Foto: Milutin Marković
Kao sociolingvistička činjenica crnogorska jezička norma za potrebe crnogorskoga društva formalizovana je, definisana i standardološkim priručnicima uspostavljena prije trinaest godina. Crna Gora je, dakle, na štokavskome jezičkom prostoru u ovaj proces posljednja ušla: godine 2007. crnogorski jezik potvrđen je i kao službeni jezik u vidu ustavne kategorije, dok će 2009, odnosno 2010. biti publikovani te od državnih prosvjetnih i kulturnih institucija ozvaničeni Pravopis crnogorskoga jezika[1] i Gramatika crnogorskoga jezika[2]. Ove su pojedinosti nastupile kao okončanje jednoga dugog puta što je još 1960-ih otpočet s emancipatorskom misijom nekolicine naučnika i kulturnih radnika, da bi svoje zlatno doba dostigao u aktivnostima i radovima stvaralaca koji danas čine srednju generaciju montenegrista.[3] Zahvaljujući postignućima naučnih radnika koji su danas uglavnom profesori ili saradnici Fakulteta za crnogorski jezik i književnost ovi su temeljni poslovi standardizacije crnogorskoga jezika i realizovani. Proces jezičke standardizacije u Crnoj Gori odvijao se kroz rad Savjeta za standardizaciju koji je formiralo Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, zatim je zbog podjele u Savjetu i različitih viđenja koncepta crnogorske jezičke norme formirana Ekspertska komisija sa zadatkom da arbitrira u sporu i odabere najkvalitetnije prijedloge za standardološku literaturu.[4] Kako je odmicao rad na standardizaciji našega jezika, zapažalo se da dio angažovanoga kadra neutemeljeno pristupa nekim opštecrnogorskim jezičkim osobinama, u prvome redu tu mislimo na foneme ś i ź i jekavsku jotaciju, što je upućivalo na to da takvo njihovo stanovište proizlazi iz nepoznavanja činjenica o jeziku kao sistemu i jeziku kao standardu.[5] Samo se namjernim zanemarivanjem činjenica ili doslovno neznanjem može negirati rezultat uporedne analize jezičkih osobenosti cjelokupnog crnogorskog prostora koja je potkrijepljena građom iz brojnih dijalektoloških monografija i onim što je savremeno stanje. Treba konstatovati da je crnogorska jezička norma izvedena po principu integrativnosti i demokratičnosti: to podrazumijeva poštovanje svega što u crnogorskome jeziku postoji kao produkt 150 godina duge tradicije srpskohrvatske jezičke politike, ali i uključivanje markantnih jezičkih karakteristika koje su zavrijedile ovaj status zbog distribucije na cijelom crnogorskom prostoru i danas uprkos srpskohrvatskoj/srpskoj normi koja ih je odbacivala kao regionalizme i provincijalizme. Rješenja crnogorskih standardologa na kojima počivaju pravopis i gramatika nijesu plod kabinetskih izmišljanja naučnika, „već su činjenica koju ozbiljni naučnici ne poriču upravo zbog toga što su se očuvale u svim našim sredinama i bez obzira na starost govornih predstavnika“.[6]
Naučna zasnovanost ne samo savremene crnogorske jezičke norme, nego i proučavanje toga jezika u svim njegovim nivoima u sinhroniji i dijahroniji danas su razvidni bez ikakve sumnje, a osobito nakon legitimacije kakva je došla u vidu bibliografije Crnogorski jezik 1768−2020.[7] Dometi su savremene montenegristike međunarodnim filološkim institucija i kolegama vidljiviji neko ikad ranije, u prvome redu zahvaljujući radu Fakulteta za crnogorski jezik i književnost sa Cetinja. U golemoj masi naučne literature – jezikoslovne, književne i kulturološke – spomenuta je Bibliografija tek jedan od realizovanih projekata cetinjskoga Fakulteta, dok su međunarodni filološki časopis Lingua Montenegrina i međunarodni simpozijum Cetinjski filološki dani najkompleksniji poduhvati te ustanove.[8] I u domenu razmišljanja o crnogorskoj jezičkoj normi autentični su predstavnici jezikoslovne struke u nas duboko svjesni potrebe kontinuiranoga osavremenjavanja norme i standardnojezičkih priručnika u multikulturnome crnogorskom društvu.
