Foto: privatna arhiva

Istoričar Miloš Vukanović piše za Fokalizator o rizicima koji prate narativ poništavanja jednoga identiteta, u kontekstu našega projektnog zadatka – promatranja budućih procesa u kulturi, nauci i obrazovanju

Ruske metode za širenje uticaja

Na početku ruske agresije na Ukrajinu vođena je intenzivna diskusija o tome da li je napad bio iznenađenje ili ne. I pored svih naznaka, mnogima je rat ovih razmjera na Starom kontinentu u 21. vijeku bio nezamisliv. Ne ulazeći u analizu svih događaja koji su još od 2014. godine ukazivali na neizbježnost sukoba, kod mnogih analitičara je jedan događaj predstavljao siguran signal da se nešto veliko sprema. Bio je to Putinov tekst „O istorijskom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“, objavljen 12. jula 2021. godine.

Putin je u tom tekstu potencirao da su Rusi i Ukrajinci jedan narod kao i da su zidovi koji su napravljeni u posljednje vrijeme, a koji dijele jedan zajednički prostor, posljedica zajedničke tragedije. U tekstu nakon uvodnih altruističkih poruka slijedi poduže istorijsko predavanje koje ima za cilj da dodatno ukaže na jedinstvo i zajedništvo prošlosti. Tekst se završava patetičnim tonom da „Rusija nikada nije bila i nikada neće biti ‘anti-ukrajinska’. A šta će biti Ukrajina – to je na njenim građanima da odluče.“

Koliko je tačan posljednji dio, toliko je tačan i ostatak teksta. Cijela istorijska naracija koja čini većinu teksta je duboko manipulativna i nacionalistička. Iako tekst i pominje određene istorijske kontroverze koje razdvajaju dva oka u glavu, naracija je kompletno data iz ruske perspektive, sa ruskom interpretacijom ključnih trenutaka. Događaje koje Ukrajinci percipiraju kao ključne ili se ne pominju ili se samo usputno navode. Dalje, ključnim društvenim procesima dati su pridjevi (staroruski, sveruski i sl.) koji trebaju da manipulativno stvore sliku o jednom prostoru, naravno pod kontrolom Moskve. Interesantno je da kreatori ovih nacionalističkih pamfleta i kada manipulišu ne mogu da se suzdrže od zastarjelih nacionalističkih floskula jer smatraju da će upravo ovog trenutka da imaju efekta.

Ovaj tekst je imao dva cilja. Prvi je bio da kreira kontekst za političko i vojno djelovanje. Drugi je propagandistički, odnosno da utiče na rusko govorno područje Ukrajine koje je od 90-ih bilo pod uticajem ovakvih nacionalističkih interpretacija.

Manipulacija istorijom je jedno, a realnost drugo. Čim su pale prve rakete, pokazalo se da je priča o „jednom narodu“ eufemizam za imperijalizam. Trabunjanje o istoj krvi je započelo masakrom u Buči, a tek treba da vidimo gdje će da se završi.

Ako vam elementi ovog teksta zvuče jezivo poznato, imate dobar osjećaj, jer slično izobličenje istorije i korišćenje prošlosti kao oružja se u ovom obliku već više o deceniju koristi i ka Crnoj Gori, njenoj prošlosti i kulturnoj baštini.

Da budemo precizni i izložimo očigledno. Rusija smatra Ukrajinu svojom provincijom gdje žive Rusi sa malo specifičnim identitetom. Rusija smatra kulturnu baštinu Ukrajine svojom. Rusija smatra da pravoslavci u Ukrajini moraju da budu pod njihovom upravom. Rusija smatra da iako je Ukrajina nezavisna država, ona ne može suvereno da vodi svoju politiku, a po potrebi mogu joj se i promijeniti granice.  U cilju ekonomičnosti dužine ovog teksta neću praviti detaljno poređenje toga kako Srbija vidi Crnu Goru, već ću zamoliti čitaoca samo da zamijeni imena država u ovom pasusu.

U trenutku kada više nije bila u mogućnosti da kontroliše procese u Ukrajini, Rusija je pokrenula rat. Kako imamo sreću pa trenutno samo trpimo skoro svakonedjeljno vrijeđanje od strane državno instruisanih političara, analitičara i istoričara iz Beograda, korisno je uporediti mehanizme koje je Rusija koristila u svojoj regionalnoj politici sa regionalnom politikom Srbije. Svaka slučajnost naravno da nije slučajna.

Raspadom SSSR-a ruska regionalna politika se zakomplikovala. Isključujući Bjelorusiju, sve ostale bivše sovjetske republike u Evropi su u jednom trenutku zatražile integracije sa Zapadom, a to Moskva nije mogla da dozvoli. Za potrebe jačanja svog uticaja, upotrebljeno je više političkih i destabilizirajućih faktora. Međutim, kako je suvereno djelovanje ovih zemalja jačalo, intenzivirala se kampanja koja je imala za cilj da na politiku ovih zemalja utiče kroz prošlost i rusku manjinu. 

