Foto: privatna arhiva
(odlomak iz pseudohistorijskog romana LAVIRINTI VALDINOSA)
ARTUR REMBO:
Da se vrati vrijeme, vrijeme što je bilo!
Svršio je Čovjek, odigrav sve role!
Uskrsnut će, sit da razbija idole,
U svjetlosti, svih se Bogova otresav,
I, buduć da je s neba, motrit će s nebesa!
Bila je probirljiva i skupa, do nje nije bilo lako doći. Po tome: da je se prost svijet klone a da joj se potajom dive, označila je svoj boravak u gluvoj i slijepoj sredini. Brzo je odabrala svoje ljubavnike, njih dvadesetak, odreda bogate i u kasabi ljude od ugleda. Nije simpatisala nijednog – svi su, dok su joj bili u sobi, bili tek tjelesa bez glave, spodobe kojima se, dajući im se tijelom, samo treba okoristiti Jedini od takvih, prema kome je bila i ostala blagonaklona tokom prijema, bio je ljekar Š.M. infektolog i ginekolog na glasu. Jednom mjesečno u kupleraju vršio je on sanitarne preglede i uzimao vaginalne sekrete za laboratorijsku analizu. Naočit čovjek visokog roda i gospodskih manira, u starosti sklon alkoholizmu. Kad bi ulazio u sobu Meri Davidove kucao je na vrata, čekao poziv da uđe, i svaki put se, po navici, predstavio uz naklon. Djevojka bi se svukla za pregled, zalegla na leđa, mršteći se zatvorila oči. Jednom ljekar ču njen oštri glas:
– Doktore, utapate li rakijom svoju tugu? Nije ovo prvi put da pijani ulazite u sobu.
Š.M. se uspravio, palcem lijeve ruka vratio naočare među oči:
– Baš vas to interesuje?
– Kad sam na ovakvom mjestu, na ovakvom poslu, da – interesuje me.
– Može li gospođica da odgovori: otkud vama takva proročka misao – da sam nesretan?
– Radim u kupleraju, najpouzdanijoj razglasnoj stanici Porto Hendeka. Ovdje se sve sazna, i moguće i nemoguće prošlo je ovom kamarom… Iz vas dimi hȁpa kao iz pivare. Molim vas, bili nesretni ili ne, budite pažljivi kod pregleda. Svoj jad nosite sa sobom, ne igrajte se mojim zdravljem.
– Tuga, nesreća?… Da, moguće da ste pogodili. Eto, daje se na znanje mladoj dami: alkoholičar jesam, ali i doktor na glasu. Prema vama sam, čini mi se? bio uvek pristojan.
– Pijani ste, čovječe! Na poslu gdje je nužna pažljiva pretraga.
– Vi to mene upozoravate? Vi!
Sanjiva, tokom pregleda i nervozna, pridigla se oslonjena na laktove, pogledala ga podrugljivo. Doktor se lecnuo: tada je prvi put vidio koliko je ova hirovita žena lijepa. Posmatra on izbliza njeno antičko lice, kosu koja je pala preko čela i uha do ramena, krupne kapke iz kojih bije vatreni sjaj očiju, njegovane obraze, stisnute usne, vrat kao kod labuda, poprsje: dva bijela brijega pokrivena pokrovom od svile, zategnut stomak kao u djeteta, vitku liniju tijela na postelji. Naglo je ustala, odgurnula ga od sebe, otišla do vrata sobe, otvorila ih i viknula:
– Napolje! Ne dolazite više ovako pripiti.