Nastupilo je, reklo bi se, vrijeme kad se o crnogorskome jeziku i kulturi, adekvatnome modelu jezičke politike, jezičkome planiranju koje podrazumijeva, kako se to u sociolingvistici precizira, planiranje statusa i planiranje korpusa, izradu standardoloških priručnika, naučne rasprave o svim eventualno spornim pitanjima itd. − odlučuje u Crnoj Gori, tj. u institucijama zatemeljenim u sistemu te države. Spuštimo li se, međutim, s te načelne na činjeničnu ravan, ispostavlja se da stvari nijesu dovedene do nivoa koji bi značio rasterećeno i bez izvannaučnih pritisaka proučavanje sadržaja crnogorskoga jezika. Primjera bi za to bilo i više, ali su dva za analizu vrlo podsticajna zbog toga što objedinjuju sve nenaučne prokušaje dosadašnjih kritičara i održavaju njihov kontinuitet u neprijateljstvu prema crnogorskome jeziku, nerijetko i prema ličnostima koje su nositelji procesa standardizacije crnogorskoga jezika. Riječ je o knjizi Crnogorski jezik i nacionalizam[9] autorke Rajke Glušice te o dvije godine nakon te knjige, a njoj u slavu, sročenom prikazu Milorada Pupovca pod naslovom „Vernakulari država i diskursi nacija: rasprava povodom knjige Rajke Glušice Crnogorski jezik i nacionalizam“.[10] Povodom Pupovčeva prikaza primijetili smo i ovo: „Zaključci o standardnome crnogorskom jeziku i jezičkoj politici što iza njega stoji u registru sociolingviste Pupovca raspoređeni su između ovih markera: „unutarcrnogorski jezički raskol“, „arhaizacija i dijalektizacija jezika“, „smanjena komunikativnost“, „sužavanje jezičkog prostora“, „jezička prošlost“, „novocrnogorski“. Doda li se tome da su oni koji crnogorski jezik standardizuju i tu jezičku politiku nastoje unaprijediti predstavljeni kao nosioci „suzbijanja znanstvene rasprave“, čitalac Pupovčeva teksta uvjeriće se da nema osnovanije istine od te da se u naše vrijeme, pred očima i uz silno saučesništvo hrvatskih i svjetskih filologa, u jednoj višekulturnoj zajednici jedva većoj od šest stotina hiljada građana razvija montenegristika u kojoj je sve − naopako.“[11]
Najkraće rečeno, spomenuta je knjiga kritika svega što ima veze s crnogorskom jezičkom normom, dok je prikaz te knjige autora Milorada Pupovca, iako s naslovne pozicije usmjeren kao „rasprava povodom knjige“ – suštinski ideološki aktivizam u borbi protiv crnogorskoga jezika i književnosti, njihova imena i identiteta.
Što smo mislili o knjizi Crnogorski jezik i nacionalizam već smo i saopštili u članku „Crnogorskoj nauci antidoprinos“,[12] dok nam je namjera da na ovome mjestu tek u kratkim rezovima uputimo na činjenicu da rečena knjiga ne može imati naučnu validnost zbog toga što je sva argumentacija data krajnje subjektivno, što je za nauku još gore – data je netačno.
