Foto: privatna arhiva

Ujutro na aveniji crni kombi ostavlja

trag od suhih listova

jurnuvši iz sna pod brezama.

Znamo da s oklopnih kola

i velikih rosnih tenkova

i topova skrivenih u šipražju

kad su se, uz grmljenje u brdima,

te zore pokrenuli

padalo je zrelo drenje

i kestenje,

ostajući blistati u jarcima

usječenima čeličnim kotačima.

S kruške (Djedova priča)

Bila je tetka bez imena:

srce njive, kućna greda,

os kotača.

Bilo je toliko djece

da su se susjedi čudili i teško

pamtili da su sva njezina.

Bila je krakata kruška

i tetino mesnato tijelo, nespojivo,

prasak i pad na slomljenu granu

i tiho Djeco

ja sam gotova.

Bio je rat i neki su jeli

kod kuće noću, kratko

natrag iz suprotnih vojski

samo da se ne sretnu.

I bili ste mi vi,

na drugom

kraju stoljeća, poslije

još jednog rata,

lagana djeca u visokoj krošnji

Lipanjske ljepotice,

leđima padali

samo u livade.

Vladarski bijes

U dubini noći, kad konačno

završi pečenje kolača, majka skupi

sa stola prazno, prljavo posuđe:

na njezin znak u podu se otvara

ponor stjenovitih strana, do središta zemlje. Ona

načas sve drži visoko u zraku, kao kralj u Thuli pehar,

pa baca unutra zdjele koje zvone

i zvone, i zvone i sve tiše odjekuju kako

nestaju,

miljama daleko,

u hladnom mraku do

sljedećih praznika.

Krugovi

Kad je stigla vijest, moja majka otišla je s košarom

i da, stvarno pronašla narančastog mačka

već krutog. Na usta mu je išla kaže krv,

Krenuo je doma, ali dalje nije mogao.

Na to smo već bili zaboravili:

na to naglo umiranje nevinih, rastanak

bez najave. Tko izađe kroz vrata,

tvoj je možda posljednji put.

Prema kraju mojega života, moja majka

traži mačke po vrtu i mačke traže nju.

U svojem trčkaranju majka i mačke gaze

po biljkama koje sam davno sijao. Ostale su

male: iščekivana šuma

rasla je kod drugih.

Nekakva je jesen, brzo pada mrak, zvjezdani

cvatu po tisućiti put.

U noći će mraz.

Kroz ogradu gledaju prozirne duše

malih stvorenja otišlih od nas

još u prvo proljeće, kad su u jarku oko livade,

među ovčjim zubima, procvali šafrani.

S obje strane Alpa

Kako sam se u zadnjem stoljeću noći

zaležao ramenom na istu, nepomičnu stranu,

tako se u jami pojavila najprije mahovina, pa gljive

koje su stvorile zemlju. Prije jutra, tu je rasla šuma.

Na zavoju ceste autobus je zastao. Sišao sam

do prvih kuća pred tamnim,

previsokim drvećem.

Pitao sam gdje sam i rečeno mi je

da je Nizozemska, što me i jest

i nije iznenadilo, onako kao kad s neke druge ceste

gledamo na gradić koji poznajemo, zapravo s leđa,

kao iz zelenog backstagea. Znači, već sam tu,

sve je to sraslo, bedro uz bedro, blisko kao šetnja

Prulama do Špice, do krakova Ljubljanice – jedan

sigurno teče do Sjevernog mora. Ljudi

posvuda govore prisno i to nije ništa

manje razumljivo.

Od olakšanja više sam se smiješio no slušao,

zagledan u neodredivo duga debla drveća

za njihovim leđima. Iz njih se slutilo

da moram još deset koraka između vrtova

i desno će izrasti dvorac nad Mokricama,

vanjska strana kućnih vrata.

Kada sam konačno stigao, bilo je još dovoljno rano

da se dobro krene u dan: neko kasno prijepodne,

temperatura zraka, zemlje i čaja u uvijek

punoj posudi taman ona

koja izaziva ljubav prema ljudima.

Starost (Za odrasle)

Dok si ovdje u mraku,

ondje su ulice

o kojima misliš jedino

kad su daleko. Najmanje

onda kad su nadohvat nogu

i moguće je pravo preklapanje.

Ondje čeka noć, utonula u razmak

između kuća kao mutna

voda u jarak. Za prozorima,

oni ulaze u krevet, pod deke;

za zavjesama, može se dobiti bajka,

ako u kući ima žena. Ako ne,

do zida je ormar, a iza su boce

kroz koje probija zeleno mjesečina.

Proljeća nema, da ne remeti mir.

Na takvom bi mjestu, koje

čudno postoji i dok te nema (kako se

odcijepilo od sna?) mogao

doista živjeti, skriven od ceste

i govora. Kamo ne dolaze ljudi, možda

ne dolazi ni smrt. Ne želiš neku

besmrtnost, samo izostanak vremena.

Nije ti do užitaka.

Ili je užitak okuka maloga grada

između pustog nasipa i breza,

tik do sajmišta koje se puni vedrinom

jednom u tjednu? U druge je dane bijela ploha šljunka,

prazna obala. Ocean koji je nastavlja

zelen je od travnja, valovit i s krestama

trske i vrba.

Do tog još ima.

Sada je zima i brzo ćeš zaspati,

zajedno s ostalim putnicima

u toj nerodnoj kući. Satovi, nepodešeni,

kuckat će ispod kokošjih krila.

Noć će trajati dugo, ne treba

čekati kraj.

Kad stigne,

netko zvan Zora odškrinut će dvorišna vrata

i uzaći na nasip. Nešto će duboko

odzvoniti u želucu kad prvi

autobus najavi

još jedan unaprijed propušten dan.

Smrt (Za djecu)

Ona je još jako, jako daleko:

njeno je lice ružno, ali meko

i ona negdje stoji, šutljiva i blaga.

Ponekad je možeš vidjeti u oku

nekog koga poznaš, tko drag ti je il draga,

ili čut je kako škripi u bakinu boku.

Ti se nje ne boj

i ne traži je u mraku,

jer ona je u danu, cesti, vodi, maku,

svuda kao tiho zrikanje u travi

kada nam se topli srpanj opet javi.

I mada iz sjene može stići puno brže

nego što bi htio bilo tko na svijetu

(kao što i dani lete brže

kad je skoro škola i brzo će kraj ljetu),

ti je tada primi kao hrčka ili pticu

i, zajedno sa suzom za onog čije ime

kaže, stavi je u džep

na srcu, da te tiho prati dalje,

kao prva mala bora na veselom licu,

od proljeća i ljeta do jeseni i zime.