Foto: privatna arhiva
Napredovati od općeg k pojedinačnom.
Reći: ljubav su ježevi pregaženi
po vinkovačkim predgrađima nije isto
kao i reći: dugo sam u dvorištu imao dva ježa.
Noću bi se glasali svojim neobičnim
ježevskim jezikom,
te sam znao izlaziti u mrak i pod slabim svjetlom
mobitela i zvijezda
gađati ih papučama i metlom.
Ne izravno njih doduše, već onako, pokraj,
tek ih preplašiti, otjerati,
da zašute zbog susjedstva.
Doista, bilo je to najčudnije glasanje
koje sam ikada čuo, nalik soptanju i kričanju,
jeziva izvanzemaljska svađa.
Agonalni stadij ili ljubavni zov mužjaka i ženke?
Kretali su se gegavo i sporo, a na najmanji
znak svjetlosti smirivali.
Potom bi odlazili nekamo u noć, u kućicu, kao i ja.
Sutradan bih skupljao papuče i metlu, misleći:
nema veze, neka ih, oni su čistači, ne ja,
zbog njih nemam miševa, zmija i svega,
lasica i žaba…
Tako sam bar vjerovao i jazbinu im nikad
nisam tražio. Nadao sam se da ću ih u dvorištu
zauvijek i imati, makar
jednog potomka, ubojicu štetočina.
Jer izlaz je u sužavanju, konkretizaciji, ne u širenju.
Ta ljupka nada blaži mi samoću.
Ali zapanjujuće je koliko je organa i krvi
u tim malim tijelima:
bodljikavi pokrov ostavlja dojam
šupljikavosti morskih ježinaca.
Čemu očito proturječe
prizori iz vinkovačkih predgrađa.
NEDJELJA POPODNE
Nedjeljom popodne,
kad skuham crnu kavu, utišam zvukove
i razmislim o svemu.
O onome što je bilo i što možda nije.
O životu, prijateljima, djevojkama.
O riječima koje su mi u pogodnom trenutku padale na pamet,
a nisam ih izgovorio. O stihovima koje nisam zapisao,
jer sam baš bio na biciklu, jer sam hodao ulicom,
radio bilo što. O razlozima rezignacije,
rutinama kaosa.
Jer nedjeljom popodne sve postaje neprozirnije i jasnije:
i to da sam sićušan spram nebodera, jer tako je programirano,
a neboder spram neba, jer tako je programirano.
Nedjeljom popodne, kad se čovjek rutinski ne ubija
isključivo zbog nekoliko prijatelja i gorke crne kave.
Filozofije i poezije.
Vjere u Boga, iako još nije povjerovao ni u jednoga.
Ali mnogi jesu, lijepo i potpuno, i ta mu je vjera dovoljna.
Tada želi prići prozoru i povikati među zgradama:
Ljudi, ta će vas vjera spasiti! Ljudi!
Ali nema ljudi među zgradama, možda čak ni u njima.
Nema djece s loptama i bombama:
pusta su ova igrališta.
U nedjeljna popodneva, kada smisao
ostaje bez stvari.
Nesentimentalna pripovijest o kiši
Ne znam kako je drugdje, ali ovdje kod nas je ovako:
kuće uokolo imaju rine. Dobro,
znam kako je drugdje, tako se samo kaže.
Ono bitno je da se kiša s krovova slijeva u njih i
otječe dalje, sve do okomitih zatvorenih cijevi na svakome
ćošku kuće i spušta se ravno dolje, kroz otvor u kanaliće.
Ili ostaje ležati u dvorištu, kako kome.
Ne znam za druge, no naše su rine dugo vremena stajale
izbušene gelerima, gdjegdje i potpuno prekinute izravnim pogocima.
Kiša je iz njih curila, šikljala, poskakivala, kapala,
uvijek pravilno, a ovisno o intenzitetu padalina i
veličini i položaju rupe. Tako je to bilo.
S vremenom sam cijeli sustav naučio napamet i
uvijek pratio otkrivajući pravilnosti.
One su bile bitne, te pravilnosti, jer svemu su davale smisao
i kada bih ih pri svakoj kiši opet iznova zapazio bio sam siguran
da je sve u redu i na svome mjestu.
Puštaju na sve strane, kao život, znala je govoriti baka.
Za beskrajnih polutamnih i tihih popodneva sjedili smo
radeći štogod, čisteći grah, narezujući mahune, i slušajući curenje.
Kapanje u zdjele raširene po sobama, s navrat nanos
najlonima i daskama pokrpanih stropova.
Čekajući bolje dane, bez kiše i granata.