Razumijevanje identiteta crnogorskih jezičkih sadržaja isključivo u kontekstu teritorijalnoga raslojavanja srpskoga jezika bila je ideološka pozicija na temelju koje su se izvodile sve strategije u jezičkoj politici i planiranju u srpskoj filologiji. Što je takvo stanje manje-više prihvatano u vrijeme službenoga srpskohrvatskoga/srpskoga jezika u zajedničkoj jugoslovenskoj državi XX vijeka donekle se moglo i razumjeti, ali u savremenome crnogorskom društvu i s aspekta njegovih potreba kao multikulturne zajednice − potpuno je anahrono, retrogradno a i naučno neopravdano afirmisati stavove o crnogorskome jeziku s pozicija ideologije policentričnoga srpskog jezika, kako se to čini u knjizi Crnogorski jezik i nacionalizam.[13]
Pojavio se jedan, makar za prilike u savremenoj montenegristici, nov metod iskorišćavanja ideoloških postavki kojima se negira postojanje crnogorskoga jezika, kako njegova istorija tako i idiomi današnjih govornika, te kompromituju značajni pojedinci uključeni u proučavanje jezičkih sadržaja toga jezika. Primjer koji taj metod dolično predstavlja jesu članci u knjizi Crnogorski jezik i nacionalizam. Navodno se ovome pitanju pristupa s pozicija afirmacije crnogorskoga jezika i kulture koja ga baštini, a u suštini se tehnikama montaže sva dostignuća u montenegristici nastoje negativno konotirati kao nacionalistički produkt koji dijeli govorne predstavnike u Crnoj Gori. Jednako je neuspio cilj te knjige i jezikoslovca Pupovca koji je afirmiše da crnogorsku jezičku normu kritikuju navodno s pozicija postignuća savremenog jezikoslovlja, prije svega savremenoga razumijevanja strukture i prirode jezika. Jezičkokritički „pristup“ koji su demonstrirali u rečenim radovima nema, razumije se, utemeljenja u standardima filoloških istraživanja i recentnoj evropskoj literaturi.[14]
Domet polemičkih tekstova o crnogorskome jeziku Rajke Glušice i Milorada Pupovca u naučnome je smislu mali, ali zbog svjesnog aktiviranja termina kakav je nacionalizam (osobito na poziciji kakva je naslov knjige, a kroz tekst nerijetko mu se pridružuju markeri poput arhaizacija, jezička prošlost, novocrnogorski itd.), na čiji spomen a priori reaguje većina ustanova i stvaralaca u savremenom svijetu − članci spomenutih autora neinformisane inostrane filologe mogu navesti na pogrešne stavove i zaključke o crnogorskome jeziku. Smišljeno se takvim činjenjem obmanjuju kreatori kulturne politike u Crnoj Gori, raznim medijskim kampanjama zbunjuju se kulturni radnici i crnogorska javnost u cjelini, a prema inostranim saradnicima šalje se ružna i, više od svega, netačna slika o procesima u montenegristici. Crnogorski su filolozi, romantičarski rečeno, u misiji služenja crnogorskome jeziku i crnogorskoj kulturi u čijem se okrilju taj jezik razvijao, s tim da to služenje ima opravdanje samo kad je uspostavljeno na relevantnim jezikoslovnim teorijama i recentnoj literaturi te da ga pri tom ne usmjeravaju jezičke ideologije i aktivizam u nauci. Zbog rečenih i još mnogo nespomenutih razloga bilo je potrebno kroz nekoliko pojedinosti iz procesā u savremenoj montenegristici − na najnovije primjere zloupotrebe filologije u organizovanoj akciji protiv crnogorskoga jezika u nas i okruženju još jednom ukazati.
Literatura:
- Crnogorski jezik 1768−2020: bibliografija, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, JU Biblioteka „Radosav Ljumović“, Cetinje – Podgorica, 2022.
- Čirgić, Adnan: „Jezička politika u Crnoj Gori od Njegoša do naših dana“, Crnogorski jezik u prošlosti i sadašnjosti, Institut za crnogorski jezik i književnost i Matica crnogorska, Podgorica, 2011, str. 171−202.
- Čirgić, Adnan: „Rekvijem za „XX vek“, Lingua Montenegrina, br. 27, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje (http://www.fcjk.me/wp-content/uploads/2022/04/LM26.pdf)
- Čirgić, Adnan: „Jezički unitarizam u novome ruhu (Rajka Glušica, Crnogorski jezik i nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2020)“, Croatica et Slavica Iadertina, XVII/I, Zadar, 2021, str. 426–429.
- Glušica, Rajka: Crnogorski jezik i nacionalizam, Biblioteka XX vek, knj. 243, ur. Ivan Čolović, Beograd, 2020.
- Gramatika crnogorskoga jezika, Adnan Čirgić, Ivo Pranjković, Josip Silić, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010.
- Handbuch Europäische Sprachkritik Online (HESO). Band 4: Sprachinstitutionen und Sprachkritik. Felder, Ekkehard et al. (Hrsg.) Heidelberg: Heidelberg University Publishing, 2019.
- Pravopis crnogorskoga jezika, priređivači: prof. dr Milenko A. Perović, prof. dr Josip Silić, prof. dr Ljudmila Vasiljeva, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2009.
- Pupovac, Milorad: „Vernakulari država i diskursi nacija: rasprava povodom knjige Rajke Glušice Crnogorski jezik i nacionalizam“, Tragovi, god. 5, br. 2, Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2022.
