Foto: Nikolaidis na imanju u Maslinama
Omladina i starost u Crnoj Gori, danas, najugroženiji su dijelovi populacije. Prvoj su mogućnosti nikakve, druga ne može više da radi. Prvu nije strah jer misli da nikada neće ostariti, drugoj je zaludu da pjevuši: „Pitaće te starost, đe ti je bila mladost.“
Bio je jedan od najboljih svršenih studenata mašinstva, davne 93-e. Vratio se u svoju varoš sa diplomom inženjera, s najboljim namjerama i beskrajnim željama da svom zdravom biću dadne forcu. Da dokraja uspije u životu.
Čekao je tri godine posao na berzi rada. U međuvremenu se oženio i dobio dva sina. Obližnja Solana, čiji je stipendist bio, tonula je u mrtvo more zlokobne tranzicije. Solani je, umjesto inženjera mašinstva, trebao poslušni i nafigani stečajni upravnik i sezonski sakupljači soli, na određeno vrijeme. Neka spodoba iz daljine imala je drugačije planove sa jedinom fabrikom soli u nas.
Inženjer je imao nekoliko ponuda iz inostranstva koje je odbio. „Volim Crnu Goru, njoj i svojoj porodici hoću da se posvetim, samo ovdje dišem slobodno.“ Bilo je izvjesno da diplomom može samo mahati kao kineskom lepezom, pa se naš momak okrenuo okućnici. Živio je u zajednici: Đed, Baba, Sestra – neudati invalid, Otac, Majka, Žena i dvoje djece: Srećko i Branka.
Sazvao ih je jedne večeri oko ognja i – o svemu su se dogovorili. Bilo je to na Badnje veče, 1998. Do ponoći su sjedjeli na škanjiće, u milju se gledajući. Pekli kestenje i umakali orahova jezgra u bagremov med. Baba je na pjadeli iznosila priganice, pune mirisa maslinovog ulja, Đeda su zadužili da bukarom vina dežura od pojate do kužine. U ponoć Otac je uzeo levor i sa dvorišta jednim hicem dočekao Hristovo rođenje. Mili Bog se na to, da ga famelja ne vidi, spustio sa nebesa i, oslonjen o stablo masline, smješkao na slavljenike. Đed je s briskulinom pošao da sa grede ošega faše ‘suvoga’, a Baba je, mrseći kroz nos svoje poborske gatalice, bacala u oganj lišće lovorike. Majka je na spicu, više žara, vrtjela kobasice, a đecu su poslali na koćetino polje. Otac je sa kotura rumetina rezao žuti hljeb. Razgovarali su tiho, a smijali se gromoglasno. U svemu se nađoše bez primjedbi: poslije Nove Godine krenuće svi da rade na jednome, bez žalbe i prigovora, napredak mora doći kad su svi na jedan vagan i jedan takulin. Đed je dodao: „Kad stanemo na čvrsto, onda ćemo se dijeliti. Krvnik jedva čeka da se porodica poskube međuse. Dâko do tada i ovaj kastig narodnji pasa.“
Sve imanje staje u stotinjak rala, a svaka stopa uredno obrađena, pod konac. Otac i Sin na đardinima, Majka posluje oko živoga. Đed, iako je uvatio devedesetu, srkom rakije dan otvara, uzima kosjerčić i ide s kozama na goropas. Baba, zgrčena, s dušom navr’ nosa, ma se ne žali – vazdan mota kuđeljom. Žena, suva kao košȅt, a nemirna kao jare, iako noseća sa trećim podno srca, smije se kad joj se plače, a ćuti kad bi trebalo što da reče – kad joj je što krivo sačeka da to čovjeku kaže kad legnu. Drva, za ogrijev zimi, naslažu pod šufit tokom ljeta, u lipnju isplaniraju što ih čeka iza listopada. Svemu način i vrijeme.
„Vidiš kako su mi studije valjale. Nemamo praznih hodova, sve je naše trudbeništvo, brate slatki, iz matematike izišlo“, veli mi Gazda, dok mi pokazuje novi, njegov način rezidbe i pôveza loza. Namilim se gledajući njihov trud i slogu, malo mi nedoumica ostane za olovku. Sve što moj komšija i prijatelj organizuje na „svojoj carevini“ zasnovano je na praktičnom, na volji da radi i čuva zarađeno, bez crnogorske sujete i velikih zanosa. Uporno radi i svemu zna pravac jer je mučenik svijetloga lica, ali s punom kućom i pravoga druma koji vodi rijeci koju smo nekad zvali „blagostanje narodsko“. On je sa svojima odlučio da ne politizira već proizvodi i troši manje nego doprinese. Skroman i objektivan građanin države za koju vremena nema da raspreda, jer joj pripada. Naš Patriota.
(…pričicu posvećujem čitateljki koja me poziva da ne tugujem. Evo, zainat dušmanima – ne tugujem!)
