puni perja ispod kojih se nisi mogao maći, na zidu spavaće sobe Isusove i Marijine slike sa krvavim srcem trnjem omotanim, nepoznati rođaci sa kojima si naprečac morao biti blizak, čudan dijalekat koga sam “lovio” u hodu i prodavnica u kojoj si mogao kupiti ili naručiti sve, od vreća brašna, mekinja i “Bobi” slanih štapića “Slobode Osijek” na kilograme, preko TV magazina, malih tranzistora i singl-ploča do šporeta na drva i djelova za traktore.
U povratku, nova zabava – gledao sam kroz prozor do pred zoru, pokušavajući da zapamtim što više malih stanica, čija su imena u flešu treperila dok smo se truckali beskrajno ravnom Slavonijom. Od Beograda do Bara gungula u vozu, izdate duple rezervacije, i nas deset u istom kupeu, a svi imamo pravo na sjedišta, svakako, bizarni rekord Jugoslovenskih željeznica.
Direktor fabrike kavijara i prerađevina od jesetre bio je potpuna nepoznanica, čak i za majku, koja je obično upoznavala nove očeve prijatelje iz hotela. Nije ga nikada vidjela, ni mi, naravno, i jedini “kontakt” s njim bili su veliki paketi tamno-braon boje, obmotani širokim selotejpom i s natpisom “Pazi! Lomljivo!”, koji su volšebno stizali s vremena na vrijeme. U njima su bile male staklene pljosnate tegle, sa crvenim i crnim kuglicama. Kavijar.
Završavala se škola negdje oko jedan, i nakon ručka i “obaveznog odmaranja”, izlazili smo da igramo fudbal do mraka. Utakmice su se prekidale samo kad bi nas sa prozora zvali, a mi odgovarali čuveno: “Još samo maloooo”, koje, naravno, nikada nije uslišeno, već smo se morali penjati do stana, i u brzini zgrabiti što nam je pripremljeno za užinu – parče hleba namazano džemom ili mašću sa paprikom, rjeđe paštetom ili Zdenka sirom – samo što prije da se pojede i nastavi meč.
Jedino je kapiten tima iz kuće Milovića izlazio iz stana nedjeljama sa hlebom “namazanim” kavijarom. Kuglice – riblja jaja bi dopola popadala sa kriške već na petoj stepenici, nije to moglo tako ni da se jede, ali sam se ja ipak svakog popodneva borio sa nakiselo-slanim ukusom, uz groteskno zapomaganje: “Mama, ne mogu opet kavijar!”.
Mi smo, gotovo je sigurno, bili familija koja je pojela više kavijara za tri jesenja mjeseca nego čitava Crna Gora za deceniju. Tek negdje poslije zimskog raspusta smo iscrpili zalihe, i okrenuli se normalnoj hrani. Paketi, srećom, više nisu dolazili iz Kladova.
Očeva “ljetnja prijateljstva” su, očekivano, imala rok trajanja. Pojavljivanjem prvog žutog čeka za penziju, sa vidika su iščezli Njemci i Italijani, i Beograđani i Zagrepčani, i jedre Njemice u kupaćim kostimima koji su se jedva držali od otežalih grudi, i njihovi pijani muževi sa fišpiknika punog “šnapsa”, i popularni muzičari koju su dizali goste na terasama i oni manje popularni kojima je sređivao prve gaže…
Jedino ga nisu zaboravile dvije vjerne pratilje: asthma bronchiale i angina pectoris, koje je do kraja života nosio kao uspomenu na slavne hotelijerske dane šezdesetih i sedamdesetih.
