Foto: privatna arhiva
Ujutro na aveniji crni kombi ostavlja
trag od suhih listova
jurnuvši iz sna pod brezama.
Znamo da s oklopnih kola
i velikih rosnih tenkova
i topova skrivenih u šipražju
kad su se, uz grmljenje u brdima,
te zore pokrenuli
padalo je zrelo drenje
i kestenje,
ostajući blistati u jarcima
usječenima čeličnim kotačima.
S kruške (Djedova priča)
Bila je tetka bez imena:
srce njive, kućna greda,
os kotača.
Bilo je toliko djece
da su se susjedi čudili i teško
pamtili da su sva njezina.
Bila je krakata kruška
i tetino mesnato tijelo, nespojivo,
prasak i pad na slomljenu granu
i tiho Djeco
ja sam gotova.
Bio je rat i neki su jeli
kod kuće noću, kratko
natrag iz suprotnih vojski
samo da se ne sretnu.
I bili ste mi vi,
na drugom
kraju stoljeća, poslije
još jednog rata,
lagana djeca u visokoj krošnji
Lipanjske ljepotice,
leđima padali
samo u livade.
Vladarski bijes
U dubini noći, kad konačno
završi pečenje kolača, majka skupi
sa stola prazno, prljavo posuđe:
na njezin znak u podu se otvara
ponor stjenovitih strana, do središta zemlje. Ona
načas sve drži visoko u zraku, kao kralj u Thuli pehar,
pa baca unutra zdjele koje zvone
i zvone, i zvone i sve tiše odjekuju kako
nestaju,
miljama daleko,
u hladnom mraku do
sljedećih praznika.
Krugovi
Kad je stigla vijest, moja majka otišla je s košarom
i da, stvarno pronašla narančastog mačka
već krutog. Na usta mu je išla kaže krv,
Krenuo je doma, ali dalje nije mogao.
Na to smo već bili zaboravili:
na to naglo umiranje nevinih, rastanak
bez najave. Tko izađe kroz vrata,
tvoj je možda posljednji put.
Prema kraju mojega života, moja majka
traži mačke po vrtu i mačke traže nju.
U svojem trčkaranju majka i mačke gaze
po biljkama koje sam davno sijao. Ostale su
male: iščekivana šuma
rasla je kod drugih.
Nekakva je jesen, brzo pada mrak, zvjezdani
cvatu po tisućiti put.
U noći će mraz.
Kroz ogradu gledaju prozirne duše
malih stvorenja otišlih od nas
još u prvo proljeće, kad su u jarku oko livade,
među ovčjim zubima, procvali šafrani.
S obje strane Alpa
Kako sam se u zadnjem stoljeću noći
zaležao ramenom na istu, nepomičnu stranu,
tako se u jami pojavila najprije mahovina, pa gljive
koje su stvorile zemlju. Prije jutra, tu je rasla šuma.
Na zavoju ceste autobus je zastao. Sišao sam
do prvih kuća pred tamnim,
previsokim drvećem.
Pitao sam gdje sam i rečeno mi je
da je Nizozemska, što me i jest
i nije iznenadilo, onako kao kad s neke druge ceste
gledamo na gradić koji poznajemo, zapravo s leđa,
kao iz zelenog backstagea. Znači, već sam tu,
sve je to sraslo, bedro uz bedro, blisko kao šetnja
Prulama do Špice, do krakova Ljubljanice – jedan
sigurno teče do Sjevernog mora. Ljudi
posvuda govore prisno i to nije ništa
manje razumljivo.
Od olakšanja više sam se smiješio no slušao,
zagledan u neodredivo duga debla drveća
za njihovim leđima. Iz njih se slutilo
da moram još deset koraka između vrtova
i desno će izrasti dvorac nad Mokricama,
vanjska strana kućnih vrata.
Kada sam konačno stigao, bilo je još dovoljno rano
da se dobro krene u dan: neko kasno prijepodne,
temperatura zraka, zemlje i čaja u uvijek
punoj posudi taman ona
koja izaziva ljubav prema ljudima.
Starost (Za odrasle)
Dok si ovdje u mraku,
ondje su ulice
o kojima misliš jedino
kad su daleko. Najmanje
onda kad su nadohvat nogu
i moguće je pravo preklapanje.
Ondje čeka noć, utonula u razmak
između kuća kao mutna
voda u jarak. Za prozorima,
oni ulaze u krevet, pod deke;
za zavjesama, može se dobiti bajka,
ako u kući ima žena. Ako ne,
do zida je ormar, a iza su boce
kroz koje probija zeleno mjesečina.
Proljeća nema, da ne remeti mir.
Na takvom bi mjestu, koje
čudno postoji i dok te nema (kako se
odcijepilo od sna?) mogao
doista živjeti, skriven od ceste
i govora. Kamo ne dolaze ljudi, možda
ne dolazi ni smrt. Ne želiš neku
besmrtnost, samo izostanak vremena.
Nije ti do užitaka.
Ili je užitak okuka maloga grada
između pustog nasipa i breza,
tik do sajmišta koje se puni vedrinom
jednom u tjednu? U druge je dane bijela ploha šljunka,
prazna obala. Ocean koji je nastavlja
zelen je od travnja, valovit i s krestama
trske i vrba.
Do tog još ima.
Sada je zima i brzo ćeš zaspati,
zajedno s ostalim putnicima
u toj nerodnoj kući. Satovi, nepodešeni,
kuckat će ispod kokošjih krila.
Noć će trajati dugo, ne treba
čekati kraj.
Kad stigne,
netko zvan Zora odškrinut će dvorišna vrata
i uzaći na nasip. Nešto će duboko
odzvoniti u želucu kad prvi
autobus najavi
još jedan unaprijed propušten dan.
Smrt (Za djecu)
Ona je još jako, jako daleko:
njeno je lice ružno, ali meko
i ona negdje stoji, šutljiva i blaga.
Ponekad je možeš vidjeti u oku
nekog koga poznaš, tko drag ti je il draga,
ili čut je kako škripi u bakinu boku.
Ti se nje ne boj
i ne traži je u mraku,
jer ona je u danu, cesti, vodi, maku,
svuda kao tiho zrikanje u travi
kada nam se topli srpanj opet javi.
I mada iz sjene može stići puno brže
nego što bi htio bilo tko na svijetu
(kao što i dani lete brže
kad je skoro škola i brzo će kraj ljetu),
ti je tada primi kao hrčka ili pticu
i, zajedno sa suzom za onog čije ime
kaže, stavi je u džep
na srcu, da te tiho prati dalje,
kao prva mala bora na veselom licu,
od proljeća i ljeta do jeseni i zime.