Foto: Fokalizator

Nastavljamo s objavljivanjem feljtona profesora i glavnog urednika Fokalizatora Vladimira Vojinovića, o tretmanu crnogorske književnosti u zvaničnim i drugim institucijama nauke, obrazovanja i kulture. Feljton je ukorijenjen u ranijim Vojinovićevim sondažama…

Kako je UKCG doprinosilo tenzijama u osvit rata

U svijetlu proslave šest vjekova od Kosovskoga boja, u crnogorskim medijima članovi Udruženja književnika Crne Gore objavili su niz tekstova-saopštenja, kojima su “mjerili” težinu odluka sličnih udruženja u drugim republikama članicama. Jedan od najoštrijih tekstova objavljen je u Pobjedi, u januaru 1989. godine, kao odgovor na telegram predśednika Društva književnika Kosova Ibrahima Rugove, u kome se crnogorski zahtjev za ukidanjem DKK tretira kao suludi i segregacijski, te onaj koji najmanje dolikuje piscima. Rugova je u tom telegramu naglasio da ga ipak jedan takav zahtjev ne iznenađuje, jer se uklapa u poznate zahteve nekih najreakcionarnijih kulturnih i političkih krugova Beograda protiv svega što je albansko. Tu spada, pisao je Rugova, i 27. srpskih, crnogorskih i muslimanskih pisaca, koji su čak privilegovani u Društvo književnika Kosova, sa jednim ciljem da stvore još jednu optužbu protiv svojih kolega, albanskih pisaca, pod nalepnicom i frazom ‘etničke čistote’ i ‘nacionalne podvojenosti’, i da udovolje svojim nalagačima iz Udruženja književnika Srbije kao što ste i vi učinili ovom prilikom. Ali to se neće ostvariti. Nadamo se da to neće dozvoliti ni ostala društva i udruženja. Želimo vam više razuma i spisateljske mudrosti u Novoj 1989. godini.[1] Telegram je inicirao objavljivanje saopštenja UKCG u Pobjedi, u kome su, osim oštrih kritika upućenih albanskim kolegama na čelu s Rugovom, iznijete i konkretne preporuke za dalji razračun s intencijom stvaranja etničkih društava. Ako (..) miruje članstvo jednih, poručeno je iz UKCG kolegama s Kosova, nema ničeg prirodnijeg nego da bude stavljeno u stanje mirovanja i članstvo drugih, tj. šiptarskih pisaca. Utoliko prije što su za takav korak pisaca koji stvaraju na srpskohrvatskom jeziku isključivi krivci članovi koji pišu na albanskom. (…) Energično ostajemo pri stavu da Savez književnika Jugoslavije mora staviti u stanje mirovanja Društvo KK, jer je to jedini način da se izjednače prava i obaveze svih pisaca Kosova i Metohije u Savezu pisaca Jugoslavije a i dalje ćemo se energično zalagati za sve obespravljene crnogorske, srpske i muslimanske pisce, kao što  bismo, ne manje energično branili interese pisaca albanske narodnosti ili bilo koje druge nacionalnosti ili narodnosti.[2]

Nekoliko mjeseci kasnije, 24. juna 1989. godine, u Herceg Novom je održana śednica Skupštine UKCG posvećena odnosu kosovskoga zavjeta i savremene srpske poezije. Motive i glavni razlog sastanka iznijela je Pobjeda, u reporterskom izvještaju sa śednice Skupštine. Sada na prostoru, referisao je Milo Kralj, na kome se prije šest vjekova odigrala legendarna kosovska bitka, bije se jedna druga bitka, teška da teža ne može biti. U toj bici učestvuju svi očovječeni ljudi, bez obzira na kome prostoru živjeli, bitka je to za ljudsko dostojanstvo za ravnopravan i dostojanstven život, a protiv nasilja nad živima i mrtvima.[3]

Učili Slovence i Hrvate da je otcjepljenje bezumno

Uprkos demantima kojima se pokušalo odbraniti od “bezumnih” i bezrazložnih napada, te iskazanoj želji da ostane nezavisni branitelj ugroženih pisaca, rukovodstvo UKCG nije moglo da odbije i novi izazov – moralno kritikovanje kolega iz Slovenije i Hrvatske. Problemi s kojim se UKCG nikako nije moglo nositi prosto su se gomilali, a na red je stigla i “separatistička inicijativa” SR Slovenije za otcjepljenjem od Jugoslavije. Ovakav bezumni zahtjev duboko je ogorčio sve patriotski orijentisane građane Jugoslavije. Razumije se, slobodarski narod Crne Gore i njegovi pisci pomenute zahtjeve smatraju iracionalnim i duboko suprotnim interesima slovenačkog naroda i Jugoslavije u cjelini. Stoga apelujemo na vas, kolege slovenački pisci, da se suprotstavite onima koji u redovima vašeg naroda siju zablude i pokušavaju da ga povedu stranputicom, jer Jugoslavija je jedina zaloga našeg opstanka, i naš zajednički, jedini put.[4] U istom saopštenju oštrije note upućene su hrvatskim kolegama, s podśećanjem na nedavnu zajedničku prošlost, i s osvrtom na uzdržanost hrvatskih pisaca povodom hapšenja Srba u Kninu. UKCG tom prilikom stalo je u zaštitu Jovana Opačića, predśednika Srpskog kulturnog društva, koji je uhapšen zbog aktivnosti u Kninu, a koga je javni tužilac optužio za spriječavanje i ometanje javnog skupa, izazivanje nacionalne mržnje i razdora i povredu ugleda SFRJ. Kolege hrvatski pisci, navedeno je u saopštenju, zar vam se ne čini da, kad je o krivicama riječ, djeluje krajnje apsurdno što se ne osjećaju krivima oni koji su imali jedan Jasenovac, a treba da se osjećaju krivim žrtve, to jest ostatak od Jasenovca?(…) Kolege hrvatski pisci, očekujemo da se ovog puta nećete oglušiti o naš apel, id a ćete istinski i ljudski dići glas protiv akta ‘povrede ugleda SFRJ’ od strane organa gonjenja i sudstva SRH, koji su počinili hapseći Jovana Opačića i još 23 Srbina, učesnika kninske proslave povodom 600 godina kosovske bitke.[5]

