Foto: zarkopaic.net
1.
Jean-Luc Godard u svojem video-eseju Pripovijest(i) o filmu ustvrdio je da je Alfred Hitchcock uspostavio ‘kontrolu nad svijetom’. Neću ovdje tumačiti smisao ovog iskaza u kontekstu Godardove postavke da je film kao vizualna paradigma mišljenja 20. stoljeća dospio do svojeg kraja. Dostatno je samo kazati da izraz ‘kontrola nad svijetom’ pretpostavlja neku vrstu tehničke vladavine i racionalnoga odnosa spram bitka uopće. Kad se svijet kontrolira, onda je njegova otvorenost i nesvodivost na bilo kakve parametre znanosti, tehnologije i politike nešto bitno nedjelotvorno. Film je najznačajniji novi medij nastao na zasadama mehaničke tehnologije. Njegova estetska kvaliteta proizlazi iz sinteze filmske slike i jezika kojim dohvaća realitet u njegovu simboličkome značenju. No, ako je Hitchcock uspio biti ‘vrhovni kontrolor’ filma u njegovoj težnji da vlada svijetom, onda se to ponajprije odnosi na racionalno-estetsko umijeće kojim redatelj iza kamere upravlja svijetom kao proizvodnjom fantazmi o realitetu, a ne samoga realiteta. U svakom slučaju, kontrola je nešto nedvojbeno onkraj ljudske neposrednosti i ne može se zasnivati na nadzornim učincima upravljanja svijetom. Poznato je kako su Foucault s postavkom o disciplinarnome društvu i Deleuze s postavkom o društvu kontrole uspostavili novi diskurs mišljenja o promjeni društva u moderno i postmoderno doba.
2.
Nadzor pripada izravnome odnosu između ljudi kao vladara i upravljača i onih kojim se vlada i upravlja. Kontrola, tome usuprot, označava neljudsku značajku vladanja i upravljanja nad Drugim s pomoću strojeva treće i četvrte generacije odnosno računala koje pokreće umjetna inteligencija. Sam pojam je treći temeljni pojam kibernetičkoga četvorstva uz informaciju, povratnu spregu (feedback) i komunikaciju, a po analogiji s organologijom Aristotela i njegovim modelom kauzaliteta i teleologije riieč je o novome eficijentnom uzroku (causa efficiens) za funkcioniranje u tehničkome svijetu. Problem s Godardovim iskazom o Hitchcocku samo je u tome što više ne postoji nikakav pojam svijeta bez udjela kibernetike, a film kao temeljni medij proizvodnje tehničke slike jasno dokazuje kako kontrola nad svijetom zahtijeva drukčiji odnos između mase i medijalnosti. Nije to više nadzorna funkcija teksta kao jezika koji djeluje vertikalno i hijerarhijski uzdignut iznad demokratskog ukusa većine, već kontrolna funkcija slike kao događaja transparencije onog što pripada prostoru-vremenu komunikacije. S filmom se ‘vlada’ i ‘upravlja’ masama u demokratskome i autoritarnome, liberalnome i totalitarnome društvu i državi, jer kontrola koja proizlazi iz tehničkoga dispozitiva moći nije više ljudska-suviše-ljudska, već neljudska-suviše-neljudska.
3.
Zašto je kontrola nad svijetom čudovišno uspostavljanje sublimnoga objekta Moći u fizičko-metafizičkome smislu s konzekvencijama za nove društvene odnose? Zbog toga što je pojam društva relacijski i pojam inter-konekcije s tehnosferom. Marx je najznačajniji moderni mislilac uz Webera koji je ovaj odnos tehno-determinizma shvatio historijsko-materijalistički odnosno povijesno. Za njega je stroj, doduše, stroj u instrumentalnome smislu i služi razvitku kapitalističke proizvodnje života. No, kad stroj više nije shvatljiv iz logike kauzaliteta i načela teleologije kao instrument za druge ljudsko-neljudske svrhe, onda se bitno mijenja ovaj dosadašnji poredak značenja koji relacijske pojmove vladanja i upravljanja društvom dovodi do transparencije. Tehnosfera nije više ‘kontrola nad svijetom’ kakvu je uspostavio Hitchcock, prema Godardu. Kontrola u kibernetičkome sklopu odnosa nadilazi eficijentni uzrok kojim nastaje nešto-kao-nešto u metafizičkome shvaćenom svijetu sa stabilnim označiteljima i postojanim označenim, govoreći semiologijski. Najsažetije kazano, kontrola nije brahijalna vladavina i upravljanje nad Drugim kao robom ili podanikom u nekom društvenome poretku u kojem kognitivni kapitalizam uz pomoć tehnosfere ostvaruje visoki profit u svim sferama ekonomije-politike-kulture. Upravo suprotno, to je ono što možemo nazvati ‘dobrovoljnim ropstvom’ ili pristankom na interakciju sa sustavom Moći koji inter-aktoru podaruje privid slobode odlučivanja s pomoću vizualne fascinacije s virtualnim svijetom.
Kontrola kontrolira inter-aktore zahvaljujući slobodi njihove želje za estetskim viškom vrijednosti u procesu kojim čovjek kao ‘subjekt’ komunikacije želi baš to, da, naime, bude estetski masovni inter-aktor u razvitku tzv. društvenih mreža kao sudionik diskursa i dijaloga o filmu kao kinematičkoj korporalnosti tehnosfere. Zato kontrola nad svijetom postaje ‘svijet-kao-kontrola’ nad Čovjekom kao slikom ovog vizualno-kognitivnoga procesa dehumaniziranja uopće. Kontrola je totalni PSYCHO kao subjekt i apsolutna VRTOGLAVICA kao supstancija suvremene životne drame ovog plesa nad bezdanom svijeta koji ne postoji drukčije negoli kao film.
Bio je u pravu Jean Baudrillard kad je u konceptualnome putopisu Amerika na jednom mjestu rekao – život je film.
Imati kontrolu nad životom znači biti bio-kibernetički Godard koji je otišao u ‘drugi svijet’ potpomognutom eutanazijom snimajući svoju stvarnu smrt kao vizualni događaj kraja povijesti.
Cut!