Ključna svrha istorijske propagande Rusije u državama koje je ciljala bila je da homogenizuje rusku manjinu i pozicionira ih uz antizapadne snage. Homogenizacija je rađena uz unificiranje i glorifikaciju ruskog imperijalnog narativa, uz devijaciju istorije koja treba ruskoj prošlosti da da značaj koji ili nema ili ga nije samostalno ostvarila.

Homogenizovani i opijeni veličinom, kao pratnja političkom aktivizmu, potrebno je bilo naglašavati ulogu i doprinos Rusa toj državi, vjekovno prisustvo i nipodaštavanje svake zasebnosti sugrađana druge nacionalnosti. Kulturna baština i prošlost određene zemlje je ili proglašena bezvrijednom, perifernom ili sastavnim dijelom ruske kulture. Ako neki prethodno uniženi aspekat kulture i ima vrijednost, on neprincipijelno i licemjerno odjednom postaje dio ruske kulture.

Crkva ima ulogu da pravi paralelni ali komplementaran narativ. Pravoslavna crkva je kulturno-politička filijala Moskve koja ima za cilj da učvrsti postojeći narativ dopunjujući ga klero-nacionalističkim pristupom vjeri. U takvim crkvama vjera je samo fasada za političko-ekonomsko potčinjavanje, a crkvena prošlost je reprogramirana u cilju podržavanja velikonacionalnog narativa. Umjesto hrišćanskih svetaca, potencira se uloga srednjovjekovnih vladara, a njihove srednjovjekovne države proglašavaju se najsjajnijim svetionicima hrišćanstva, bez obzira na istorijsku istinu.

Na kraju, pored izolovanog pogleda na prošlost, pravi se i izolovan pogled na sadašnjost. Lažna slika o prošlosti, značaju i važnosti kreira lažnu sliku o trenutnim mogućnostima koja, suočavajući se sa realnošću, dovodi do razočarenja i frustracija. Nažalost, takav trenutak daje otrežnjenje manjem broju pretežno mladih, dok je većina već dovedena do faze etičke separacije gdje se vrijednosti jedne grupe fundamentalno razlikuju od ključnih vrijednosti na kojima se većina datog društva zasniva. Na takvo stanje najplodnije se širi priča o ugroženosti koja, uključujući sve ostale faktore, dovodi do samoizolacije.

Samoizolacija je posljednja faza ovog procesa i suštinski predstavlja uspjeh za destruktivne politike kakve se vode u Moskvi. Samoizolacija ruske manjine kreira objektivan problem za države u kojima one žive i suštinski ih destabilizuju. Iako ovakav proces trenutno pomaže političkim ciljevima Rusije, na duže staze, samoizolacija predstavlja smrtnu kaznu za bilo koju manjinu.

Kao što sam već naveo, iste mehanizme koje je Rusija koristila u svom regionu, Srbija koristi na Balkanu. I pored nešto drugačijih okolnosti, metode su iste. Kroz političku i kulturnu propagandu kreirana je nerealna i otuđena zasebna svijest koja treba srpsku populaciju da odvoji od svojih komšija. U tom cilju, pored političkih i ekonomskih, koristi se kulturna i vjerska manipulacija. Svaki proces unutrašnje političke funkcionalnosti, ukoliko ne odgovara Beogradu, biće osujećen i zamijenjen pričom o ugroženosti.  Kao takve, srpske manjine će biti politički homogenizovane sa tendencijom izolacije. U slučajnu nepreuzimanja vlasti, sljedeći korak je samoizolacija u cilju dodatnog produbljenja podjele i krize. Na kraju, Bosna i Hercegovina, Kosovo, a prema posljednjim najavama i Crna Gora, trebaju da imaju ustavno zagarantovanu podjelu na Srbe lojalne Beogradu na jednoj strani i sve ostale na drugoj.

Ovaj tekst predstavlja pojednostavljenje procesa koji pored navedenih aktivnosti uključuje i ogromne medijske pritiske, grupe za unutrašnju destabilizaciju i ekonomske manipulacije. Zasebna je priča da veoma često nestabilnost u regionu koji Srbija koristi za širenje svog uticaja, se oslanja na sjeme koje je posijala Rusija nakon 2014. godine. Ostaje gorak utisak da su mnogi od ovih procesa mogli biti spriječeni, a da su im koruptivne radnje, slabeći već ionako nedovoljno razvijen crnogorski sistem, širom otvorile vrata. Trenutna situacija treba još više da brine jer određeni zapadni partneri smatraju da mogu da kontrolišu ovaj proces, nadajući se da kroz jačanje dominacije Beograda navodno može da se omogući kakva takva stabilnost. Pored toga što je plan zasnovan na istim principima povjerenja koje je dato i Slobodanu Miloševiću, a valjda ne treba navoditi kako se to završilo, ovakav pristup suštinski samo dovodi do širenje velikosrpske ideološke matrice koja je suštinski ista kao i velikoruska; koja je fundamentalno antizapadna, antievropska, stagnativna i eventualno destruktivna.