Foto: ISK

Crvena zmija spuštala se neprimjetno više muškarčeve glave pripremajući se da mu zubima ubrizga najjači otrov u životinjskom carstvu. Komandir voda Jorgos je primijetio opasnost koja se nadvila nad glavom njegovog vojnika i munjevitim potezim svoje mačete prepolovio je zmijsko tijelo. Preplašeni vojnik Viliam jedva je uspio da se zahvali svom starješini. Nakon punih pet godina rata od Bliskog Istoka do Papue Nove Gvineje, pripadnici 2. bataljona, 11. pješadijskog puka 16. australijanske dobrovoljačke divizije navikli su na borbu u džungli sa vještim japanskim vojnicima ali je mnogo veća bila strepnja od kratkih crvenih otrovnica koje su unosile strah u njihove kosti. Čovjek se boji onog o čemu najmanje zna. Kraj rata Jorgosov vod okončao je partijom pokera sa američkim mornarima. Najbolji među pokerašima je bio markantni poručnik fregate Ričard Nikson. Dok se oblak duvanskog dima podizao sa talona, Nikson se obratio Jorgosu: „Vi Grci ste srčani borci, od vas se jedino vražje bolje bore Crnogorci“. Na ove riječi Jorgosu su se raširile zenice, procijedio je: „Da, čuo sam nešto o tome“. Jedan mladić iz Jorgosovog voda ushićeno je pitao: „Dođavola kako Vi to znate, nikada nijesam čuo o njima?“. Nikson je kao zanešen nastavio dalje priču dok je vukao novu kartu očekujući trećeg aša: „O itekako, jedan od njih Piter Martinovic mi je bio neposredni starješina. Taj narod nije znao za strah. Držali su se sjajno i tokom okršaja na Ivo Džimi kao i Midveju“. Dok je slagao par kraljeva u ruci Jorgos je zaključio: „Šteta što nijesam imao priliku da upoznam makar jednog od njih“. Najednom neka tajanstvena grimasa zaposjela mu je lice.

U Jorgosovom domu u Pertu na zapadnoj obali Australije priređena je zabava u znak završetka dugog i teškog ratovanja. Omanje društvo, uglavnom iz zajedničkog voda nazdravljalo je životu uz čašicu žestokog pića. Nakon nekoliko sati druženja, viski ih je lagano uzimao pod svoje. Jorgos je bio veoma raspoložen, gostio je društvo. Šalili su se jedni na račun drugih. Viliam je neobavezno završavao priču o ljubavnoj aferi sa jednom Korejankom: „Bila je pravi đavo da joj jebem m….“. Dok je pokušavao da izgovori svoju uzrečicu koja se završavala sa riječju majka, čelične muške ruke snažno su ga uhvatile za ramena i podigne nekoliko centimetara od zemlje. Uz vidljivu izbezumljenost Jorgos je urlao zanoseći australijanskim akcentom: „Doooostaaa!! Ni riječ više“. Nikome iz društva nije bilo jasno što se dogodilo. Zašto je Jorgos tako reagovao prema vojniku sa kojim je jeo ratnih hljeb? Iako se brzo smirio, morao je izaći na tarasi, otvarajući vrata svoje dnevne sobe uplašio je kengura koji je preskočio ogradu i u jednom skoku otišao u obližnjem šumarku. Prošlost kao avet se vraća kad joj se najmanje nadamo. S vremena na vrijeme da uzme danas. Te večeri ređale su mu se slike iz prošlosti koje su mu oblikovale život.

