Foto: privatna arhiva

Istoričar Miloš Vukanović piše za Fokalizator o potrebi Crne Gore da njeguje ideje jugoslovenskoga antifašizma, u kontekstu našega projektnog zadatka – promatranja budućih procesa u kulturi, nauci i obrazovanju

Prije nekih desetak godina naišao sam na grafik koji je predstavljao rezultate odgovora učenika zapadnoevropskih država na pitanje: „Ko je dao glavni doprinos pobjedi tokom Drugog svjetskog rata?“. Još važnije, grafik je dao pregled odgovora od 1950-ih do 1990-ih. I dok su učenici 50-ih uglavnom smatrali da je SSSR dao najveći doprinos, kako su hladnoratovske decenije prolazile procenat odgovora se drastično promijenio u korist SAD-a.

Ovaj grafik predstavljao je primjer ideološkog uticaja na formiranje istorijske svijesti i danas se izučava kao takav. Međutim, padom gvozdene zavjese i komunizma fokus narativa se prebacio sa doprinosa na istorijsku validnost pobjednika. Nije više sporno da je SSSR dao najveću žrtvu za pobjedu nad Hitlerom, ali jeste koja je bila cijena te pobjede?

Ulaskom država bivšeg Istočnog bloka u Evropsku uniju javile su se težnje za većom revizijom uloge SSSR-a u periodu prije 1941. godinu, kao i o komunističkoj vlasti u hladnoratovskom periodu, odnosno nakon 1945. godine. Od uspostavljanja Kuće terora u Budimpešti 2002. godine i Muzeja Varšavskog ustanka 2004. godine, do cijelog niza instituta i memorijalnih centara, Evropom su šireni narativi o zločinima staljinizma i komunizma. Simbolično, cijeli proces je kulminirao 2017. godine otvaranjem stalnih postavki Evropske kuće istorije u Briselu i Muzeja Drugog svjetskog rata u Gdanjsku. U obje postavke, kukasti krst i srp i čekić su izjednačeni. 

Paralelno, u evropskim institucijama je donesen cijeli niz deklaracija o uspostavljanju sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima.

Priča o dva totalitarizma, nacističkom i staljinističkom, iako predstavlja liberalno viđenje istorije na evropsku prošlost, zbog traumatičnog iskustva istočnoevropskih zemalja prihvaćena je kao evropska norma. Uspjeh desničarskih partija u posljednjoj deceniji ubrzao je uspostavljanje ovog narativa, međutim, istorijske činjenice, određeni pozitivni aspekti „crvenog nasljeđa“ kao i generalna nenaučna agresivnost desnih narativa, nijesu uspjeli da potpuno ustale ovaj narativ.  Ukratko, zbog traumatičnog nasljeđa mnogih evropskih država, nacizam i staljinizam jesu izjednačeni, ali za većinu evropskih građana nacisti i komunisti nijesu isto. Crveni antifašizam je i dalje smatran za ključni element pobjede nad ludilom Hitlera i Musolinija.

Makar je tako bilo do 24. februara 2022. godine.

Ruskom agresijom na Ukrajinu, tendencije za potiskivanjem sovjetskog i komunističkog nasljeđa istočno od Elbe i Beča su dobile novi zamah ali i opravdanje. Iako je ruski ekspanzionizam zasnovan prije svega na imperijalnim potrebama ruskog carizma, u mnogim slučajevima veoma je teško napraviti razliku sa sovjetskim imperijalizmom. Dodatno, potencijalna konstruktivna priča o doprinosu i zaštiti crvenog antifašizma blokirana je rastom antiruskog (i antisovjetskog) raspoloženja nakon godinu i po dana rata, razaranja i zločina, ali i diskreditacijom određenih lijevih struktura u Evropi  usljed proputinovskih stavova.

Sve ovo se dešava u periodu velikih podjela unutar zapadnog društva, gdje ljevica, odnosno prirodni zaštitnik socijalističkog antifašizma, iz godine u godinu ne umije da izađe sa adekvatnim ideološkim odgovorom na savremene probleme. Prije svega mislim na zloupotrebu lijevih ideja ali i anemiju u odnosu na trenutne ekonomske politike. Sama suština antifašizma evoluira, a trenutni geopolitički trenutak mu ne ide na ruku.

