Foto: Lucija Milović
“Znatno kasnije, kad sam ušao u zonu predsredovječja, sretao sam mnogo puta, u seoskim područjima barske opštine, u tamošnjem slengu odjeke iz kultnih stripova našeg odrastanja, od povika ‘Sto mu gromova’ do nadimaka čije je porijeklo u likovima što su se pojavljivali u ZS ili LMS. Bile su to riječi spontano infiltrirane u lokalni dijalekat, kao da se tu već nalaze vjekovima, neke su čak dobile i potpuno drugi smisao. Osim toga, često sam u subkulturnim kreacijama, od literature do filma, nailazio na refleksije svesaka koje su očigledno bile omiljena literatura mnogih dragih mi ljudi, a koji se danas na ovaj ili onaj način bave ‘ozbiljnom” naukom’.
Kako objasniti šta su nama značili junaci stripova “Zlatne serije” i “Lunov Magnus Stripa” – Zagor Te Nej, Veliki Blek, Komandant Mark, Kit Teler – uz koje smo, bolje nego uz žive aktere revolucionarnih dešavanja, spoznavali pojmove poput patriotizma, ljubavi prema domovini, prijateljima i djevojkama, i učili kako herojsko srce pobjeđuje i mnogostruko jačeg neprijatelja?
Nije u nas bilo, pogotovo sedamdesetih, “Marvelovih” stripova, Spidermana, Hulka, Daredevila i ostalih svemoćnih mutanata što su spašavali Ameriku od još gorih mutanata, pripremajući je tako za godine koje dolaze. Na našem je tržištu cvjetala prodaja jeftinih stripova italijanske produkcije – Bonelli, EsseGesse – za koje sam, iako nemam potvrdnu informaciju, duboko uvjeren da ih je kreirao tim kakvih zagriženih ljevičara, jer, u njima je bilo sve na šta bi se s lakoćom mogao primiti socijalistički deran: grupa rodoljuba se borila za slobodu domovine, neprijatelj je po defaultu bio sličan onome kakvim su nas učili u školama, podmukao i sklon zvjerstvima, pravda i mir za sve bili su moto pozitivaca čije smo avanture gutali, a uz to je stepen identifikacije mogao biti zapanjujući, jer su naši heroji imali sasvim ljudske osobine. Svaki od njih je tugovao, plakao, ali i prkosio i bunio se, griješio i priznavao grešku, baš kao i mi, čitaoci, oslanjao se na mozak, mišiće i, prije svega, na prijatelje koji su uvijek tu kad zapeti treba. Prava mala marksistička škola na djelu.
Koliko me sjećanje služi, najtraženiji predzemljotresni broj bio je onaj pod imenom “Lažni Blek”, sveska u kojoj se pojavljuje momak koji je fizička kopija neustrašivog borca protiv engleskih Crvenih mundira u ratu za kanadsku nezavisnost (jedino umjesto: “jelenskih mu rogova” govori “kitovog mu trbuha”), i koji, zamijenivši Bleka koji je otišao negdje u nepregledne šume, lošim ponašanjem rastjeruje trapere, pa čak i samog Rodija i profesora Okultisa. Za taj sam strip mom imenjaku iz susjedne zgrade morao dati tri druga stripa, ali isplatilo se, iako ovaj dobijeni nije imao korice.
Najveći šok predstavljao je Zagorov serijal sa izvjesnim Supermajkom u glavnoj sporednoj ulozi. Majk je bio izdržljiviji, snažniji, inteligentniji, obrazovaniji, šarmantniji od Duha sa sjekirom; osramotio ga je i ponizio pred Čikom, Indijancima i drugim stanovnicima Darkvuda. Odjeven u kostim sličan Zagorovom, suočio se s njim u najžešćoj epizodi svih vremena (“Sedma runda”) u sedam disciplina koje su testirale snagu, brzinu, izdržljivost, vještinu, hrabrost i eksplozivnost, a na kraju sve to zajedno u sučeljavanju golim pesnicama na improvizovanom tornju ispod kojeg su stajali noževi, koplja i zašiljena drvena građa. Tu smo, mi klinci, prvi put vidjeli sunovrat našeg junaka (teško smo progutali tu gorku pilulu), nemoćnog i poraženog.
Opšta mjesta su i “Čovjek sa 1000 lica” Kapetana Mikija, serijal o majstoru umijeća fizičke transformacije (kad smo već kod prerušavanja, valja pomenuti i “Tajanstvenog Alana”), “Kit u zatvoru” u kome se mladi kapetan Teler dobrovoljno prijavljuje na odlazak u zatočeništvo u Jumu samo da otkrije korumpirane rendžere i zatvorske čuvare (naravno, to su nam otkrili tek na kraju), te “Duga puška” sa Kenom Parkerom u glavnoj ulozi.
Za one probirljivije, riječju – starije adolescente, tu su bili prvo “ozbiljni” Teks Viler i pajtaš mu Kit Karson, zatim Marti Misterija (ah, prva tri broja o Atlantidi i Mu civilizaciji, i Ljudima u crnom) i prznica Mister No, naš čovjek po svemu.
