Foto: privatna arhiva
(s engleskoga na crnogorski prevela Aleksandra Nikčević-Batrićević)
Sve što radim, radim za tebe.
Čudovište. Oglašavaš se u mrklim
nutrinama kamenja, vjetrovima što probijaju
iz ovoga svijeta i onoga što će se zbiti,
ali me nikada ne dodiruju.
Ti me prihvatiš
ali hitro, poput zeca, bacam se u jame
sa rubova zdravog razuma
kada se okrenem, odem, okrenem.
*
Ja sam isposnica koju pustiš
na same obode bašte, ali ja lutam.
Lutam jutrima tvoje zemlje
gdje svaki korak, gdje ja
naviknuta da ih osjetim,
ipak gazim hiljade cvjetova.
(Ćuti, to nije stav)
Imam sobu koja je stalno spremna i niko ne dolazi.
(Ljubav je stav)
*
Kanarinac sam, u kavezu zatvoren, kavez okačen
o strehe ovoga svijeta
da tvoju pohvalu pokrenem.
On neće doći.
Slabašne beskrvne ruke, razdvojite se.
Ukočena, poput kamena ledena koljena, izdržavaju.
(Pa ipak, i ipak, ja sam zaleđena
u njegovoj gorljivoj radosti, velika i beznadna
poput golema mjeseca na ljetnjem nebu.)
Morska kuća
U ovoj kući
su tajna načeta krila,
razorene grede; jedan orman
pod skalama
brežuljkast od biserja.
Morska kuća
uzdiže se iz morske trave; slani vjetrovi
tutnje po njenom potkrovlju. Ovdje:
moja uzdrhtala
zbirka školjki, moj plesni
kovitlac sa južnim fulmarima.
Jutro donosi
nanos olupina,
bolom iskrzano krilo sivoga galeba. Nekada
konstelaciju
pet ružičastih bova.
Kao kuća nekog stranca.
Vrč u svim visokim sobama
u svakom malo slane vode.
Moja muzička kutija
zveckava kraba.
Morska kuća je perda:
zakačena krila morskih gavrana
vjetrobrani za odaje. Unutar
nemirnoga mjesta, niti
tamo niti tu
udaram naprijed i nazad
poput jezička na zvonu
što tugaljivo odzvanja
u magli, ili ležim
kao u malom brodu
što u sobi na gornjem spratu nasumično se kreće.
Jezerce
(za Džin Džonston)
Kada sve ovo kraju dođe namjeravam
da putujem na sjever, visokim
putevima i jedva prohodnim stazama
vjerovatno u junu,
dok krhke pasje drače
cvjetaju pored mene. Planiram
da pronađem među hiljadu
rasutih po toj zemlji
neko mirno jezerce,
gdje se lokvanji uspinju
poput debeljuškastih mjesečića,
i skriven među trskom,
porinut kraj jarebike,
bijeli čamac čeka.
Prije vjetra
Ako se nađem na brdu
gdje divlje trešnje rastu
neka to bude što prije, ili će žutooke
ptice, bučne, dolepršati,
tvrdeći da je voće njihovo.
Koštica divljih trešanja jedva
prekrivena plodom, za mene je
slast. U ustima
je trešnja, trešnjevi
kamen, kamen
rascvjetala grana
koju moram naći prije nego vjetar
razbaca sve tragove svoga cvijeta,
i voće se promoli i ptice žućkasta oka.
Kitovi
Ako bih mogla izdržati pritiske,
ako bih sebe mogla učiniti jakom,
zaronila bih u dubinu ispod površine okeana,
daleko od ovog podvodnog svijeta
– posebno drevnih među njima, što jadikuju
i razvlače svoje duge brade.
Otkrila bih pećinu
zelenu, od tajnovitih prolaza
i tamo, uz nevjerovatno strpljenje,
učila bih sebe da slušam:
što golemi kit-sisavac čuje
kako odgovara kroz prostranstvo
čula bih i ja. Ali, o, ljubavi moja,
reci mi da češ plivati pored mene,
reci da ćeš me paziti,
tamo dolje nemoguće je disati –
Samoće
Kako sam izgubila primjerak Maćadovih Samoća, pretražujem vrt. Mjesec je mart, vjetrovit, narcisi su nemirni, i već mladica pupa na komšijskoj kruški.
Razmišljam kako sam je ostavila pored starog željezničkog praga što služi kao klupa,
i dalje, da isti povjetarac od kojega žablja jaja jedva primjetno podrhtavaju
u našem jezercu napravljenom u sred gomile pijeska, i od kojega se vijori veš, jeste posegao za knjigom i odnio je dalje. I sasvim sigurno, tamo je, bačena ispod bukvine živice i otvorena
na jednoj strani, kao da je vjetar, listajući tako, zapazio
svoje ime među redovima staroga majstora:
Najdublje riječi
mudra čovjeka uče nas istome čemu i zvižduk vjetra…
