Foto: Tone Stojko

“Moguće je, recimo, biti fizički pokoren: okupiran, a pritom ne biti asimilovan. Kao što je moguće i biti formalno suveren a u biti asimilovan. To je, čini se, sudbina današnje Crne Gore. Kada padne oružje, jedino što te održava je kultura. Ako nema kulture, pad oružja i tvoj je pad. Pad vojnog logora ujedno je i kraj. Sa univerzitetom nije tako. Jer na ovom svijetu, srećom, postoje stvari koje ne možeš osvojiti topovima.”

Beograd je objavio: studenti građani Crne Gore u Srbiji moći će studirati na akciji, pod neobično povoljnim uslovima. Ali ne svi studenti. Samo oni koji su Srbi i imaju dokument/papir koji to dokazuje.

Crnogorski građani tradicionalno rado studiraju u Beogradu. Za to postoje dobri razlozi. Tamo im je rodbina. Tamo su, za balkanske prilike, pristojne škole.

A tamo nije ni daleko.

Sada im je pružena i prilika da uštede: da studiraju praktično besplatno. A štednja je vrlina, nije li? Sve što je potrebno je, rekosmo, da postanu Srbi.

Velikodušna ponuda stigla je upravo u dane pred početak popisa stanovništva u Crnoj Gori. Njemački novinari koji su razgovarali sa predsjednikom Milatovićem u tome su vidjeli miješanje Srbije u crnogorski popis. Predsjednik Milatović nije. Njemu je to posve normalno. Bilo je toga i ranije, odgovorio je znatiželjnim novinarima. Koji ga nisu pitali: ali to što je bilo ranije ne znači da to nije pritisak – i sad, i ranije. Ali nisu. Stoga je predsjednik neometan nastavio: uostalom, mogu studirati u inostranstvu, kao on, oksfordski đak. Ali Srbija jeste inostranstvo, mogli su reći njemački novinari. Mala je vjerovatnoća da studenti iz siromašnih zemalja kakva je Crna Gora imaju novca za studije na skupim zapadnoevropskim univerzitetima, ako ste pod „inostranstvom“ mislili na to – i to su mogli reći njemački novinari. Kao što su mogli reći i: mislite, da studiraju u Rusiji, na primjer? Ali nisu. Stoga je predsjednik Milatović uspješno dovršio svoju odbranu sredstva etničkog inžinjeringa koje koristi susjedna država Srbija, a čija su meta građani države kojom on formalno predsjednikuje. Predsjednik Milatović je, hoću reći, mogao reagovati kao predsjednik vlastite države. Ali nije. Reagovao je kao vazal druge.

Asimilacija, vidite, nije nelegalna. Ne postoji pravni lijek protiv nje. Ona nije nešto od čega će vas zaštititi pravna država. Još su manji izgledi da će vas od nje zaštititi „vaši zapadni prijatelji“. Jer ti su prijatelji, vidite, bivše i sadašnje imperije. A imperije, vidite, pokoravaju i asimiluju. Da budemo precizni: asimiluju i onda kada ne pokoravaju.

Doduše: tanka je razlika između „pokoren“ i „asimilovan“. Asimilacija je forma soft power pokoravanja. Moguće je, recimo, biti fizički pokoren: okupiran, a pritom ne biti asimilovan. Kao što je moguće i biti formalno suveren a u biti asimilovan. To je, čini se, sudbina današnje Crne Gore. Kada padne oružje, jedino što te održava je kultura. Ako nema kulture, pad oružja i tvoj je pad. Pad vojnog logora ujedno je i kraj. Sa univerzitetom nije tako. Jer na ovom svijetu, srećom, postoje stvari koje ne možeš osvojiti topovima.

Kao što postoje stvari koje topovima ne možeš odbraniti.

Crna Gora je kultura koja ima izrazito nekritički odnos prema vlastitoj prošlosti. Kritika se ovdje prečesto shvata kao izdaja.

No stvar je očigledna, a pitanje neizbježno. Naime: ako je crnogorska kultura tako veličanstvena, monolitna i petricifirana, a kritika njenih temelja povod za hajku na onoga ko se na kritiku odluči, zašto onda Crnogoraca nestaje? Iz popisa u popis sve ih je manje. Kako to da narod sa tako impresivnom kulturom biva asimilovan?

Ne tvrdim, samo pitam naglas ono što sam pitao sebe svaki put kad sam slušao kako se sa ponosom priča priča. Ona o narodu koji je štampariju pretopio u bojeva zrna, da bi tako sačuvao slobodu. Možda bi, pitam, ipak bilo bolje da smo manje pucali a više štampali, prevodili, pisali i čitali knjige.