Zbunjen, gledajući je razgoropađenu, spustio je epruvetu u svoju crnu torbicu i bez riječi izašao iz sobe; oteturao se niz stepenice ne zatvorivši vrata. Nakon nekoliko dana vratio se kod nje u društvu vlasnice kupleraja. Odjeven u teget odijelo, sa panama-šeširom boje bijele kafe (takve boje su bile i njegove cipele), glatko izbrijan, miriše na mošus, u lijevoj ruci tanki štap od bambusa, desnom nosi na dlanu lijepo upakovanu kutijicu sa uvezanom plavom mašnom. Stao je pred njom, dar stavio na nahtkasnu, uzeo njen dlan svojim dugim prstima i prineo ga usnama. Naklonio se i uputio lijepo sročeno izvinjenje. Prihvatila je ispriku i ponudila mu da sjedne na fotelju. Uz kratak smješak namignula je Mari Kopolješi glavom pokazujući da se izgubi iz sobe. Ostao je u razgovoru sa njom do mraka.
Što li je sve vremenom, od uspaljenih varošana koje je odabrala za klijente, čula i prečula u polutami sobe ova mudra kurva, kakve sve jadikovke, ispazne ljutnje i neumjerena obećanja, umišljene želje i djetinjasta ogovaranja – većinom slabića čiji je govor ponajprije bio pogodan materijal za bilježnicu komediografa. Ovoga puta je povela razgovor sa njim. Sažalila se, kao da joj se jàdā neko od roda. Čula je kultivisan monolog čovjeka koji nije sretan. Ostao je sa njom do mraka, bez želje da zatraži njeno milovanje. Postao je potom njen najstariji klijent, dolazeći joj sa poklonima (koje je, razumije se, uzimala ma ko da ih je donosio) – odmjereno odabrane sitnice, neobični darovi. Porijetko je tražio da vodi ljubav sa njom, ali je bio skloniji razgovoru. Govorio uglađeno i lagano. Čovjek koji izgovara dugačke a lijepe rečenice, vješt da nađe temu koju je prihvatala – razgovarao je sa elokventnom sagovornicom. I ona je znala što mu godi: kratki snošaj, a potom lijepa priča o onome što se nikad ostvariti neće. U polutami mirišljave sobe – prijatni govorljivi starac i dokona kurva vode intelektualne razgovore. Rijetka prednost za usamljenicu: ugodna konverzacija usred sivila svakodnevice u kojoj obitavaju, o koječemu što je miljama daleko od njih. Ljekar – humanist i dobrotvor, cijenjen u svôj regiji Primorja, i prostitutka složene naravi, za kojom žûde najviše oni što sebe ne mogu naći. Najčešće je, on: (čovjek koji nije starinom bio domaći, obrazovani izvanjac, vješt ljekar i narodni dobrotvor, doktorant medicine sa praškog sveučilišta), pričao o svojoj davno umrloj sestri, nadarenoj pijanistici. Legao bi kraj Meri Davidove i ona je slušala ispovijedanje ostarjelog djeteta. Bilo je u njegovom ponašanju od one prirode sabranih ljudi koji prisustvom i nastupom daruju okolini mirnoću – govoru se takvima vjeruje.