Čiji si ti, mali govnaru? „Ja, Petar Ilin Vojvodić.“ Psovke i nepristojne riječi nijesu bile sastavni dio crnogorskog rječnika. Ušle su naprasno sa čizmama srpskih vojnika koji su umarširali u Crnu Goru. Tako je bilo i u selu Radomir. Jedini ih je koristio žandarm Mile iz okoline Surdulice. Taj je psovao češće nego što je treptao. Ali godine službe u cetinjskom kraju naučile su ga da se suzdržava od svoje uobičajenice. Znao je da bi ga neobazrivost mogla i glave koštati. Nedostatak verbalne vulgarnosti Mile je nadoknađivao zadovoljenjem prohtjeva za hranom i bahatošću đe mu je moglo biti. Nema kazana u Radomiru đe nije zavirio i uzeo ćar. Znao je katkad svratiti i kod Jane, Petrove majke. A mučenica jaje je na četvoro dijelila da bi jedinca skapulala od neuhranjenosti. Kokoška je bila više stara, jedva da je mogla jaje izbačiti svaki peti dan. Jana je titirala oko nje, čekajući jaje kao Vaskrs. Umorila je kosti od rabote pod krampom i od sekanja plasa sijena. Rtenica joj je pucala niz njeguške strane noseći trampu na kotorski pazar. Znala je više puta odozdo da utovari po’ bagaša druge robe, za tuđe potrebe. Komad jajeta i malo žućenice na podne bilo je svo jelo Petrovo. Jane od jajeta nikad nije obidovala, za Petra je čuminjala svaku mrvu. Malo masti što je ostalo još od lanjske godine čuvala je kad Petra na nauk spravi. Briga joj je kao rđa jela dušu oće li imati za put kad Petar krene na školovanje, ako Bog da. Sve se nadala da će i njen Ilija nešto prišparati. Evo peta će godina od kad je sa bratom od strica Đuranom zagalio put Australije. Petar je bio dobro dijete, momak već. Sve je uz majku odio i džakove teglio crnogorskim putljagama na nadnicu. Majka mu je bila jedino svetilište. Oslonac i snaga. Sve je maštao kad će moći da joj obezbijedi lagodniji život. Bješe ura prije podne, a Jane i Petar se u ladnu kuću na starom otomanu zgrčili jedno pored drugoga cvokoćući od studeni. Na ognjište jedva dimnjaše jedna mokra ćepanica. Ne bi nju Jane ni sad metnula, čuvala bi je za četiri prsta mraza. Nego je stavi da Petru jaje ugotovi, nije zalogaja na usta stavlja evo treći dan. Banu Mile ka’ zainat na vrata. Jani se stuži kad ga viđe, refleksno joj poleće ruka i prigrabi jaje. „E, ako je kuvano mogao bih pojesti jaje“ promumlja zaježljivo glas iz žanadrske uniforme. Zabi Jane jaje sa ibrikom iza leđa, dok joj je vrela voda smudila kožu na sastavu palčeva sa šakom. Mile krenu ka njoj, Petar dijete nejako još ispriječi se sa kosijerom među njima. Ustuknu Mile, krupan je Petar, a i Jana se zbuni. „Prave ste cicije, bre.“ ljutito se brecnu i zalupi strugu koja se jedva održa na okovratnom kršu. „Nemoj sine, tako ti majčinog mlijeka, nikad više ovo činjeti. S njim se ne može na kuraž no sve na prefigane. Takva je to fela“. Hvatala je Jana sebe kako se ijedi na dijete. Činjelo joj se na momente da hvata sebe kao da u njemu mrzi sve ono Ilino. Bojala mu se mimo druge. Ustreptalo dijete, nakostriješio se sav ka’ mokri kokotić: „Ne na tebe, majko“. Napuniše mu se oči suza ali stegao guku u grlo. Ne šćaše da se pred majkom suzama ofira. Dok je otac u pečalbu on je glava kuće. Stanac i jedino muško u dom. Nema za njega suza. Iako je jedva sastavljala kraj sa krajem radeći od mraka do mraka, zlatna medalja za hrabrost svekra joj stojala je kao znamenje u staru škrinju. Nije se moglo sve ni iźesti. Moralo se nešto i za narod ostaviti. Kao avizan mladić ośećao je svaki djelić majčine muke utrošene u njegovom odrastanju. Majka je u Petrovom životu bila smisao opstanka. Toplina kojom je obasipala svog jedinca prevazilazila je svu muku njegovog odrastanja. Majka je svima mimo drugih, ali u Crnoj Gori ona je iskonska vrijednost. Neka vrsta ognja duše, melemne vode koja iznova umiva i topli.

Snovi da postane dovoljno snažan vukli su Petra da upiše podoficirsku školu. Činjelo mu se da će mu baš to omogućiti da bude zaštitnik svog doma i u njemu majke. Godine su prolazile, a služba sada već narednika Petra dovela je u Skoplje, u jugoslovenski puk. Izrastao je u zgodnog mladića, žilave konstitucije. Brzina poput zrna i sklad pokreta u Petru je priroda pokazala svu vještinu svoje kreacije. Zakrivljen, velik nos davao mu je posebnu muženost. Pravog držanja kao vita jela plijenio je ljepotom. Stasita prsa poput Lovćena bila su još masivnija pod širokim ramenima. Ženska srca školskog elitnog društva bila su rezervisana isključivo za mladog Crnogorca. Besprekorno skrojena figura, u jugoslevenskoj uniformi napravila je plemića koji je ponosno šetao kaldrmisanima uskim sokacima starog grada.