Ne znam za druge, na našu kuću i okućnicu tresnulo ih je
više od dvadeset.
Prema repiću projektila i veličini oštećenja mogao se precizno
odrediti kalibar, a rupe u zemlji otac je zatrpavao lopatom
ili naprosto zagrtao čizmama.
Koja je ova, pitao sam jednom prevrćući repić po rukama.
Slegnuo je ramenima, od petnaest više ne brojim.
Šteta, pomislio sam, sad nikad nećemo znati točan broj.
Jer i ja sam se izgubio u brojanju i uhvatila me bojazan
da bismo se i drugdje mogli pogubiti.
Tako je to bilo, doista. A sada su oboje mrtvi,
ostao sam samo ja.
Godinama kasnije, osim stropova i krova, s obnovom smo
dobili i nove rine. Kiša se opet uredno slijeva
u metalne žljebove duž krova,
odatle kroz okomite cijevi na ćoškovima i ravno dolje
kroz otvor u kanaliće…
Sve je opet jednolično i monotono,
a izbušene rine odavno smo razdijelili Ciganima.
Ali ne, čekajte, priznat ću vam nešto.
Te su izbušene rine još uvijek tu, na kući, i puštaju na sve strane.
Ne znam kako je drugdje, ali kod mene je tako.
Mislite da pretjerujem i bulaznim, ali doista,
kad rominja ili pljušti ja stanem i gledam, i sve jasno vidim.
Puštaju na sve strane, kao nekad.
To me veseli.
Jer sada sam ostao sam.
I tako će biti do
kraja.
Bolovanje
Ulazim u supermarket kao sjekira u svježi panj.
Topola, konj, kruženje orla, nadzorna kamera.
Konzervirana riječna voda, jezero u tetrapaku,
čisti hrvatski zrak, skupljen u ekološkim
gradovima uzduž granice, kraj silosa
i pougljenjelih hala za remont vlakova.
Bitumen, čujem, bitumen, kakva riječ.
Bitumen, težina u želucu, ispovraćano
klupko, glad uskladištena u kutiji za cipele.
Kutija za cipele arhiva računa, popularne
kulture, nekulture, u kašetama izložena svjetlost
trune u biljkama, užurbanost da se uspori.
Iz truleži curi meki katran, cijene se lijepe
za suhi đon, miriši željezničko čvorište
na sablasti čelika i hidraulike, na sjeveru,
uvijek je hladno, životinje me poznaju
kao što poznaju kišu. Dah na staklu,
ucrtani oblici na sniženjima, trajno nisko
i visoko, nisko i niže, povoljnije, a ja
ulazim u panj kao sjekira u supermarket.
Namreškana geometrija
Gledali smo neki drugi grad u retrovizoru,
zgrade su se uvećavale i promicale, u odrazu sasvim nove,
neke druge, ne ove, nikad viđene, smanjivale se i nestajale.
Gledali smo neke druge prozore i pročelja
hvatajući detalj, drugu stranu baroka i secesije, drugo lice
socijalizma, četvrtu dimenziju trga kojim promičemo,
odmičemo, pokušavajući shvatiti je li to ono što smo odabrali,
odavno spoznali,
jesu li ovdje umrli svi ti ljudi
koji se smanjuju i nestaju.
Pri različitim brzinama ista ta ulica, isti taj trg,
u središnjem ogledalu bili su nesagledivi,
a mi smo daleko putovali da bismo došli ovdje,
mi smo zaista odavno putovali.
Odraz prometnih znakova u lokvi,
njihova poleđina okrenuta naglavačke, naopaki
jezik pokraj puta,
namreškana geometrija koja stalno navire,
jedna sasvim konkretna zabrana prolaska isparava u oblake
odakle će opet padati
na veoma široko područje,
uvijek isto i novo.
Pjesma sjena
Malo po malo u meni sve je mračnije: kutovi,
bridovi, stablo limuna u podrumskom ćošku,
pod pilećom žaruljom.
Toplina ulazi u pigment kao neprijatelj
u minsko polje. Tako povijest ulazi u ove krajeve,
limfa munje, kuću otvorenih dimnjaka,
u nju, iz nje.
Iz noćne paprati izlazi pogurena sjena.
Mjesečar uronjen u pigment,
nož uronjen u vrisak svinje, goveda i zeca.
Sjena životinje
jednaka je meni,
fatalno pretapanje i gubitak između koraka,
nikad u raskoraku,
mrtvilo koje razvlači pelud
i vraća se nazad u sebe, tihu gravitaciju.
Lišće u podrumu upija tamu, toplina opada,
stojim i gledam, dozrijevaju plodovi.