- Radoman, Aleksandar: Savremena književna montenegristika – utemeljivači, Fakultet za crnogorski jezik i kniževnost, Cetinje, 2018.
- Radoman, Aleksandar: „Knjiga iz minuloga v(ij)eka“, Ars, god. 36, br. ¾, Cetinje, 2020, str. 163–170.
- Srpski jezik i aktuelna pitanja jezičke politike, Institut za srpski jezik SANU, Beograd, 2014.
- Šušanj, Jelena: „Standardni jezik kao poprište manipulacija – prilog jednoj polemici“, Cetinjski filološki dani III, ur. Novica Vujović, Fakultet za crnogorski jezik i književnost i University of Kansas, Cetinje i Kanzas, 2022, str. 477−510. (https://kuscholarworks.ku.edu/bitstream/handle/1808/33609/Zbornik%20CFD%20III%20%28v3%29.pdf?sequence=1&isAllowed=y)
- Šušanj, Jelena: „O zloupotrebama naučnoga diskursa u kritici crnogorske jezičke standardizacije“, Milorad Nikčević: život i djelo: Zbornik radova s međunarodnoga naučnog skupa održanog na Cetinju 8. maja 2022, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje, 2022, str. 185–199.
- Vujović, Vujović: „Prilog crnogorskoj onomastičkoj bibliografiji“, Lingua Montenegrina, br. 14, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2014, str. 3–24.
- Vujović, Novica: „Temeljni projekat današnje slavistike“, Lingua Montenegrina, br. 27, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2021, str. 499–502.
- Vujović, Novica: „Crnogorskoj nauci antidoprinos – prikaz knjige: Crnogorski jezik i nacionalizam“, Montenegrin Journal for Social Sciences, br. 4, Centar za geopolitiku, Nikšić, 2020, str. 199–210. (http://www.mjss.ac.me/images/files/v4issue2/08%20VUJOVIC%20FULL%20TEXT.pdf)
- Vujović, Novica: „Crnogorski jezik između nauke i manipulacije: reagovanje na tekst Milorada Pupovca“, Kolo, br. 1, rubrika „Suprotstavljanja“, Matica hrvatska, Zagreb, 2023.
[1] Pravopis crnogorskoga jezika, priređivači: prof. dr Milenko A. Perović, prof. dr Josip Silić, prof. dr Ljudmila Vasiljeva, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2009. Drugo izdanje izašlo je 2010. godine.
[2] Adnan Čirgić, Ivo Pranjković, Josip Silić, Gramatika crnogorskoga jezika, Ministarstvo prosvjete i nauke Crne Gore, Podgorica, 2010.
[3] Više o detaljima iz vremena o kojemu govorimo te o kontekstu u kojemu je nekoliko crnogorskih naučnika, književnika i kulturnih radnika otpočelo svoju misiju afirmacije i uspostavljanja crnogorskih filoloških i kulturoloških disciplina, kao i samosvijesti u vrednovanju crnogorske istorije, tradicije i kulturne baštine − nalazi se u:
Novica Vujović, „Prilog crnogorskoj onomastičkoj bibliografiji“, Lingua Montenegrina, br. 14, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2014, str. 3–24.
[4] Svi članci, izvještaji i komentari u vezi s tim poslovima notirani su u registrima publikacije Crnogorski jezik 1768−2020: bibliografija, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, JU Biblioteka „Radosav Ljumović“, Cetinje – Podgorica, 2022.
[5] Vidi istu Bibliografiju.
[6] Novica Vujović, „Crnogorski jezik između nauke i manipulacije: reagovanje na tekst Milorada Pupovca“, Kolo, br. 1, rubrika „Suprotstavljanja“, Matica hrvatska, Zagreb, 2023.
[7] Crnogorski jezik 1768−2020: bibliografija, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, JU Biblioteka „Radosav Ljumović“, Cetinje – Podgorica, 2022. Ova bibliografija na skoro 1000 stranica donosi 13437 jedinica, među kojima su prilozi, studije, rasprave, polemike, prikazi, monografije, časopisi, zbornici naučnih radova na osnovu kojih spoznajemo što se dešavalo u crnogorskome jeziku i sa crnogorskim jezikom.