Petar je bio omiljen uprkos nevoljnosti skopskog stanovništva na prećerano prisustvo vojske. Makedonskoj mekoj naravi nije godila vojnička krutost. Blizina albanske i grčke granice za Petrov puk donosila je dosta obaveza. Jedan rutinski raport u veselom i raspjevanom gradu izmijenio je Petru život iz korijena. Prijeka narav krojila mu je život. Zima je stizala užurbano, dežurni Petar Vojvodić zategnut u uniformi sa naredničkim epoletama predao je rasport starijem činu od sebe. Nadrndani Živojin mrzio je sve što nije rođeno na Moravi ili Kolubari. Naročitu tačnost ispoljavao je u maltretiranju podređenih, dok je sa nadređenim bio tipičan primjer poltronstva. U Petru je mrzio sve što bi kod sebe volio viđeti. Njega nije mogao uvući u svoje sitničave zabave mučenja vojnika sa sela. Dok je ljudina odvažno završio i potonji korak po pravilima službe: „Gospodine naredniče, stanje redovno. Raportira narednik Petar Vojvodić“. Namrgođenog Živojina zažuljala je narednikova otresitost i naglasak kraja iz kojeg je dolazio. Nenaviknut još uvijek na multinacionalnost države i vojske koju je predstavljao naprasito je zavikao pred jedinicim: „Jebe vam majku crnogorsku“. Nastao je tajac. Muk. Grobna tišina ispunila je vojnički stroj. Znala je vojska što je majka u Petrovom životu. Još bolje znali su da mu nije mnogo falilo. Napetost u vazduhu nailazila je poput vulkanske erupcije. Petar je ostao ukočen. Zacrvenio se kao kukurijek. Stuštilo se svo nebo na njegovu glavu. Dok je Živojin nešto i dalje dževeljao, mlateći sabljom. Jana sa hrapavim rukama i izdranom džupom od kotule bila mu je pred očima. Izborano lice od jada i čemera osmjehivalo mu se. Taklo mu se u obraz. U vrh svega što je poštovao. Mašio se levora i sa tri hica pogodio osobu čije ime više nikada nije izgovorio. Dok mu je sasipao kuršume koji su cijepali uniformu i širite poručio je: „Ovako se jebe majka crnogorska“. Kao da je ośetio neko čudno olakšanje koje mu se kupilo svih ovih godina. Bio je to jedan od onih momenata kada čovjek na trenutak oslijepi, ne znajući kuda će se naći kada se za koji čas povrati vid očiju i razuma. Ali postao je svjestan da mu je odbrana časti dovela život u opasnost. Nije mario za život, čast mu je bila mimo svega. Ne bi mogao sebi nikad pregoreti ove riječi. Bila su to dva svijeta, potpuno drugačiji kovovi ljudi. Rasli u drugačijim sredinama čija je jedina razlika bila u postojanju moralnog kodeksa.

Uhapšen je i stavljen u pritvor, ali bez okova. U par navrata je sprovođen na isljeđenje pod oružnom pratnjom. Jednom prilikom, sprovodio ga je kroz sokake grada baš jedan od njegovih vojnika koji je držao uperenu pušku u njegova leđa. Računajući na popustljivost vojnika, u jednom momentu mu je kazao: „Nema potrebe da držiš pušku na gotovs, možeš je staviti o rame. Nemam kuđe bježati ionako sam ubijen čim me čeka tolika robija“. Posebno je ovom vojniku sprovodniku napomenuo da ga znaju mještani, pa i ženski svijet, te da ga je stid da ga sprovodi tako pod oružjem. Vojnik mu je hladno odgovorio: „Idi naprijed i ništa ne govori“. Petar je iskoristio nepažnju ovoga i munjevito bridom šake pogodio ga u jabučicu grla. Uspio je da ga onesposobi i hitro se pripeo na ogradu i brzim kolutom odskočio i za tren se našao iza zatvorskih zidina. Neopažano je uspio umaći potjeri i sakriti se u bazenima sa podestima. Kako je imao dovoljno vode, uspio je opstati. Prekrasni crveni šal od najfinijeg materijala koji je namijenio bio majci kad ode u Radomir, čuvao ga je od decembarske studeni. Boljela ga je misao da će iz Skoplja mjesto šala majci stići grke riječi. Nakon cijelog dana varkanja sa potjerom od strane vojske i žandarmerije, noću je bio sigurniji. Jedan Skopljak mještanin, koji ga je poznavao, pod okriljem noći doturao mu je po nešto hrane i obavještavao ga o kretanju vojske i žandarmerije. Ipak odlučio je da mora krenuti dalje, da mu u Skoplju više nema opstanka. Danju se krio, a noću se kretao, sa jasnom namjerom da prebjegne u Grčku. Sve dok mu se jedne večeri u daljini nije ukazalo prigušeno svijetlo. Slomljen od lomatanja po makedonskim šumama koje je trajalo danima, uputio se prema osvjetljenju. Onome ko strada svako svijetlo čini mu se kao zraka spasenja.