Za sestrinu preranu smrt doktor Š.M. nije krivio sudbinu, njemu je krivac bila nemilosrdna ćud Knjaza Nikole i neumjesna spletkarenja crnogorska, i na Dvoru i izvan njega, prema njegovoj porodici i njemu samom („Uvek su me ti primitivci iz ove kasabe, jednako kao i hvalisavi cetinjski dvorjani, gledali s visoka, naročito bivajući naprasiti kad bih prema sirotim brđanima i albanskom življu pokazivao i samilost i naklonost. A ja sam samo sledio zakletvu lekara, dužan čoveku koji traži pomoć.Oni su mi vraćali zahvalnošću i poverenjem. Nisam se osvrtao na upadice i spletke, tek, nisam nikad odgonetnuo: otkud i zašto u ponašanju mesnih pravoslavaca toliko besa. Niko nije ohol toliko koliko može biti siromašak koji se dohvatio delića moći. Bezbožnici su. U mojoj Vojvodini (njeno sam dete), manjinac se štiti, u Porto Hendeku (ovde sam starac), gospodare oni koji su u manjini – teže je ovde durati onima kojih je više.“). Pričajući joj tako svoje jade, njoj se (sve vrijeme koje je u sobi provodila sa njim u društvu), činilo da Š.M. lista njenu sudbinu. Ljekareva tuga često bi našla odraz u ogledalu njene nevolje. Š.M. pripadao je staroj vojvođanskoj porodici. Otac mu je bio uvaženi član Ujedinjene omladine srpske („prosvetom ka slobodi, čuvanje svesti o slavnoj prošlosti, gajenje slovenofilstva i opštih čovečanskih vrlina, sve na osnovu istine, a s pomoću nauke…“). Nakon zabrane rada ovog Pokreta, porodica M.tavori u svojoj kući u Pančevu, nadzirana jednako od austrougarskih i srpskih vlasti. Na inicijativu Baltazara Bogišića i voljom Knjaza Nikole na Cetinju se 1871. formira Družina za oslobođenje i ujedinjenje srpsko, koja nastavlja ideje Pokreta iz Novog Sada. Otac porodice M, preporučeni izvanjac, sa mnogim drugim Srbima iz prijeka, dobija posao visokog činovnika u Ministarstvu pravde Crne Gore. Ministarstvom rukovodi Baltazar Bogišić izvan Cetinja, najviše iz Pariza. Porodica M. je skrbljena – 1886 doseljavaju na Cetinje, djeca rastu u obilju i miru. Sve do 1903. kada otac našeg ljekara gine nesretnim slučajem u cetinjskoj Lokandi, gostionici trgovca Vuka V. Zbog kakvog grijeha mu je ubijen otac naš ljekar nikad nije doznao. Tek, neće proći dugo vremena, a porodica M. pada u nemilost Knjaza Nikole. Dvije činjenice mogu svjedočiti o divljoj bezosjećajnosti crnogorskog suverena, sujetnog, prepredenog autokrate. Kad je u jesen 1896 obavljena vjeridba Jelene Petrović sa sinom italijanskog kralja Vitoria Emanuela Savojskog (tu vjeridbu je udesio i valjano sproveo imperativ rusko-italijanske diplomatije, mada se Jelena, djevojkom, odranije upoznala sa njim), Olga, sestra ljekara Š.M. kao nadareni curetak, sviraće za klavirom italijansku himnu na svečanosti u cetinjskom Dvoru. Kćerka Knjaza Nikole, slijedom protokola, u crkvi Svetog Nikole u Bariju preći će na katoličanstvo i postati Kraljica Jelena Savojska. Biće omiljena vladarica italijanskog naroda, zasluživši oreol mudre i blagorodne žene, bivajući mnogostruko na korist i crnogorskom narodu. Neće zaboraviti ni cetinjsku curicu sa vjeridbe – upisaće je na Sapienza Universita di Roma. Do kletog časa kad porodica M. namah gubi naklonost crnogorskog suverena. Budući da je Jeleni otac bio i svetac i molitva, italijanska kraljica poslušaće Nikolinu naredbu da se podrška sestri Š.M. uskrati. Ostavši bez zaštite, od djetinjstva bolesna na plućima, vratila se da samuje u cetinjsku studen. Umire u 28 godini. I mladom Š.M. tokom studija medicine u Beču ukidaju ranije donijeto rješenje da ga cetinjski Dvor stipendira. Diplomiraće u Pragu uz potporu fondacije češko-crnogorskog prijateljstva i novčanim prilozima novosadskih prijatelja njegovog oca. Kao student-dobrovoljac u balkanskim ratovima biće interniran u logor Horveš Međe u Mađarskoj. Diplomu ljekara će mu nakon rata priznati na univerzi u Beogradu. Vraća se u Porto Hendek, a nedugo potom Crna Gora Kralja Nikole 1920, odlukom Podgoričke skupštine, nestaje kao kraljevina. Plemeniti doktor Š.M. će preminuti 1954. Sahranjen je u porodičnoj grobnici u Pančevu.