Brković: Istorija vam neće oprostiti

Nagomilani problemi u crnogorskoj kulturi potakli su zvaničnu politiku na dijalog s kulturnim stvaraocima. Prvi u nizu razgovora političara i kulturnih radnika dogodio se u Predśedništvu Centralnog komiteta Crne Gore. Tom sastanku prisustvovali su brojni članovi UKCG, koji su u svojim referatima pokušali da spoje iskustvo decenija s novonastalom situacijom. Ipak, sastanak je ostao u sjenci telegrama književnika Jevrema Brkovića, kojim je ukazao na podijeljenost crnogorskog književnog tkiva. Telegram je pročitao predśedavajući skupa, član Predśedništva CKCG Todor Baković: Razgovor istomišljenika nije demokratska tekovina već ostatak poznatih staljinističkih farsi. Zašto na razgovore nijesu pozvani najpoznatiji crnogorski pisci Branko Banjević, Sreten Perović, Jevrem Brković, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Sreten Asanović, Mladen Lompar, Milorad Popović, Šefket Krcić, Vojo Vulanović, Sreten Vujović, Ljubo Janušević, Marko Vešović i drugi. Poštovane kolege, nije najprijatnije voditi razgovor o kulturi dok u Crnoj Gori traje sudski proces četvorici crnogorskih pisaca. Poštovane kolege, istorija nam neće oprostiti ako danas dozvolite odbacivanje platforme o crnogorskoj nacionalnoj kulturi.[6]

Kad su počele čistke

Dio crnogorskih intelektualaca rezigniranih zbog statusa crnogorskog jezika, književnosti i kulture u vlastitoj državi, čije su vrijednosti CANU i UKCG, uprkos osnivačkim inicijativama, decenijama podređivali “višim ciljevima”, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga vijeka isključen je iz oficijelnih naučnih i kulturnih tokova. S adresa najpozvanijih ličnosti crnogorske nauke i kulture, oni su optuživani za pokretanje nekadašnjih borbi. Mislim da se rukovodstvo našeg udruženja bori za pravednu stvar, saopštio je književnik Dušan Kostić, jer ih provociraju i napadaju iz drugih udruženja. Meni je žao što je došlo do istupanja iz Udruženja ovih kolega i što se Udruženje cijepa, ali mislim da oni kriju prave motive zbog kojih su otišli. Mislim takođe da ima mnogo važnijih stvari koje treba da rade književnici, prije svega da pišu a ne da se konfontiraju i da nas vraćaju u nekadašnje borbe.[7] 

Nakon pomenutog sukoba došlo je i do promjene u uređivačkoj strukturi Stvaranja. Ime urednika Sretena Asanovića ne štampa se u impresumu već od prve sveske iz 1990. godine, već je na tu funkciju stupio Želidrag Nikčević. Sljedeće, 1991. godine časopis je uređivao Ranko Jovović, koji je vodio redakciju i 2006. godine.

Početak rada CDNK

Oni koji su primili ili dali ostavke brzo su, međutim, stupili u nove organizacione forme, što je doprinijelo oštrom polarisanju crnogorskog intelektualnog tkiva s jedne, i podršci samosvjesnom tretmanu crnogorske književnosti s druge strane. Značajan dio tih kulturnih i naučnih poslenika stali su se grupisati oko nekoliko centara, s različitim nazivima, i posebnim oblicima finansiranja, a takav javni nastup imao je za cilj da ublaži institucionalno cenzurisanje crnogorskih pisaca i javni linč crnogorske književnosti i njezina kontinuiteta, koji se sprovodio u nastavnim planovima i programima i odborima najviših naučnih tijela.

S ciljem da se grupišu nezavisni crnogorski pisci, koji su zbog svojih političkih stavova izgubili podršku zvaničnog Udruženja književnika Crne Gore, godine 1990. osnovano je Crnogorsko društvo nezavisnih književnika (CDNK). Tim činom povraćena je mogućnost da crnogorski književnici kreiraju kulturnu politiku učešćem u uređivanju ključnih kulturnih glasila i objavljivanjem rukopisa. I ne samo to – na bazi političkih i nacionalnih uvjerenja i opredjeljenja, ona književna Crna Gora, koja svoje nasljeđe nije smatrala dijelom suśedne nacionalne književnosti, uspostavila je kontratežu i započela antiratnu aktivnost.

(Nastaviće se…)

[1] Faksimil Rugovinog telegrama, Pobjeda (Titograd), 12.01.1989, 15.

[2] Ruganje po Rugovi, Pobjeda (Titograd), 12.01.1989, 15.

[3] Kosovski zavjet vodeća misao srpske poezije, Pobjeda (Titograd), 25.06.1989, 11.

[4] Poruke slovenačkim i hrvatskim piscima, Pobjeda (Titograd), 21.09.1989, 9.

[5] Ibid.

[6] Telegram Jevrema Brkovića, Pobjeda (Titograd), 28.09.1989, 13.

[7] Narod je progledao, 10.