Ne znajući još uvijek tačnu poziciju primakao se kući u samoj karamračini. Pokucao je na vrata domaćina, koji je, iako uplašen, otvorio i puštio ga u kuću. Kad je Petar vidio da se međusobno ništa na razumiju, shvatio je da se nalazi na teritoriji Grčke. Ipak, nekako su se sporazumjeli, i Grk ga je puštio da tu prekonači, ali da ujutro idu u policiju da se prijavi. Bio je odmah uhapšen, jer mu je dat tumač. Imao je nešto novca kod sebe, i dozvolili su mu da ocu pošalje depešu.

„Čuvaaaaj“ prolomio se prodoran glas iz grla nevjerovatno snažnog čovjeka, upozoravajući ostale na pad ogromnog drveta. Emigranti među kojima je bio i Ilija Nikolin, propištali su majčino mlijeku kidajući i obarajući australijski planinski eš. Nije bilo dana kada neko od radnika nije povrijedu ruku ili nogu, a česti su bili i smrtni slučajevi. Grdosije od drveća visokog gotovo stotinu metara surovo su se svetile svojim dželatima. Od zraka do mraka sa šegom i konopom u ruci Ilija je s mukom zarađivao za svoju porodicu. Kad je trebalo sekati oborena stabla bio je prvi, tada su dnevnice bile najveće ali i rabota još veća. Niti jedan solat bez na biljet nije Ilija potrošio. Sve je kuđao kad se u Radomir vrati da mu imaju Petar i Jane. Poslije ponoći se vraćao na konak. Grabili su noću, kad je manja žega, da što više svrše. Snovi pečalbara često su visi o nit koja se prečesto lako kidala. Dok je pripremao eš za śeču, poštar ga je našao u sred rabote. Uručio mu je depešu pod oznakom hitno. Obrisa znoj i krv sa čela i skide rukavice koje su ovlaš štitile ionako hrapave i od plihova čvornate i modre šake. Otvorio je kovertu i odmah se skamenio. Nije bio neko ko lako klone, prevalio je tri rata za sobom. Ali kao grom ga pogodiše sinovljeve riječ: „Oče, odbrana časti majke i našeg imena nagna me da potegnem oružje. Prebjega’ sam u Grčku, đe sam uhapšen. Života mi natrag nema. Pomagaj sad ili nikad. Petar“. Od jada zagraja Ilija: „Ooooo Crnaaaa Goroooo, muko moja“. Istog časa pođe u kolibu. Zgrabi kapot i svežanj ušteđevine i pohita u porat da čapa prvi vapor. A za pojas i levor metnu, od kojeg se nije odvajao ni u dalekom svijetu.

Paf. Razdrma tišinu snažan zvuk poveće kožne ćese koja odjednom lupnu o astal policijskog službenika grčke stanice policije. Već danima je Ilija pregovarao sa njim kako da oslobodi svog jedinca. Iako iscrpljen od mjesec dana plovidbe, nije lako odustajao. Oftao je lakomost Grka na novac. Svu svoju muku koju je teško sticao, pa i novac svojih sinovaca iz Kaira bačio je pred Grka. Išao je na sve ili ništa. Nije mala svota bila. Dvadeset godina rabote, sve u zlato. Grk je jednom rukom stiskao vreću dok je drugom udario pečat na već pripremljena dokumenta. Ilija uze permeso i pravo preko vrata s Petrom u porat. „Jorgos Mavrovunius, Vi ste posljednji putnik na brodu za Australiju“.

Pod trijemom drvene kuće u Pertu, na zidu pored vrata metalnim crnim slovima uđenut je bio, nerazumljiv natpis za njegovu porodicu – „Lovćen“, ispod kojeg je bio omanji bubulj. Dok se krupa figura osamdesetogodišnjeg starca klatila u drvenoj stolici, obasjan australijskim suncem, glas njegove unuke prekinuo mu je popodnevno kunjanje. Uhvatila ga je za ruku i prodrmala: „Đeeede, đe si bio ovoliko dugo, čekala sam te da mi pričaš priču o orlu i svinji? Petar je uz osmjeh pun ponosa odgovorio svojoj dvanaestogodišnjoj unuci: „Da vidim majku“. Dijete je zbunjeno stalo i pitalo: „Ali, đede, zar je ona živa?“ Starac je mutnih očiju zaključio: „O, itekako“. Zatvorio je oči prisjećajući se skore posjete, dok je sa Lovćena posljednji put gledao „majku“ iz koje je morao otići prije četrdeset godina.