U svoj toj evolutivnoj konfuziji, postavlja se pitanje, gdje je jugoslovenski antifašizam?

Iako je na značajnom dijelu prostora bivše Jugoslavije prošao kroz sudbinu sovjetskog antifašizma, odnosno kroz kandže nacionalističke revizije uz dodatno ratno razaranje jugoslovenskog kulturnog nasljeđa, jugoslovenski antifašizam se ipak pokazao otpornijim. Kako u jednonacionalnoj evropskoj Sloveniji tako i u multinacionalnoj ali mnogo manje evropskoj Crnoj Gori, nasljeđe jugoslovenskog fašizma je i pored svih udara opstalo. On tinja čak u najekstremnijim ratom oblikovanim oblastima Hrvatske i Kosova, a doživljava svojevrstan preporod čak i u  energično rehabilitatorskoj Srbiji. Tu se postavlja pitanje, zašto je to tako, odnosno, zašto i pored svih nacionalnih i evropskih revizija jugoslovenski antifašizam i dalje postoji i ne posustaje?

Prije svega, jugoslovenski antifašizam je bio i dalje jeste antiteza desničarskim, nasilnim i razarajućim nacionalističkim pokretima. Pored toga što nose istorijsko nasljeđe kolaboracije, ovi pokreti i ideologije su se pokazali kao nesposobni da kreiraju bilo kakvu civilizacijsku vrijednost mimo kopiranja drugih ekstremističkih i na duže staze degradirajućih ideja. Kao takav, jugoslovenski antifašizam je bio progresivan, inkluzivan i konstruktivan, a ostavio je i nasljeđe napretka i mira. Za razliku od njega, najveće nasljeđe desnih ideja na prostoru bivše Jugoslavije je Tribunal u Hagu. Slikovito rečeno, jugoslovenski antifašizam umije da gradi, dok njegove antiteze ne umiju ništa drugo osim da korumpiraju i devastiraju.

Iz evropske perspektive jugoslovenski antifašizam je pružio otpor Hitleru ali i Staljinu, samim tim praveći otklon od onoga što danas percipiraju kao dva totalitarizma. Nasljeđe jugoslovenskog antifašizma jeste autoritarno, ali ni na jugoslovenskom ni na evropskom nivou ta komponenta nikada nije bila preovladajuća. Ključno, nasljeđe jugoslovenskog antifašizma nije ostavilo sjećanje potčinjenosti, nemaštine i besperspektivnosti.

Tu suštinski pronalazimo i njegovu svrhu, odnosno ulogu jugoslovenskog antifašizma. Iz njegovog nasljeđa izašli su antiratni, antiekstremistički i drugi pokreti za mir i ljudska prava. I nakon više od tri decenije od početka raspada Jugoslavije, u svim državama nastalim nakon raspada zajedničke države upravo su ideološki nasljednici jugoslovenskog antifašizma oni koji se najviše zalažu i najviše su uradili za ideje pomirenja i širenja evropskih ideja.

Među podržavaocima jugoslovenskog antifašizma su upravo oni koji se zalažu i za naučno rasvjetljavanje svih kontroverznih epizoda NOB-a i SFRJ, od lijevih skretanja do protjerivanja njemačke i italijanske manjine, pa sve do Informbiroa i Golog otoka. Samim tim upravo su jugoslovenski antifašisti oni koji kritički i objektivno gledaju na njegovo nasljeđe. Upravo je ovaj rad fundamentalan za kreiranje atmosfere naučnog sagledavanja svih aspekata prošlosti pa i događaja iz 90-ih.

Za kraj, jugoslovenski antifašizam je za Crnu Goru možda i najznačajnija ideološka linija koju treba da prati. Ne samo da ovaj antifašizam predstavlja preporod ideje tolerancije i suživota iz perioda knjaževine i kraljevine Crne Gore, već je crnogorski antiratni pokret nastao upravo na njenim osnovama. Ove tri ideološke grane su suština savremene građanske Crne Gore. Dodatno, a možda nelogično, jugoslovenski antifašizam je istorijski i kulturno konačno Crnu Goru okrenuo zapadu i Evropi.