Posljednja stepenica bili su “pisani romani”, Vajat Erp, Dok Holidej, Šejn, i najupečatljiviji od svih: serijal “Lun, kralj ponoći”, iz pera Mitra Miloševića alias Frederika Eštona, avanturističko-kriminološki stripovski fenomen o Donaldu Sikertu Lunu, najinteligentnijem borcu protiv zločina na planeti.
* * *
Znatno kasnije, kad sam ušao u zonu predsredovječja, sretao sam mnogo puta, u seoskim područjima barske opštine, u tamošnjem slengu odjeke iz kultnih stripova našeg odrastanja, od povika “Sto mu gromova” do nadimaka čije je porijeklo u likovima što su se pojavljivali u ZS ili LMS. Bile su to riječi spontano infiltrirane u lokalni dijalekat, kao da se tu već nalaze vjekovima, neke su čak dobile i potpuno drugi smisao. Osim toga, često sam u subkulturnim kreacijama, od literature do filma, nailazio na refleksije svesaka koje su očigledno bile omiljena literatura mnogih dragih mi ljudi, a koji se danas na ovaj ili onaj način bave “ozbiljnom” naukom.
Voah, Svih mi bubnjava Darkvuda, Sto mu gromova, Manitua mi, Karamba i karambita, Tako mi čukundede vrača, Hiljadu mi bradetina, bilo je nešto zbilja moćno u tim stripovima.
***
Vjerovali ili ne, ja sam imao prvi broj “Alan Forda”. Kupila ga je majka na kiosku, ne bih li prekratio vrijeme čitajući na plaži hotela, gdje smo imali na ležaljkama i pod suncobranom provesti čitavo popodne, sve dok otac ne završi smjenu i bude malo s nama. Nisam bio srećan što je uzela baš taj strip, jer mi se, uistinu, nije svidio, a i došao je, onako slojevit, ironičan i višeznačan, nakon jednostavnih avantura Bleka Stene, Komandanta Marka i ostalih…
Čim sam došao kući, zafrljačio sam ga negdje, ne znajući da ću petnaestak godina kasnije biti lud za nenadmašnim djelom genijalnih Magnusa i Bunkera, i u prevodu još genijalnijeg Nenada Brixyja. Zanimljivo, istog i narednog ljeta, kao da se dogovorio s majkom, otac je iz hotela donosio “Alan Fordove” koje bi gosti ostavljali, epizode sa Barunom Wurdalackom i Samurajem. Imali su sudbinu kao i njihov prethodnik, a sam Bog zna kako bi se danas, ili prije petnaest, dvadeset godina, zorio pred ljudima prvim originalnim sveskama kultnog stripa.
Uticaj AF na YU odrastanje i poimanje sarkazma kao oružja u komunikaciji nemjerljiv je, što bjelodano dokazuju idiomi koji se i danas uvriježeno koriste u običnom govoru. Gotovo svako od nas je u ovih dvadesetak potonjih godina igrao djelić uloge dekintiranog mladog grafičko-reklamnog radnika, kome je, eto, igrom slučaja, dopalo da, odlazeći pun entuzijazma na svoj prvi poslovni sastanak, ne znajući da je pogrešno prepisao adresu, umjesto na željeno mjesto upadne u sjedište tajne grupe agenata TNT. I svi smo znali barem po jednog arhetipskog Bob Rocka, Debelog Šefa, Jeremiju, a naročito Sir Olivera, koji su naše ideje obezvrijeđivali na posebit ignorantski način, i pokušali ih zaobići, uzdižući se iz životne kaljuže kakva je ona u podrumu legendarne cvjećar(n)e. Uostalom, “tko leti vrijedi – tko ne leti, ne vrijedi”, lijepo kaže Grunf.
Kad su Džonija Štulića jednom pitali, u nekom kvaziljevičarskom intervjuu, da li zna ijednog invalida koji je uspio u životu, legendarni roker je uz široki osmijeh odgovorio: “Znam, Broj Jedan”. Tim nas je odgovorom kupio za vijeki vjekov.
* * *
Iz iste Magnus/Bunker škole, izašao je još jedan briljantan poduhvat – “Maxmagnus”, politička strip satira koja je najbrutalnije što se može pokazivala transformaciju (i degeneraciju) demokratskog društva, punog slobodarskih ideja, u fašistoidno-klerikalnu represiju novih vladajućih kasti. Publikovan je osamdesetih, ali je, kao u kristalnoj kugli, do tančina najavio sve što će doći desetak godina kasnije, raspadom socijalizma.
Bio je to bolno istinit i uznemirujući strip, u kome je opori humor tek protivteža sarkastičnoj žaoki italijanskih katokomunista. Možda zato i nije bio primljen u Jugoslaviji kao njegov mnogo poznatiji prethodnik “Alan Ford”. Možda je bio prerealan, a naši nisu htjeli ili umjeli to na vrijeme da vide.
