Foto: privatna arhiva
Nikada nisam tajio, a često ističem, da sam kao pisac dijelom odgajan na srpskoj književnosti. Na gigante literature u srpskoj kulturi. A, bogami, ima ih i danas dičnih, ma se prorijedio spisak; razumije se: to više nije brigada, jedva da je četa, kojima se dah kida od klerofašističkog satanizma srpske crkve i politike. Traju uinat, ruku pod rukom, teško im jeste, jednako kao i meni. I kojima Sveti Sava i fašista Velimirović nisu što im se piše, kao što ni meni nije to Njegoš, raspikuća crnogorska i kockar na taulinu našeg multikulturalnog bića… Miloš Crnjanski je moj omiljeni književnik, a Dositej Obradović dobra škola kako se može biti pristojan i mudar na arhaičnom, nestandardnom srpskom jeziku; et cetera…
Odavno sam se, doslovno obrušavao, na neke tobože crnogorske pisce, ponajviše na kvazimoderniste i pokojeg postmodernistu, (ij)ekavce i bitange, u dupe uvlakače i srpskoj i crnogorskoj kulturi, kako-kad i po što. (Ma koliko da su isti bili i ostali mažena pastorčad naše uškopljene i retardirane politike, ti priznati, uzvišeni, osorni i samoreklamirajući bardi, bijahu do zla boga loši na peru, još gori na zadaćama radnika u kulturi.) Patriotizam im je maglen, glas sotto voce, a pobuna nalik lavežu uličnih psića iza barikade. O čorbuljak-naravoučenijima Petra Prvog, i Njegoša, deseteračkog majstora tautologije u pjesmi i filozofiranju, tercijalnim mudrovanjima kupljenim od evro-ruskih filozofa iz druge ruke, pisac ovih redova je dovoljno govorio proteklih godina.
***
Kad kažem da sam crnogorski pisac, a to od 30 avgusta 2020-te ponavljam svake prilike, svjestan sam izvjesne degutantnosti epiteta uz moje ime. Da, nenametljivije je reći samo pisac, a u svojim uradcima pokazivati i dokazivati da sam i to: Jovan Nikolaidis, crnogorski pisac. Bilo bi to umjesnije. Ali, sad tako iznositi hoću, uinat tom slomu iz 30 avgusta, a još više zbog horde političara, pisaca i djelatnika u kulturi koji su ‘prevrnuli’ ćurak naopako’ i koji, krijomice što javno, postaše kolaboracionisti. Još gore: obučene sluge i temeljite špijunčine. Takvih, dan za danom, ima u Crnoj Gori sve više; sigurno je, a još se i isplati, jer takvi bez sinekura (donacija i dotacija) ostanu brzo bez daha i ‘inspiracije’. Spoznali su te jade Crnogorci u više navrata. Kad Sloboda za sve dođe, a doći hoće, dopuzaće ispod zastava takve slobode i oni ljudi-blavori. Takve nesoje je moja majka Crnogorka bez zazora častila riječima: „Vrijednije je zrno bibera no govno od magarca. Biber je začin za ljude, a od sveže balege – troskot po bȁštini.“
U mojim venama teku crnogorski, grčki, vlaški i albanski geni. Ali ja pišem i govoriću „po crnogorski“. Samo ne mogu (u slavu Božju i družbu Ljudsku), a još više i neću, da se glasam ni srbocrnogorcem ni srbinom. Danas nije teško biti Crnogorac. Ma kakve sile udarale náte. Uči nas Didro da je sloboda ravna zdravlju, ali je, bogami se to vidi i iz helikoptera, u Crnoj Gori mnogo ljudi oboljelo. Crnogorče! Ako si vaspitan, moralan, građanin evropejskog svjetonazora (bio seljak, radnik ili činovnik), mediteranskog senzibiliteta i gorštačkog autoriteta, kosmopolita, diskretni vjernik i još diskretniji ateista, obrazovan i širokogrud spram Drugačijeg – Crnogorac si, zdrav si! I slobodan, ako ti je do zdravlja stalo?!