[8] Vrijedno je spomenuti da je odrednica crnogorski jezik odnedavno dio Enciklopedije slovenskih jezika i lingvistike, najvećeg projekta koji se danas u slavistici sprovodi a koji se ostvaruje zahvaljući konceptu i uredničkoj brizi Marka L. Grinberga. Pored Grinberga uredništvo Enciklopedije čine: Lenor A. Grenobel (Lenore A. Grenoble, glavna urednica, SAD), Masako Ueda Fidler (SAD), Nadja Zorihina-Nilson (Švedska), Anita Peti-Stantić (Hrvatska), Marek Lazinski (Poljska), Stiven Diki (Stephen Dickey, SAD), Bjern Vimer (Björn Wiemer, Njemačka), Mihail Oslon (Poljska), Mladen Uhlik (Slovenija), Marija Mitova (tehnička urednica, Bugarska) i Kšištof Borovski (Krzysztof Borowski, tehnički urednik i pomoćnik glavnog urednika, Poljska i SAD).
Novica Vujović, „Temeljni projekat današnje slavistike“, Lingua Montenegrina, br. 27, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, 2021, str. 499–502.
[9] Rajka Glušica, Crnogorski jezik i nacionalizam, Biblioteka XX vek, knj. 243, ur. Ivan Čolović, Beograd, 2020.
[10] Milorad Pupovac, „Vernakulari država i diskursi nacija: rasprava povodom knjige Rajke Glušice Crnogorski jezik i nacionalizam“, Tragovi, god. 5, br. 2, Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2022.
[11] Više o svim pojedinostima Pipovčeva prikaza vidi u našem tekstu: Novica Vujović, „Crnogorski jezik između nauke i manipulacije: reagovanje na tekst Milorada Pupovca“, Kolo, br. 1, rubrika „Suprotstavljanja“, Matica hrvatska, Zagreb, 2023.
[12] Novica Vujović, „Crnogorskoj nauci antidoprinos – prikaz knjige: Crnogorski jezik i nacionalizam“, Montenegrin Journal for Social Sciences, br. 4, Centar za geopolitiku, Nikšić, 2020, str. 199–210. (http://www.mjss.ac.me/images/files/v4issue2/08%20VUJOVIC%20FULL%20TEXT.pdf)
Stavovi iz knjige R. Glušice dosad su osporeni u više prilika:
Jelena Šušanj, „Standardni jezik kao poprište manipulacija – prilog jednoj polemici“, Cetinjski filološki dani III, ur. Novica Vujović, Fakultet za crnogorski jezik i književnost i University of Kansas, Cetinje i Kanzas, 2022, str. 477−510. (https://kuscholarworks.ku.edu/bitstream/handle/1808/33609/Zbornik%20CFD%20III%20%28v3%29.pdf?sequence=1&isAllowed=y)
Adnan Čirgić, „Rekvijem za „XX vek“, Lingua Montenegrina, br. 27, Fakultet za crnogorski jezik i književnost, Cetinje (http://www.fcjk.me/wp-content/uploads/2022/04/LM26.pdf)
Aleksandar Radoman, „Knjiga iz minuloga v(ij)eka“, Ars, god. 36, br. ¾, Cetinje, 2020, str. 163–170.
Adnan Čirgić, „Jezički unitarizam u novome ruhu (Rajka Glušica, Crnogorski jezik i nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2020)“, Croatica et Slavica Iadertina, XVII/I, Zadar, 2021, str. 426–429.
[13] Činjenica je da se srpska filologija ne ograničava na prirodni njezin kulturni i duhovni prostor, već se usmjerava na okolne kulture i jezike, u prvome redu na sve danas standardne jezike sa štokavske jezičke podloge. Vidi se to i iz zbornika radova Srpski jezik i aktuelna pitanja jezičke politike koji je objavio Institut za srpski jezik SANU (Beograd, 2014), a u kojemu se u predgovoru kaže i ovo: „Као што се већ из наслова реферата може видети, на скупу се говорило о језичкој ситуацији и статусу српског језика на целокупном његовом простору – у Србији, Републици Српској и Босни и Херцеговини, Црној Гори и Хрватској, али и о језичкој ситуацији код Срба у Румунији“ (str. 7).
[14] To je jasno uporedimo li te članke s prilozima u: Handbuch Europäische Sprachkritik Online (HESO). Band 4: Sprachinstitutionen und Sprachkritik. Felder, Ekkehard et al. (Hrsg.) Heidelberg: Heidelberg University Publishing, 2019.
